Tko će liječiti raju u našim zabitima

Poštovani gospodine ministre, cijenjeni kolega i poluzemljače, eto, koristim ovaj način da Vam se obratim, budući da niste odgovorili na moj poziv da me posjetite u “svekolikoj slavonskoj zabiti“ , ovdje na “prvoj crti“, gdje sve izgleda drukčije nego u metropoli, gdje je neka druga zbilja, neki drugi život, neki drugi ljud , o kojima se isto tako mora netko starati.

A upravo ja to činim nemalo 30 godina, pa si umišljam kako imam pravo reći ponešto glede aktualne reforme zdravstva. Možda bi bilo bolje da ste pri izradi prijedloga priupitnuli nešto i nas “terence – radnike udarnike“, jer… teorija je nešto sasvim drugo, a praksa je ovo što mi živimo i radimo.

Reforma – da, svakako. Neophodna je, ali u cijelom sustavu, a ne samo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Međutim, imamo jedan neznatan, no vrlo bitan problem. Fali nam ljudi!

U malim sredinama to poprima zabrinjavajuće razmjere. S tendencijom pogoršanja. Ako dozvolite, držim da je to najveći problem. Lako je reformirati sustav, ali je teško reformirati ga bez ljudi. Vjerujte, većina nas – na prvoj crti bojišnice – toliko je već prenapregnuta da pomalo “pucamo po šavovima“ , što i nije neko čudo, budući da su kolege/ice uglavnom mladi i poželjni poput mene – a ja sam jedna teta od 53 ljeta. Koja si umišlja kako se sasvim dobro “drži“, jer od 30 dana u mjesecu – 10 radi po 24 sata.

Upravo zato, gospodine ministre, mene više niti možete nagraditi, a vala – ni kazniti. Umorna sam već od silnih rasprava o našem neradu i sasvim mi je svejedno hoćete mi dati 100 posto famozne glavarine ili 80+10+10 posto. Ili mi nećete dati baš ništa. Važno mi je samo da mogu isplatiti plaću svom prvom i prevrijednom – u svakom smislu – suradniku, svojoj sestri i podmiriti davanja državi. Meni osobno – ne treba ništa doli dovoljno kave, jedan na brzinu i hodu pojeden obrok i – da prostite – cigarete.

Ja svakako moram, želim i radim svoj posao – i više od toga! Ako to neću ja, na žalost, nema tko. I jedino za što sam iskreno zabrinuta je – tko će u budućnosti liječiti “raju“ u svekolikim hrvatskim zabitima. Dragi moj – oprostite na intimnosti – ministre, kolega i poluzemljače, upravo to je pitanje svih pitanja! Sve drugo je manje važno i da se dogovoriti – pa ljudi smo, zar ne!? – dograditi, i kako Vi volite reći – riješiti u “hodu“.

Moj poziv u KBC Zdenci – šala mala – i dalje vrijedi, s poštovanjem jedan ni spomena vrijedan seoski SOM.