Jesu li spojivi Crkva i antifašizam? Ili je riječ o dva potpuno oprečna pojma koji se međusobno isključuju!? Na europskom Zapadu sasvim je spojivo, ali u našem duboko svjetonazorski podijeljenom društvu ta je povezanost očito tabu-tema. Vidjeli smo to prošli tjedan na proslavi 74. obljetnice donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom Hrvatskom te 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije u Pazinu, kada su oni koji sebe nazivaju antifašistima zviždali predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović i saborskom zastupniku Antonu Klimanu, na spomen doprinosa Katoličke crkve na čelu s Božom Milanovićem pripajanju Istre Hrvatskoj.
Osim što su zvižduci pokazali zabrinjavajući manjak demokratske kulture u županiji koja se ponosi otvorenošću i tolerantnošću, zaprepastilo je i neznanje o temeljnim činjenicama hrvatske povijesti. Iako su na istom skupu skandirali “Tito, Tito…”, svojim neznanjem i ignorancijom najizravnije su ponizili svoga dragog vođu.
‘Nema života pod Italijom’
Upravo je Tito monsinjora Milanovića, zajedno s biskupom Dragutinom Nežićem 1978. odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zrakama. Isti taj svećenik primio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu 1962., vlasti su mu postavile spomen-ploču na kuću u Kringi u kojoj je živio i djelovao, a socijalistička Jugoslavija mu je u čast objavila čak i prigodnu poštansku marku. Kako to da su Tito i njegovi suradnici u socijalizmu cijenili zasluge katoličkog klera u Istri, a oni koji se danas pozivaju na njega u demokratskoj Hrvatskoj taj doprinos niječu. Je li riječ o neznanju ili ignoranciji? Ili im povijesne činjenice jednostavno kvare sliku kakvu za dnevnopolitičke svrhe žele nametnuti hrvatskoj javnosti o Katoličkoj crkvi?
Sigurno je da Tito nije iskazivao poštovanje istarskom kleru iz ljubavi, već iz pragmatičnosti. Uostalom poznato je kako je nakon rata prošao mladi svećenik Miroslav Bulešić (hrvatski blaženik od 2013.), koji je ubijen nožem nakon obreda krizme u ljeto 1947. u župnom dvoru u Lanišću. No komunisti su (pri)znali kolika je bila zasluga istarskih svećenika za opstanak netalijanskog stanovništva u Istri te koliki je njihov doprinos oslobađanju Istre i njezinoj budućnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dijelili su slične ciljeve i zajedno se borili protiv fašizma iako je antifašizam komunista i katolika bio različit. Jedan je počivao na ideološkoj i političkoj osnovi pa se kasnije razvio u totalitarni poredak, a drugi koji je počivao na vjersko-moralnoj osnovi u onaj kakvom smo svjedočili na Zapadu, a koji uključuje ljubav prema svome narodu, slobodu mišljenja i vjerovanja te demokratskog ponašanja. S druge strane, i danas se mnogi na desnici čude kako je svećenik Milanović mogao surađivati sa “zločincem” Titom. Možda je najbolji odgovor dao on sam, na upit katoličkog novinara Waltera Eberharda, s kojim je razgovarao na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Na Eberhardovo čuđenje kako Crkva inzistira na priključenju komunističkoj Jugoslaviji umjesto katoličkoj Italiji, Milanović je izrekao onu već antologijsku rečenicu: “Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda”.
Na meti fašista i prije 1922.
Dvadeset pet godina nasilne talijanizacije u Istri bilo je dovoljna opomena za stoljeća. Istarski svećenici su zajedno s narodom od početka dvadesetih godina bili izloženi otvorenom fašističkom teroru. Poznato je kako hrvatsko i slovensko stanovništvo, primjerice, nije moglo čak ni svojoj djeci davati slavenska imena. A svećenik i roditelji koji bi se drznuli dijete krstiti, primjerice kao Ivana umjesto Giovannija, bili su izloženi torturama. Zato se baš ondje razvio prvi istinski antifašistički pokret. A ondje su pale i prve žrtve talijanskog fašizma. Mnogima je poznato ime Vladimira Gortana, koji je strijeljan 1929. osudom fašističkoga suda. Boreći se protiv nasilne talijanizacije u Istri, postao je simbolom antifašističkog otpora davno prije nego je ostatak Europe shvatio o kakvom je zlu riječ.
