Tko i zašto dijasporom plaši Hrvatsku i do kada će se izmišljati da im ona bira vlast

Iako su dvije trećine dijaspore glasale za HDZ, ipak možemo zaključiti da se i ona prilično demokratizirala. Pa čak i zbog činjenice što je glasala za HDZ jer je bila stvorena percepcija kako ta stranka za nju nije dovoljno desno. No prepoznala je da je Plenković uspio Tuđmanove ideje iz devedesetih sintetizirati s europskima iz 21. stoljeća.

U tom smislu čini se kako su politički pogledi dijaspore malo pomaknuti s krajnje desnice prema desnom centru. U prilog takvoj tvrdnji govori i činjenica da je Most treća stranka, a Možemo čak četvrta. Peti je Živi zid, a šesti su Zeleni. Posljednji na listi od 11 stranaka koje su se natjecale za glasove u XI. izbornoj jedinici je A-HSP, krajnje desna pravaška stranka kojoj Hrvati u dijaspori “prirodno” pripadaju. Ipak, svaki peti birač u iseljeništvu ostao je dosljedan svojim tvrdim političkim stavovima i glas dao Neovisnoj listi Željka Glasnovića, koju je podržavao i Škorin Domovinski pokret.

Dakle, 11 lista, lijevih i desnih, bilo je poticaj rušenju “jednoumlja”. Unatoč tome što je sva tri mandata osvojio HDZ, ovim izborima dan je velik doprinos pluralizmu iseljeništva.

Također, nije nevažno da su dijaspora i domovina ovoga puta imale isti odabir. Uglavnom su nakon rata oko izbora predsjednika Republike bile na suprotnim stranama. Usklađivale su se tek devedesetih i u ratu, a nakon njega kada je na vlast dolazio HDZ.

Ovakav snažan (izborni) konsenzus dvije Hrvatske, iseljene i domovinske, dogodio se samo na početku demokratskih promjena. Upravo zato ovakav rezultat obvezuje Plenkovića na stvaranje novog mirnodopskog svehrvatskog zajedništva. Pokreta. Kao i prijeratni, i ovaj je jednako tako važan. Hrvatski premijer već je postavio temelje za to, pa čak i pobjedničkim govorom u kojem je poručio kako su HDZ i RH danas tamo gdje ih je zamišljao Tuđman.

Danas obje Hrvatske, iseljena i domovinska, suočene su s velikim izazovima. RH je napadnuta “nevidljivim neprijateljem” koji prijeti urušavanjem gospodarstva. U iseljeništvu Hrvati su suočeni s brojnim teškoćama, od gubljenja radnih mjesta do identiteta. Posebice je teško u BiH gdje Hrvatima, kao političkom narodu, doslovce prijeti nestanak. Zato je svima potrebna stabilna Vlada RH.

Koliko su dosad oči Hrvata iz BiH uperene u službeni Zagreb, najzornije ilustrira činjenica da ih je 72 posto glasalo za HDZ. Ovaj je rezultat izraz povjerenja prema svemu što je do sada za njih činio Andrej Plenković. On je njihov najveći zaštitnik u međunarodnoj zajednici, ali i zagovornik europske BiH.

Nažalost, krhku poziciju Hrvata iz BiH još više su slabili oporba i mediji u predizbornoj kampanji. Nevjerojatno je s kolikom su količinom mržnje i stereotipa manipulirali i strašili javnost njihovim “masovnim” izlaskom na birališta te kako će oni presuditi pobjednika. Naravno, to se nikada nije dogodilo. Pa ni ovog puta. U BiH je izišlo nešto manje od 22.000 birača. Još je poraznije da je u ostalim državama, čak 41, glasalo manje od 7000 Hrvata. I na koncu, mogla su ih izići sva četiri milijuna, koliko se procjenjuje da ih živi u dijaspori, dobili bi opet - tri mandata.

Plašenje javnosti u RH Bosnom i Hercegovinom već je odavno dobro iskušani recept po kojemu se mobilizira lijevo biračko tijelo. Kada se u medijima pročita kako se tamo organizirano vozi autobusima do birališta, onda to, naravno, izaziva reakciju: “Neće nama vlast birati oni koji nisu porezni obveznici.” Dakako da to pojačava ionako golemi animozitet prema Hrvatima izvan RH, osobito Hercegovcima.

Ovoga se puta politički obojenim autorima ovakve propagande to vratilo kao bumerang. Jednako kao i onima koji su anketama htjeli stvoriti ozračje neizvjesnosti i tako potaknuti svoju opciju za izlazak na izbore. Ni jedan ni drugi koncept nije uspio. Sada je ostao gorak okus predizbornih manipulacija brojem birača iz BiH i procjenom postotaka u RH. Iz pravih izbornih rezultata svi trebaju izvući pouke. I poraženi i pobjednici trebaju se natjecati idejama i kvalitetom. I konačno, moraju pronaći konsenzus o iseljeništvu, a napose o Hrvatima u BiH.

Oni nikome ne bi trebali biti teret. Već nacionalni ponos i, u svakom smislu riječi, potencijal. Sinergijom iseljene i domovinske Hrvatske, kao kada je u ratu izborena država, sada u miru može biti gospodarski obranjena. Prošlo je vrijeme življenja u prošlosti i nerealnih snova. Nova vremena traže realan pogled u budućnost. Nju mogu kreirati, prije svega, mladi, obrazovani ljudi. Rezultati izbora u dijaspori sugeriraju da Hrvati izvan RH prepoznaju znakove vremena. Jedanaest lista koje su se natjecale za njihovu naklonost govori kako i domovina sve ozbiljnije računa na njih. Iz međusobne suradnje nazire se svehrvatski pokret. Dijaspora 2020. čeka nove devedesete. Devedesete budućnosti.