Titu nije mjesto ni na Trgu maršala Tita

Bista komunističkog diktatora Josipa Broza Tita u rezidenciji hrvatskog predsjednika Ive Josipovića prvorazredno je političko pitanje o kojem se mora raspravljati. Nije ovdje riječ o jednoj običnoj bisti nego o simbolu totalitarnog režima koji ne samo da nije poštovao ljudska prava nego je otvoreno progonio pa čak i ubijao svoje građane. To što neki Titovi apologeti govore da nije u svojem programu imao zločinačke nakane, nikako nije dovoljno da ga se amnestira. Igra skrivača samo pokazuje koliko su "Tito i drugovi" bili prijetvorni u provođenju svojeg paklenog plana. Javno su govorili o socijalističkom raju koji žele uspostaviti, dok su istodobno pripremali i provodili pogrom svojih političkih protivnika. Stoga nije pravo pitanje treba li Titova bista biti na Pantovčaku nego kako se uopće moglo dogoditi da četvrt stoljeća nakon rušenja komunizma bista još pravi društvo aktualnom predsjedniku. Kakav je to demokratski sustav u kojemu se Tito prikazuje kao neupitna vrijednost iako jako dobro znamo kako je funkcionirao njegov režim. Stvorena je društvena klima u kojoj je gotovo nemoguće kritički govoriti o titoizmu.

Nakon velike afere oko neizručenja Josipa Perkovića Njemačkoj te spašavanja biste "maršala Tita", nije pretjerano reći da su neke bitne stvari ostale kao i prije rušenja Berlinskog zida. Očito smo bili naivni kada smo pomislili da nakon rušenja komunizma više ništa neće biti isto. Iako su formalno promijenili stranačke boje i navodno prihvatili novi sustav, stare društvene elite i njihovi jataci zapravo su se uspjeli zadržati na lukrativnim pozicijama sve do danas. Oni sada čuvaju Titovu bistu, ali još više svoje pozicije. Stoga je teško ne složiti se s nedavnim tekstom u utjecajnom njemačkom dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitungu koji je ustvrdio da su stare društvene strukture u Hrvatskoj ostale nedodirljive u politici, gospodarstvu i pravosuđu, ali na fakultetima i u medijima. Ugledni dnevnik tvrdi da se u istočnoj i jugoistočnoj Europi nije uspjelo uspješno prebroditi naslijeđe komunizma te kako njegovi zločini gotovo da i nisu gonjeni.

Komunizam je, doduše, ideološki odstupio, ali je "nova klasa" zadržala svoju vlast. U istočnoj i jugoistočnoj Europi iza demokratske fasade, zaključuje autor pronicljivu analizu, vlada kartel postkomunističkih oligarha koji je preuzeo vlast nad državama, strankama i medijima. Nije nikakvo opravdanje za predsjednika Ivu Josipovića kada kao argument za zadržavanje Titove biste ističe da ju je tamo ostavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Iako je zbog rata morao biti oprezan s komunističkom elitom, Tuđman je, sada je to posve jasno, bio previše popustljiv prema njima. Nije ih zbog mira u kući trebao kazneno progoniti, ali je napravio veliku grešku što im je dopustio da ostanu na svojim pozicijama te da nakon njegove smrti potpuno zagospodare državom.

Nadam se da nije Hrvatska izručila Josipa Perkovića da bi sve ostalo isto. Međutim, dok god imamo Titovu bistu kod šefa države i dok god jedan od najljepših zagrebačkih trgova nosi ime maršala Tita, vladajuća elita nikoga neće uvjeriti da misli ozbiljno. Nijedna ozbiljna politička grupacija u Hrvatskoj više se ne poziva na Pavelića, ali se zato bivši i sadašnji predsjednik pozivaju na Tita. Odnos prema Titu treba biti politička legitimacija za svakog demokrata. Ne može se biti demokrat i pozivati se na komunističkog zločinca Tita, kao što se ne može biti demokrat i pozivati se na ustaškog zločinca Pavelića. Svakom su demokratu razlike između dvojice diktatora gotovo nebitne. 

>> ´Ako Karamarko želi izbaciti Titovu bistu, neka se kandidira za predsjednika´