Tito je bio ogorčen. Znači, to su mi smjestili moji Hrvati, grmio je pred Kardeljem

Dok u glavnom bavarskom gradu traje suđenje bivšim visokim funkcionarima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog upletenosti u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića, kao da se pomalo zaboravlja na političku pozadinu i razloge brutalnog umorstva. U hrvatskoj javnosti, na žalost, uopće nema suvisle rasprave o tome na koji, barem simboličan način, osuditi aktere tajnih službi komunističkog režima koje su odgovorne za desetke politički motiviranih umorstava.

Žrtva Udbe bio je i Stjepan Đureković (1926. – 1983.), bivši partizan, dugogodišnji direktor u Ini, koji je pripadao hrvatskoj i jugoslavenskoj društvenoj eliti. Bio je hvaljen i utjecajan, rado viđen pred TV kamerama, na radiju i u novinama. Međutim, kad je u svojim knjigama razgolitio i prokazao političku i gospodarsku elitu i njihovo poslovanje, način vladanja i ponašanja vodećih komunista, prije svega Tita, potpisao je svoju smrtnu presudu. Komunistička vrhuška s početka 80-ih godina prošloga stoljeća to nije mogla otrpjeti. Nije slučajno što je Đureković ubijen baš u tiskari. Njegovom eliminacijom komunisti su dali do znanja tko ima monopol nad istinom o tome što se događa u Jugoslaviji. A taj monopol ugrožavalo je objavljivanje informacija bez obzira na to jesu li plasirane putem knjiga ili medija. Većinu svojih radova Stjepan Đureković napisao je u Hrvatskoj. Romane je počeo pisati 1972. poslije dramatičnog sloma Hrvatskog proljeća.

“U domovini sam napisao romane: Ja Josip Broz Tito, Komunizam velika prevara, Slom ideala i Crveni menadžeri. Pa sam ih prošvercao preko granice“, izjavljivao je Đureković nakon što je u proljeće 1982. prebjegao u inozemstvo, u Njemačku, gdje je počeo pisati roman Sinovi orla, “epopeju o borbi i stradanju albanskog naroda“. Za dvije godine, 1982. i 1983., objavio je nekoliko knjiga, najprije one koje su napisane u domovini i tajno prenesene u inozemstvo, a potom i one koje je napisao u emigraciji.

Riječ je o povijesnim, realističnim romanima, koji mogu na posredan način povjesničarima i publicistima biti dobro povijesno vrelo. “Da bih objavio ove romane, morao sam pobjeći iz Jugoslavije. No, ni na Zapadu moj život nije siguran, jer znam da će me jugoslavenska tajna policija i ovdje progoniti“, izjavio je Đureković u 5. broju emigrantskog lista Hrvatska domovina iz 1982. U tom intervjuu otkrio je i način na koji su nastali njegovi romani.

“Stvorio sam brojne prijateljske veze s najvišim funkcionarima Hrvatske i Jugoslavije. Osobito zadnjih nekoliko godina kada je u Jugoslaviji došlo do velike devizne i energetske krize, morao sam barem dva puta tjedno prisustvovati sastancima visokih funkcionara Hrvatske i barem jednom tjedno kod jednog od potpredsjednika SIV-a i raznih saveznih sekretara i predsjednika saveznih komiteta“, govorio je Đureković.

Usto, Đureković se svake godine nekoliko puta sastajao s visokim funkcionarima svih republika radi premošćivanja energetske krize, prikupljanja deviza za uvoz nafte i slično, a imao je česte sastanke s bankarima, ministrima, članovima CK i generalima jer je Ina bila ekskluzivni dobavljač energenata za JNA. Tako je Đureković, osim što je znao sve pojedinosti o funkcioniranju „samoupravnog“ sustava, saznao i „razne tajne prljave stvari iz prošlosti“.

