Prije nekoliko dana američka vladina agencija DSCA predložila je Kongresu da Hrvatskoj odobri nabavu novih transportnih helikoptera UH-60M Black Hawk. U svom dopisu objašnjavaju kontekst zašto će RH i NATO-u ta nabava dobro doći, no u dopisu stoji i jedna za nas znakovita rečenica, koja potvrđuje teze o tome da SAD jako dobro mjeri kakvo oružje Hrvatska smije nabaviti.
“Predložena prodaja ove opreme neće izmijeniti osnovnu vojnu ravnotežu u regiji”, glasi. S obzirom na to da Hrvatska nema problema s “vojnom ravnotežom” s Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Slovenijom, kao članicama NATO-a ili BiH, Crnom Gorom i Sjevernom Makedonijom, očito je da se to mjerenje vojne ravnoteže odnosi na mjerenje sa Srbijom. Sada je jasnije zašto Hrvatska već godinama ne uspijeva nabaviti jače vojne sustave, a nema takvih problema kada je riječ o nabavi oklopljenih vozila, transportnih i izviđačkih helikoptera Kiowa Warriorsa, protuoklopnih raketa kratkog dometa. Netko u američkom State Departmentu mjeri i zaključuje da bi isporuka jačeg oružja Hrvatskoj poremetila vojnu ravnotežu sa Srbijom. Sada je jasnije i zašto je prije četiri godine zaustavljena priča o isporuci američkih višecijevnih raketnih lansera M 270 MLRS, što je dogovarao još ministar obrane Ante Kotromanović.
Čim je spomenuto da će nekoliko lansera od njih 16 moći ponijeti i rakete dometa do 300 km, javio se Aleksandar Vučić i poslao poruku: “Ne znam zašto bi netko u regiji uzimao balističke rakete, ili će oni odustati od toga ili ćemo mi morati pronaći odgovor na to.” Ta poruka i vješta diplomacija Srbije očito su uspjeli blokirati vojnu isporuku jačeg oružja Hrvatskoj. Nekoliko godina poslije Hrvatska je s Izraelom već uspjela dogovoriti isporuku F-16 Baraka, no u zadnji čas to SAD zaustavlja.
Uvidom u spomenutu rečenicu iz dopisa DSCA Kongresu sada je jasnije koji je bio primarni razlog blokade. Izraelski Baraci su, istina, već stari zrakoplovi, no posjeduju izrazito suvremenu opremu i “dalekometno” naoružanje, kao i opremu za elektroničku zaštitu. I bio je u pravu tada ministar obrane Damir Krstičević kada je, nažalost, preuranjeno govorio o tome da će s Baracima HRZ biti nadmoćniji u zraku od bilo kojeg borbenog zrakoplova u susjedstvu. Niti se ona Kotromanovićeva niti Krstičevićeva namjera ispunila. No u međuvremenu Srbija je iskoristila taj za nas čudni “time out” te je dobila, kupila ili razvila oružja kojim može parirati najavljenim hrvatskim vojnim nabavama, a koje se nisu ni dogodile. U zadnje tri godine vojna ravnoteža između Hrvatske i Srbije se poljuljala, uvelike i na štetu Hrvatske.
Srbija sada posjeduje i dalekometne raketne projektile, razvila je i vlastitu, što bi Vučić rekao “balističku raketu” dometa 300 km, od ruskog i bjeloruskog partnera dobila je jednu i pol operativnu eskadrilu MiG-ova 29, a sada i najmoderniji protuavionski sustav Pancir S1 za male i srednje visine. Kako bi rekao jedan naš vojni analitičar, nakon instaliranja ruskog Pancira S1, “Hrvatska može slobodno zaboraviti na uporabu i Kiowa i Black Hawkova i svega što imamo od zračne potpore”.
Opće je poznato da Hrvatskoj nedostaje kompletan sustav obrane zračnog prostora, dakle i borbena eskadrila i PZO sustavi za srednje i velike visine. I kako u svjetlu tih činjenica shvatiti da nas naš ključni vojni partner SAD koči u nabavi operativnih vojnih sustava koji bi nam omogućili samostalnost u obrani zračnog prostora i teritorija? I kriza u odnosima Turske s NATO-om i SAD-om počela je kada su Amerikanci kočili isporuku svog najmodernijeg protuzračnog sustava Patriot Turskoj pa su posljedično ovi od Rusa kupili S-400, koji ruši sve letjelice na daljinama od 400 km i na kojem, kad smo kod toga, srpske posade već provode početnu obuku.
Hrvatska si definitivno ne može dozvoliti ono što je učinio Erdoğan, no ima saveznika koji bi mogli priskočiti, poput Francuske, a najprije Izraela. Mi si ipak prethodno moramo postaviti pitanje i tražiti odgovor o ponašanju našeg glavnog saveznika. Treba sjesti za stol i otvoreno porazgovarati o tome što je za Hrvatsku, a što za SAD “osnovna vojna ravnoteža u regiji”. Ne bi trebalo biti teško dokazati prvo, da je ravnoteža sada već znatno poljuljana na štetu RH, članice NATO-a, te da Hrvatska nikada nije svojim oružjem napala Srbiju. Dok je Srbija svoje oružje agresivno koristila prema Hrvatskoj, ali i širom “regije”. Od kraja rata Hrvatska se pridržavala dviju strateških postavki. Da nikada više neće dozvoliti da bude razoružana i da nikada više neće dozvoliti vojnu hegemoniju Srbije u “regiji”. Sada je samo pitanje tko će, dakle, SAD-u kazati da za nas nije “ravnoteža” situacija u kojoj smo vojno inferiorniji od Srbije.
"Hrvatska si definitivno ne može dozvoliti ono što je učinio Erdoğan, no ima saveznika koji bi mogli priskočiti, poput Francuske, a najprije Izraela." Ne bih rekao da Izrael moze napraviti bilo sto bez odobrenja SAD-a, sto je pokazala i obustava prodaje tih famoznih F-16 Barak zrakoplova Hrvatskoj. Francuska je oduvijek bila jedna od "najdrskijih" zapadnih saveznica SAD-a i oni ne bi pitali Amerikance sto mogu a sto ne mogu. Ali na njih Hrvatska ne moze razunati iz jednog drugog razloga, a to su njihovi povijesno dobri odnosi sa Srbijancima. Sjetimo se samo Mitterrand-ovog posjeta Sarajevu u vrijeme najzesce opsade i granatiranja grada, koja je de facto spasila Srbe od intervencije NATO-a vec 1992. godine. Ja jednostavno ne vidim kako se Hrvatska moze izvuci iz tog celicnog "zagrljaja" SAD-a, pogotovo sa ovakvom politickom elitom koju nije potrebno cak ni pozvati na razgovor u Washington ili Bruxelles da bi primili naredbe... dovoljno im je poslati SMS, ili u najboljem slucaju mogu saslusati zelje svojih gospodara u njihovim ambasadama u Zagrebu. A ustvari moglo bi se... Samo jedno malo otvaranje prema Rusiji bi cuda ucinilo u odnosu SAD-a prema Hrvatskoj, a siguran sam da bi Rusija pozitivno odgovorila na jedan takav korak sa hrvatske strane, jednostavno zato sto bi se to poklapalo sa njihovim strateskim interesima na Balkanu i u Europi.