Tko god bio na vlasti provodit će jedan i samo jedan program

Već deset tromjesečja zaredom hrvatski BDP pada. Samo spominjanje te činjenice dodatno demotivira brojne ljude o kojima u bitnome ovisi eventualna promjena tih zastrašujućih trendova. Kako je sasvim prirodna težnja svakog od nas da ne smanjuje svoje jednom dostignute razine potrošnje, i kako je to na makro razini i u uvjetima smanjivanja proizvodnje moguće ostvariti jedino zaduživanjem, enormno su nam narasli i javni i inozemni dug. Do razina koje niti to inozemstvo niti domaći subjekti više ne žele dodatno financirati. Došli smo u fundamentalno težu situaciju. Ne rastemo i ne vidi se jasno kada ćemo ponovno.

Želimo li uopće rasti?

Pitam se ponekad da li kao nacija, onako iskreno, uopće želimo ekonomski rasti. Kada pogledam višegodišnje trendove u ostvarenim djelima, a ne u pričama i javnim proklamacijama, doista nisam siguran u naše stvarne motive. Možda nam je stagnacija na dostignutoj razini sasvim dovoljan rezultat. Možda ne želimo rasti i utrkivati se s jačima i bržima. Oni među nama kojima je to malo, proizlazi tako, moraju ići van. I odlaze. Desetljećima, a danas lakše nego ikada prije. Odlaze iz zemlje koju, da stvari budu još gore, muče i izrazito nepovoljni dugoročni demografski trendovi. Tko će tu u budućnosti proizvoditi? Oči su uprte u politiku. Od nje se očekuje da organizira promjene u društvu koje će nas vratiti na putanju rasta. S pravom. Političari kritiziraju bivše i sadašnje obećavajući prije svakih izbora rast ako se njih izabere. Nude se i najavljuju „konkretni“ programi, planovi. Brda i doline, mostove preko dolina, tunele ispod brda, sve čisto, organsko, zdravo, održivo, transparentno, pošteno. I ljude koji će to provesti. Znalce, poštenjačine, potpuno različite od onih u suparničkim strankama – budala, lopova, mrzitelja Hrvatske, stranih sluga i prodanih duša...

Posebna su očekivanja od „ekonomskih timova“, na cijeni su „ekonomski stratezi“. Samo malo preslože svoje odane postrojbe u državnim firmama, porez ovamo, poticaj onamo, tunel lijevo, most desno, besplatno ovo, džabe ono, i – puf, eto nam boljeg života. Naravno, sve sukladno nekom nacionalnom strateškom dokumentu, „strategiji razvitka“. Po mogućnosti uz što širi konsenzus.

Bojim se da tu nema kruha. Ni stratezi ni taktičari nemaju šanse ukoliko se ne suočimo s našim fundamentalnim ograničenjima ekonomskog rasta. Ta ograničenja samo su djelomično izvorno ekonomske i kratkoročne naravi, daleko su više politička, sociološka, svjetonazorska. Da bi Hrvatska ponovo rasla morat ćemo se suočiti s odgovorima na brojna neugodna pitanja. Ovdje ću ih spomenuti tek nekoliko.

Prvo, tko su ti ljudi koji jedini mogu pokrenuti gospodarstvo? Drugim riječima, kome treba povjeriti upravljanje oskudnim ekonomskim resursima? Jedino privatnim poduzetnicima! Svjetsko povijesno iskustvo je kristalno jasno – dugoročni održiv ekonomski rast ostvaruje se isključivo u državama u kojima dominira privatna poduzetnička inicijativa. Vođena zaradom, profitom kao vrhovnim kriterijem i motivom. Drugo, koja je uloga države, čime se država treba baviti, a čime ne smije? Odgovor također piše u povjesnicama – uspješne države su one u kojima vlada, parlament i sudstvo osiguravaju čvrsta i neprohibitivna pravila i uvjete za sve tržišne sudionike. Pravila i uvjete koji potiču aktivnost pojedinaca. I sve to u uvjetima efikasnosti (produktivnosti) kakva vlada u privatnom sektoru. Država nije poduzetnik, ne smije biti. To uvijek loše završi.

Da, zvuči neoliberalno...

Treće, koja nam ograničenja nameće svijet? Imamo li uopće izbora? Nemamo! Svijet nam je postavio konkretna ograničenja. De facto nam je definirao jedino ostvarive političke programe. Nemamo mogućnost biranja. S jedne strane tu je procedura suzbijanja prekomjernog deficita, s druge strane otvorene granice i silna mobilnost mladih i obrazovanih. Pa vi, primjera radi, napravite „originalnu“ strategiju razvitka zdravstva. Ili tek održiv program sanacije. Nema više. Svijet i naši mladi traže (i dobit će!) drugačije zdravstvo u kojem privatne bolnice pružaju vrhunske medicinske usluge osiguranicima, a socijalno osjetljiva država pruža minimalno osiguranje svim građanima. Koliko god to nekome zvučalo neoliberalno. Drugim riječima, tko god bio na vlasti, provodit će jedan i samo jedan program uz tek „kozmetičke“ razlike. Ili će nam otići svi liječnici.