Strah od osvete

„Posebno su me zanimali privatni život Tita i drugih najviših funkcionara, njihov način razmišljanja, imaju li ideala i koji su. Sve sam to brižljivo skupljao i u razgovorima da bih došao do prave istine. Išao sam čak dotle da sam se približio i nekolicini upravitelja Titovih palača kako bih saznao pojedinosti iz njegova svakidašnjeg života“, govorio je Đureković, koji je takva saznanja uglavnom iskoristio u romanu Ja, Josip Broz Tito

“Godinama sam se odlučivao sve to staviti na papir. Zapravo, dvojio sam zbog straha jer sam znao da će me zbog ovakvog povijesnog romana Titove vlasti osuditi na najmanje deset godina tamnice, a vjerojatno bi me čak i ubili po svom uobičajenom tajnom postupku“, govorio je Đureković o svome romanu.

Svi događaji i osobe u ovom djelu stvarni su i istiniti. Događaji su opisani kronološkim redom, a radnja romana traje 42 godine. Doista je riječ o temeljitom opisu Titove vladavine što, na posredan način, može biti i povijesno vrelo jer je o svim tim stvarima Đureković pisao koristeći više izvora.

“Zbog činjenice što opisujem stvarne događaje i stvarne ljude, a ti su događaji često skandalozni, pa čak i stravični, znam da će ovaj roman uzbuditi brojne duhove širom Jugoslavije“, govorio je Đureković prije objavljivanja romana. Ta je Đurekovićeva knjiga, koju je Kardelj s velikom pažnjom čitao i proučavao, bez sumnje, najviše zasmetala jugoslavenskoj političkoj eliti. U njoj se, osim Tita, poimenice spominju svi najistaknutiji komunisti Jugoslavije. U knjizi je posebno zanimljiv dio u kojem se opisuje Titova reakcija nakon što nije dobio Nobelovu nagradu za mir iako ju je očekivao.

„A onda se iznenada zbi događaj koji ga jako pogodi, skoro slomi. Zapravo, bila je to vijest koju mu donese Kardelj, jer se nitko iz sekretarijata za vanjske poslove, pa ni lično sekretar Tepavac, nisu usudili doći s njom pred Titovo lice... A radilo se o tome da je odbačeno da Tito dobije Nobelovu nagradu za mir iako je, prema njegovom vlastitom mišljenju, na tom području zaslužniji nego bilo koji drugi državnik u svijetu. Međutim, prema Tepavcu, grupa Jugoslavena je poslala pismo švedskoj akademiji, a kopiju norveškom parlamentu, da se takvom tipu kao Tito ne smije dodijeliti takova nagrada, jer bi to bilo nešto kao zločin protiv čovječanstva. Naime, u pismu je rečeno kako Tito u svojoj zemlji sprovodi najcrnju diktaturu, zatvara radnike koji štrajkaju, ne dozvoljava nikakve listove koje ne izdaje komunistička partija... i svakog opozicionara baca u tamnicu. Napisano je čak i da nemilosrdno progoni i članove partije koji nisu strogo na liniji partije. Optužen je da progoni građane koji obavljaju vjerske obrede. A najteži udarac zadali su mu, izgleda, onim izvještajem o zločinima koje su počinile njegove vojske ne samo za vrijeme rata, nego i nakon samog završetka rata. Tako, navedeno je da je poslije dana pobjede 8. svibnja 1945. Titova vojska, po njegovom ličnom odobrenju, pobila 50.000 ustaša i domobrana koji su se predali njegovim partizanima na granici između Slovenije i Austrije. I ne samo što su pobili te jadnike nego su ih i zvjerski mučili. Čak su u pismu priložene i slike kako Titovi tenkovi melju pod svojim gusjenicama te jadnike koje su prethodno partizani natjerali da se ukopaju u zemlju do pojasa. Tenkovi su ih mljeli dok god od njih nisu napravili kašu od krvi i mesa pomiješanu sa zemljom. Očevici kažu da nikad u životu nisu čuli groznije urlike nego ovo iz tisuću grla vojnika. Zar je takav čovjek za Nobelovu nagradu za mir? Ta i to današnje njegovo zalaganje za mir je lažno.