Bio je Milanović svjestan i štetnih posljedica komunizma, nakon oslobođenja, ali je uvjeravao svoje sunarodnjake da “privremeno zlo ne smije zasjeniti trajno dobro”. Podsjetimo, Milanović, vrstan intelektualac i vizionar, profesor i znanstvenik, nakladnik i publicist te hrvatski domoljub u Istri, bio je na meti fašista i prije nego su došli na vlast 1922., a nakon toga zlostavljanje je učestalo. U vrijeme izbora za talijanski parlament spalili su mu župni dvor u Kringi. Krajem dvadesetih premješten je u Trst, gdje je tiskao nedopuštenu literaturu te vodio narodni otpor u Istri preko zajedničke slovensko-hrvatske organizacije Edinost. Za vrijeme fašističke okupacije Istre bio je od 1941. do 1943. interniran u Bergamu, jer je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i inicirao otvaranje hrvatskih škola. Nakon pada fašističke Italije vraća se u Trst, gdje se bavi nakladništvom, a nakon oslobođenja Istre stupa u kontakt s novim vlastima i omogućava potporu i suradnju Crkve. Dapače, u Trstu je 16. srpnja 1945. potpisan sporazum između Narodnooslobodilačkog pokreta i Milanovića, kao predstavnika istarskog hrvatskog svećenstva, čime se istarski svećenici izravno uključuju u diplomatsku borbu za Istru. Iako su koparski i tršćanski biskup, jurisdikcijom u Istri, ali pod talijanskim utjecajem, bili protiv bilo kakve suradnje s partizanima, čak 44 istarska svećenika odzivaju se na sastanak Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta za Istru 31. srpnja 1945. te u franjevačkom samostanu u Pazinu potpisuju izjavu u kojoj se traži da “Istra iz etničkih, geografskih i ekonomskih razloga mora biti priključena Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji”. Svećenici poput Josipa Pavlišića, poslije riječkog metropolita, Zvonimira Brumnića i Srećka Štifanića već su sudjelovali u izradi i donošenju Pazinskih odluka 1943.
Od 8 članova 2 svećenika
A Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, koji je imao 55 članova svećenika, sastavio je Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji, koja je donesena u Pazinu 12. veljače 1946., a koja će na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. biti ključna za odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su pod talijanskim fašističkim vlastima podnosili Hrvati, naročito svećenici od 1918. do 1943., te ustvrdili kako je Istra unatoč tomu ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, što je bio razlog i da se pripoji Hrvatskoj. Milanović, koji je bio svećenik tadašnje Tršćanske i Koparske biskupije, zajedno s Tomom Bankom i Leopoldom Jurcom u ožujku 1946. prima 17 članova Savezničke komisije te im prezentira podatke iz crkvenih matica, koje jasno dokazuju da je stanovništvo Istre slavensko. Tom je prilikom monsinjor Milanović u zgradi pazinskog sjemeništa upriličio izložbu “Svjedočanstva o slavenstvu Istre” za svoje strane goste. Potom sljedeće dvije godine lobira u Londonu, Bruxellesu i Parizu za priključenje Istre Hrvatskoj te sudjeluje na ključnoj mirovnoj konferenciji posvećenoj razgraničenju između Italije i Jugoslavije u Parizu, gdje je 1947. Istra priključena Hrvatskoj. Naime, granice dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom ravnale su se etničkim načelom pa je tako Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Malo je poznato da su upravo istarski katolički intelektualci poslužili predstavnicima nove Jugoslavije kao ključna logistika i savjetodavna potpora. U osmeročlanom jugoslavenskom izaslanstvu u Parizu sudjelovala su čak dva svećenika, koja su bila zadužena “uvjeriti” europske katoličke krugove u opravdanost jugoslavenskih zahtjeva. Uz Hrvata Milanovića, ondje je bio i slovenski svećenik Anton Piščanec. Milanović je bio autor niza elaborata poput onog “Zašto Julijska krajina mora pripasti Jugoslaviji?”, a pisao ih je navodno na molbu tadašnjeg predsjednika Vlade Vladimira Bakarića. Njima se čak Kardelj služio i na Londonskoj konferenciji 1945.
Istrošeni ideološki klišeji
Katolički antifašizam nije bio svojstven samo Istri već i cijeloj zemlji u mjeri u kojoj su to nalagale prilike, nacionalni interesi i moralna odgovornost. Osim toga, Crkva je pratila razvoj totalitarnih ideologija i upozoravala na njihove posljedice. Najznamenitiji prilog kritici fašizma i nacizma dao je dominikanac dr. Hijacint Bošković 1939. knjigom “Filozofski izvori fašizma i nacionalsocijalizma”, sa snažnom kritikom mistike rase i totalitarne države.
