Jučer objavljena lista poduzeća koja svojim radnicima ne isplaćuju plaće uistinu se može nazvati listom srama. Pitanje je samo tko bi se to točno trebao sramiti? Uvriježeno je mišljenje da je neisplata primanja radnicima jedna od kroničnih bolesti hrvatskog društva, no suštinski radi se tek o simptomu puno dublje deficijencije u funkcioniranju same države. Jer, kad bi država i njezini organi funkcionirali kako treba, nijedan poduzetnik ne bi ni bio u prilici svojim radnicima ostati dužan više od jedne plaće pa ni ovakve liste ne bi ni bilo.
Ipak, uspostavljanje takve dinamične ekonomije s jasnim pravilima igre i rigidnim sustavom njihove primjene uglavnom nikome u Hrvatskoj nije u interesu, ni poslodavcima suočenim s golemom nelikvidnošću i nemogućnošću naplate ni radnicima posrnulih tvrtki koji često u pristaju na ‘đavolju ponudu’ neplaćenog rada nadajući se da će tako ipak možda dočekati spas svojih poduzeća i radnih mjesta. Nažalost, to je tek posljedica jadnog stanja domaće ekonomije, a lista srama to stanje neće poboljšati.
Vrana vrani oci ne kopa. Najveci krimosi su na najvisim pozicijama i donose nam propise.