„Pa to je grozno“!, izusti Tito i sjurva se u fotelju. Došlo mu je kao da će udariti kap. „I odakle im samo ove fotografije?“, pitao se zaprepašteno. Kardelj na ovo samo slegnu ramenima.

„Gadovi nikad ne miruju. I uvijek sam ja govorio da gadove treba poubijati, a ne ostaviti ih zbog samilosti na životu. Kad tad takvi će ljudi napraviti pakost kao evo ovo sada“, iskaljivao je bijes na nepoznatim počiniteljima.

„Dosta ljudi je učestvovalo u tom masakru, pa je takvu stvar teško sakriti“, reče Kardelj. „A i onaj Kosta je cijelu tu stvar dosta blesavo izveo, kad eto postoje i fotografije o tome“.

Tito zapali cigaru da bi se smirio. „Koja bi to samo grupa mogla biti?“, stalno ga je mučilo.

„Izgleda da su to Hrvati“, odgovori Kardelj.

„Po čemu misliš“?

„Po tome što ne sažalijevaju četnike, a i njih smo tada samljeli pod gusjenicama. Doduše, njih je bilo znatno manje nego ustaša i domobrana, ali smo ih ipak mljeli“.

„U pravu si. A koji su to Hrvati pisali?“, mučilo je Tita.

„Vjerojatno pripadnici Matice hrvatske“, odgovori Kardelj spremno.

Pisao o velikim pljačkama

„Da li je to ipak tako? A ako je tako, razbit ću ih u paramparčad! Doći će oni meni pod ruke!“, reče osvetnički sav crven u licu od uzbuđenja. No, da ga ne bi previše iritirao, Kardelj prešuti da su mu rekli i kako se u pismu navodi i to da je on, Tito, krvnik i svojih vlastitih, čak najbližih suradnika kao što su Đilas, Žujović, Ranković, Hebrang, Nešković, Gošnjak. Taj čovjek cijelog svog života gazi po leševima, kaže se na kraju, pa bi dodjela Nobelove nagrade za mir bila izrugivanje savjesti čovječanstva.

U romanu Crveni manageri Đureković je prikazao tipičan život jugoslavenske komunističke poslovne elite. “Znam osobno nekoliko građana Jugoslavije koji su državu oštetili za desetke milijuna dolara koje su pohranili u švicarskim bankama, ali se protiv njih ništa ne poduzima. Radi zaštite ljudi izmijenio sam imena poduzeća i imena junaka. Pod pravim imenom spominju se Tito i visoki rukovodioci“, govorio je Đureković.

Glavni junak romana, Ivan Rukavina, generalni je direktor poduzeća Interimpexa. Opisuju se pronevjere, krađe, bakanalije, ucjene tajnih službi, političko ulizništvo, korupcija. Roman Sinovi orla opisuje život i nečuvena stradanja albanskog naroda u Jugoslaviji i daje prikaz cjelokupnog albanskog problema. Detaljan je opis masovnih demonstracija na Kosovu u proljeće 1981. Glavni lik romana je dr. Ismail Kosova, profesor povijesti na prištinskom sveučilištu.

Radnja romana Slom ideala (ispovijest Titova ministra) je u Beogradu, u Srbiji, a glavni junaci su Srbi. Zanimljivo je čitati kako Srbi doživljavaju Jugoslaviju, kakav je njihov odnos prema Hrvatima i drugim nacijama. U knjizi se pokušava dati odgovor na pitanje zašto Srbi, koji su bili nositelji vlasti u komunističkoj Jugoslaviji, pod svaku cijenu nastoje zadržati Hrvatsku kao svoju koloniju.

Nakon što je Stjepan Đureković pokopan, njemačka televizija snimila je emisiju o politički motiviranim umorstvima u Njemačkoj koje je počinila Udba. Njegov sin Damir Đureković najavio je da će nastaviti ono što je do tada radio sa svojim ocem. Udba je smaknula i njega 1987. u Kanadi.

>> Pavlović: Obrana je predala potpuno bezvrijedan dokument

>> Süddeutsche Zeitung: 'Đureković je i žrtva njemačke politike'