Dr. Pavao Lončar, zagrebački kanonik i profesor na Bogoslovnom fakultetu, bio je osuđen na smrt od ustaških vlasti. Dr. Robbin Harris opisuje događaj kada je Lončar bio poslan u srpnju 1941. od nadbiskupa Stepinca ustaškom ministru Mirku Puku prosvjedovati zbog deportacije Srba. Puk je dao uhititi Lončara, koji je bio osuđen na smrt, te je nakon intervencija Crkve kazna preinačena u 20 godina zatvora. Pušten je iz Lepoglave nakon 18 mjeseci. Znamenit je slučaj isusovca Stjepana Tomislava Poglajena, koji je zbog članaka i propovijedi protiv nacizma pod prijetnjom uhićenja morao otići u Split, odakle je naposljetku otišao u Slovačku i priključio se tamošnjem pokretu otpora. Slučaj monsinjora Svetozara Rittiga dovoljno je poznat. On je otvoreno kritizirao Pavelića kao poslušnika stranih interesa još prije proglašenja NDH pa je otišao “u šumu”. Nakon rata bio je ministar u Vladi NR Hrvatske podnijevši, doduše, gorka razočaranja. Kad je pak više od 30 tisuća dalmatinskih Hrvata pošlo u izbjeglištvo u El Shatt, s njima su pošli i njihovi svećenici don Andro Štambuk, don Niko Bogdanić, don Jure Burić, don Ivo Moskatelo, don Toma Moskatelo te don Niko Ivanović. Njihov antifašizam, kao ni antifašizam drugih svećenika i laika nije bio komunistički antifašizam, oružano aktiviran uostalom tek nakon 22. lipnja 1941., nego je bio nadahnut katoličkim moralnim naukom i brigom za sudbinu hrvatskoga naroda i dostojanstvo svakog čovjeka.
Stoga je većina svećenika, unatoč ratnim nedaćama, živjela s narodom i dijelila njegovu sudbinu, bez obzira na vlast i vojsku koja je zaposjela određeni teritorij. Posebno je poznata uloga Crkve u zbrinjavanju izbjeglica, bez obzira na njihovu nacionalnost. Čak Ozna u jednom svome dokumentu iz 1945. Caritas naziva “unutarnjom frontom i paralelnom organizacijom NOP-a”.
Dr. Miroslav Akmadža navodi da su na izvanrednom zasjedanju ZAVNOH-a u Splitu hvarski biskup Miho Pušić, šibenski biskup Jeronim Mileta i splitski generalni vikar Vicko Fulgosi izrekli riječi dobrodošlice, a Mileta je pozdravio uspjehe partizanskih snaga. Svojedobno je povjesničar Ćiril Petešić objavio popis 75 svećenika, od toga 52 Hrvata koji su surađivali s partizanskim pokretom ili su aktivno djelovali kao protivnici okupacije, a 43 su ubijena. Naravno, moguće je iz ratnoga vremena naći suprotnih primjera, ali treba znati da je svaki katolički svećenik koji se uključio u ustaški pokret, a takvih je bilo vrlo malo, bio pod nekom vrstom crkvene suspenzije, kao što će poslije biti oni koji prihvate neki oblik patronata komunističkog režima, bilo u sklopu tzv. svećeničkih udruženja, bilo izvan njih.
Dr. Stjepan Kožul utvrdio je ubojstvo oko 430 svećenika tijekom rata, od čega velika većina od partizana, posebice 1944. i 1945, tridesetak od četnika te nekoliko od Nijemaca, Talijana i ustaša. Najgore su prošli franjevci, koji su praktički svedeni na ostatke ostataka. Iako je prošlo sedamdeset godina, čini se da povijest još nije “mirno i objektivno progovorila”, što smo nedavno mogli vidjeti u Pazinu. No barem nam je jasnije da povijest nije bila crno-bijela i da je se ne može promatrati i prosuđivati po istrošenim ideološkim klišejima niti se Istru i njezin identitet smije zlorabiti radi stvaranja animoziteta prema onima “preko Učke”, bez poštovanja prema mnogim stradanjima Hrvata pod fašističkom čizmom, ali i žrtvama okrutnih progona Talijana nakon rata.
Sretan ti Dan neovisnosti draga i jedina domovino. Neka te dragi Bog cuva.