Hrvatski povjesničari demontirali su monstruozni plan komunističke vlasti, prema kojemu je Katoličku crkvu u Hrvatskoj trebalo odvojiti od Vatikana. Detalje toga paklenog pothvata objašnjava dr. sc. Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest, koji kaže kako su se najradije htjeli obračunati s cijelom Crkvom tako da je nema, međutim "Tito je shvaćao da je nemoguće odvojiti narod od vjere".
Prvo probno uhićenje
– U to vrijeme više od 90 posto puka bilo je vjernički raspoloženo. Tito je bio svjestan da vjeru ne može ukinuti dekretom, a ako je ne može ukinuti, htio je njome upravljati. To je bio osnovni cilj. Međutim, teško je bilo pridobiti biskupe, a nadbiskupa Stepinca nemoguće. Prvo Stepinčevo uhićenje 17. svibnja bilo je taktičko ispitivanje, trebalo je vidjeti hoće li pokazati strah i spremnost na suradnju s vlastima, ali i kako će reagirati vjernici i ostali biskupi u Jugoslaviji. Kada su u tome ispipavanju vidjeli da Stepinac ne popušta, da su biskupi čvrsto stali uz njega i da ne mogu razbiti jedinstvo Katoličke crkve, promijenili su taktiku. Početkom lipnja 1945. Tito dolazi u Zagreb i na lijep način pokušava uvjeriti biskupe da će biti sve u redu – objašnjava dr. Akmadža te dodaje kako postoje vrlo štura svjedočanstva o susretu Tita i Stepinca.
– Tito je nastojao uvjeriti Stepinca da je Crkva u vrijeme rata bila na krivoj strani, da je puno zgriješila, da se treba prilagoditi novim uvjetima i revidirati odnose s Vatikanom. Optuživao je da Vatikan nije sklon Jugoslaviji i da je na strani Italije kad je riječ o Istri i graničnim pitanjima. A Stepinac je uvjeravao Tita da u Hrvatskoj i Jugoslaviji ne bi bilo hrvatstva da nije Katoličke crkve, da je Crkva u Hrvatskoj cijelo vrijeme imala podršku Vatikana. Tito je obećavao Stepincu da će se sva pitanja Crkve i države rješavati dogovorno, da se neće ništa rješavati dekretom, nego da će se smiriti odnosi i da Crkva može sudjelovati u novome sustavu, surađivati u obnovi zemlje i u stvaranju i učvršćivanju Jugoslavije itd. Razgovor je bio vrlo žestok, a navodno je Tito bio jako ljutit nakon susreta, nije bio zadovoljan jer nije dobio ono što je očekivao – kaže Akmadža i dodaje da se vrlo brzo pokazalo kako su Titova obećanja bila lažna.
– Svi zakoni koji su se odnosili na Crkvu nametani su odozgo pa je Stepinac uporno slao prosvjedna pisma, tražio da se razgovara, ali nikada nije dobio odgovor. Tek u rujnu 1945. dobio je Titov odgovor u vezi s agrarnom reformom, ali samo forme radi. Zbog takvog odnosa vlasti, u rujnu 1945. Stepinac i biskupi bili su prisiljeni objaviti pastirsko pismo, koje je odnose Crkve i države zaoštrilo do kraja. Stepinac je poslije izjavio da su razgovarali „muški", tražio je da se zarobljenima sudi, da se zaustave križni putevi. Upozorio je na stotine svećenika i na mnoge druge koji nevini leže u logorima, na suđenja i ubijanja po kratkom postupku, bez svjedoka i obrane. Stepinac je zahtijevao od Tita da ne bude rigorozan prema dotadašnjim političkim protivnicima, tj. da se iskoristi sve dobro, sve što vrijedi iz ostalih političkih struktura, iz HSS-a pa čak i iz vlasti NDH, da se stvori jedinstvo, a ne da se obračunava s političkim protivnicima – govori dr. Akmadža.
– Prva je faza brutalna: zatvaranje svećenika, iživljavanje, suđenje po kratkom postupku itd. Ta faza zastrašivanja svećenika, redovnika, biskupa trajat će sve do 1948. godine. Prema Stepincu nisu išli tako žestoko i otvoreno, nego taktički i suzdržano politički. Prema nižem svećenstvu išlo se beskompromisno, silom su ih htjeli pridobiti na svoju stranu, iz njih izvući informacije ili ih jednostavno eliminirati iz javnog života. Mediji sustavno provode kampanju napadajući Crkvu zbog svega onog što se događalo za vrijeme NDH, optužujući Vatikan za tzv. imperijalizam, napadajući Stepinca. To se osobito pojačava kad komunisti u izborima za ustavotvornu skupštinu potvrđuju svoju vlast. Njihovo samopouzdanje jača te idu u konačni obračun s Katoličkom crkvom. Zapravo je obračun sa Stepincem obračun s Katoličkom crkvom. Stepinac razumije, nakon pastirskog pisma i izjava Bakarića, Kidriča, pa i samoga Tita, da je njegovoj slobodi kraj. On to navještava, određuje svoje zamjenike i priprema se za uhićenje – objašnjava dr. Akmadža napominjući kako se dodatni pritisak provodi agrarnom reformom kad se Crkvi oduzima gotovo sva imovina.
Crkvu se, kako kaže, ničim drugim nije moglo kompromitirati, pa je se poistovjećivalo s ustaškim režimom.
– Stepincu se nije sudilo samome, nego s Erichom Lisakom i ostalima da bi se reklo: svi su međusobno povezani i Stepinac nije ništa drugo nego sastavni dio ustaškog režima. Režim je nakon rata nastojao ponajprije udovoljiti srpskom pravoslavnom stanovništvu, kako ističe Tito, većinskom stanovništvu Jugoslavije. To je jedan od razloga uhićenja Stepinca. Svi vodeći ljudi ustaškog režima uspjeli su pobjeći, nije se imalo koga uhititi, suditi i tako osvetiti režim. Ostali su Katolička crkva i Stepinac – kaže dr. Akmadža.
Suđenje Stepincu, prema Akmadži, bilo je zadnja faza otvorene represije prema Crkvi i režim je promijenio taktiku pa se jedinstvo Crkve željelo razbiti uz pomoć ljudi iz Crkve.
– Svećenička udruženja nisu Titov izum, tzv. narodne crkve već su stvorene u Kini. Jedinstvo Crkve željelo se razbiti stvaranjem tzv. narodnih svećenika, onih koji prihvaćaju jugoslavensku državu, i davanjem materijalnih povlastica tome sloju svećenstva. Rekao bih da su više štete Crkvi nanijeli svećenici koji su radili za režim nego oni svećenici koji su surađivali s Oznom, Udbom. Osnovni cilj svih sjednica komisije za vjerska pitanja, koja je organizirala i vodila ta svećenička udruženja, bio je isključivo – razbiti jedinstvo Crkve. Uz pomoć svećeničkih udruženja htjeli su pridobiti što veći broj svećenika i tako stvoriti paralelnu, novu narodnu crkvu. Prvo takvo udruženje nastalo je u Istri pod vodstvom Bože Milanovića, ali uz odobrenje biskupa. Sva druga udruženja nastajala su bez odobrenja biskupa – tumači Akmadža te dodaje da je Stepinac pismima koje je slao preko časnih sestara upozoravao svećenstvo da ni pod koju cijenu ne smije popustiti i učlaniti se u svećenička udruženja.
– I svi su ga slijedili. Bilo je biskupa koji su bili spremni pristati na svećenička udruženja, recimo Akšamović u Đakovu, Butorac u Dubrovniku, ali bilo je i onih koji su bili žestoki kao Stepinac, recimo riječki biskup Pavlišić, krčki biskup Srebrnić, pa biskup Bojerlajn, koji su bili spremni ići u zatvor – kaže Akmadža.
Akmadža otvoreno govori i o poznatim osobama, poput Josipa Manolića i njihovoj ulozi u hapšenju Stepinca.
– Što se tiče Josipa Manolića, tu nema nikakvih tajni: on je njega osobno priveo, obavio svoj zadatak i time je njegova priča završena. Kao visoki službenik Udbe dobio je nalog od svoga pretpostavljenog Ivana Steve Krajačića da sprovede nadbiskupa Stepinca kao osuđenika iz Lepoglave u kućni pritvor u Krašić. Što je on osobno i izvršio.
Je li srce spaljeno?
Nadzor nad Stepincem u Krašiću obavljan je na različite načine: službena straža nadzire kuću, kontrolira tko ulazi, izlazi, pretresa itd., a Udbine tajne službe u civilu žive i djeluju u selu. I postojali su Udbini suradnici iz kruga Stepinčevih znanaca, koji su pratili njegove susrete s posjetiteljima i izvještavali o svemu što se oko njega događalo – jasan je Akmadža.
Nakon Stepinčeve smrti bilo je, kako kaže, zabranjeno da se Stepinac pokopa u Zagrebačkoj katedrali jer je bio osuđenik.
– No onda se dogodio politički obrat. Režim je htio pokazati da nema ništa protiv Crkve i da će učiniti ustupak – da se osuđenika ipak pokopa prema crkvenoj tradiciji. Ta mudra politička odluka donijela je komunističkom režimu pozitivne bodove u javnosti, a to je bila samo predigra za normalizaciju odnosa. Što se tiče obdukcije, okolnosti još nisu razjašnjene. Činjenica je da je srce nestalo, da je, kažu, spaljeno. Ako je to tako, a vjerojatno jest, htjelo se najsvetiju relikviju, Stepinčevo srce, uništiti da ne bude sutra relikvija oko koje će se okupljati vjernici, ali i politički neistomišljenici – kaže Akmadža, prema kojemu su Katolička crkva, nadbiskup Stepinac i ostali biskupi "s veseljem dočekali uspostavu NDH".
– To ne znači da su se veselili ustaškom režimu, oni su novu vlast prihvatili, ali ih je vrlo brzo razočaralo njezino djelovanje te se nadbiskup Stepinac obrušio na postupke vlasti već nekoliko mjeseci nakon uspostave države. Treba spomenuti da Stepinac nije nastupao javno, nego je on pisao. Tako se ponašao i prema komunističkom režimu i prema NDH. Pokušavao je utjecati na političare svojim pismima i razgovorima u četiri oka. Kada bi vidio da to ne ide, tada bi nastupao javno. U vrijeme ustaškog režima govorio je s propovjedaonice, osuđivao ponašanje režima, osuđivao postupke prema Srbima, Židovima, a u slučaju komunističkog režima objavio je pastirsko pismo zajedno s ostalim biskupima. Danas neki historiografi postavljaju pitanje je li Stepinac u vrijeme NDH mogao učiniti više. To zapravo znači, što je mogao učiniti više? Učinio je ono što je mogao vrhovni crkveni poglavar u državi – prosvjedovati. Više je značilo uzeti pušku i otići u šumu. To se ne očekuje od jednoga biskupa – kaže Akmadža.
Crkva jest vječna a štakori koji ju nagrizaju vračaju se na izborima u kanalizaciju.