Zaspeš u domovini, probudiš se u regiji – tako sam prije par godina u istoj ovoj kolumni pokušao sažeti način na koji se, gotovo neosjetljivo, u hrvatski politički diskurs kao samorazumljiva uvukla priča o “regiji”, “regionu”, “zapadnom Balkanu” i sličnim divotama. Koncem devedesetih, iz naivne mladenačke perspektive, Tuđman mi je djelovao kao stari paranoik kada je govorio o tome kako nas žele opet ugurati u kojekakve balkanske asocijacije. Zvučalo mi je nebulozno plašiti narod nekim neojugoslavenskim asocijacijama netom nakon završetka brutalnog rata i raspada Jugoslavije. No samo nekoliko godina kasnije odjednom je priča o regiji isplivala kao nešto samorazumljivo. Problem nije u tome što netko, iz svoje partikularne, interesne ili emotivne perspektive, smatra da je bivši jugoslavenski okvir optimalan ekonomski, kulturni i politički obzor za Hrvatsku. Iako smatram da je takav stav potpuno promašen, jer su ga dvije povijesne realizacije Jugoslavije opovrgnule, prihvaćam da je i to legitiman politički stav i da njegovi pobornici imaju demokratsko pravo ponuditi ga javnosti. No kvaka je u tome što se priča o “regiji” uvukla potpuno nelegitimno. Nijedna od vodećih naših stranaka nije stavila u program “regionalno” povezivanje, niti ga je spominjala u izbornim kampanjama, no onda bi, jednom na vlasti, kao nekim čudom počeli palamuditi o “regiji” i smucati se po konferencijama o zapadnom Balkanu. Ako to i nije čudno od stranke sljednice bivšeg Saveza komunista, koja se nikada nije jasno odredila prema jugoslavenskom i totalitarnom nasljeđu, iznenađujuće je bilo kako bi se i HDZ odjednom proregiončio čim bi došao na vlast. U Kratkom espressu sam se 2010. pitao što tadašnji ministar vanjskih poslova Jandroković radi na sarajevskom samitu “EU – zapadni Balkan”, i to u redovima zapadnog Balkana. Tko ga je za to ovlastio? U programu i izbornoj kampanji ondašnji HDZ nije spominjao taj okvir, već isključivo euroatlantske integracije. Problem, dakle, u priči o regiji nije u njoj samoj, jer svatko ima pravo na svoje fiksacije i perverzije, pa i na to da smatra kako svijet nema smisla ako Ljubljana i Priština ili Opatija i Banja Koviljača nisu u istom državnom okviru. Takve možemo žaliti, ali i oni imaju pravo na svoje vanjskopolitičke vizije. Problem je što regionalna priča nema nikakav demokratski legitimitet. Tko je to odredio da regija završava deset kilometara sjeverozapadno od Zagreba, a proteže se tisuću kilometara na jugoistok? Je li samorazumljivo da nismo u regiji s Mađarskom, sjeverom Italije, Austrijom i Slovenijom, a jesmo s Makedonijom i Kosovom? Koga smo i kada ovlastili da u naše ime pristaje na to? Tko gura tu priču i zašto naši kompradori to govore, tj. prave se Englezi, mimo volje biračkog tijela?
No kako se bližio ulazak Hrvatske u EU, a jugoistočni susjedi zaostali na pristupnom putu, činilo se da priča o regiji konačno završava. A onda se na nedjeljnoj proslavi ulaska u EU iz govora naših vrhovnika mogao steći dojam kao da im je neugodno što Hrvatska ulazi u EU prije drugih pa prisežu da će ona činiti sve da i ostali u “regiji” što prije uđu. Izgledalo je kao da nije ušla neovisna država, već jedan dio “regije”, koji je spremno eksplicitno prihvatio ulogu mosta za ukrcavanje ostalih. Takav pristup u biti ne poima Hrvatsku kao u sebi zaokruženu domovinu, već kao jednu krhotinu Jugoslavije ili kao amputirani ud “regije”. Ta zavnohaška Hrvatska je od potomaka jugoslavenske elite donekle prihvaćena kao društveno-politička zajednica, tj. kao sljednica nekadašnje SR Hrvatske, ispražnjene od bilo kakvog sadržaja. Kao da je to neka slučajna nakupina poreznih obveznika koji su se nekim čudnim hirom rasporedili u oblik bumeranga. Pa je svejedno plaćaju li porez Beogradu, Zagrebu ili Bruxellesu.
Premijer u svečanom govoru kaže: “Hrvatska je izabrala biti most prema boljoj budućnosti regije” te “Na nama je da pružimo ruku zemljama iz regije u što bržem usvajanju europskih kriterija”. Kako je to Hrvatska izabrala da bude most “regije” prema EU? Je li proveden neki referendum? Je li to bila ključna točka programa vanjske politike vladajućih u predizbornoj kampanji? Je li europski kriterij da jedan narod u višenacionalnoj državi kao što je BiH bira drugom predstavnike i zašto je Željko Komšić, kao uzurpator mjesta hrvatskog člana predsjedništva BiH, umjesto persona non grata postao ugledni gost na svečanosti u Zagrebu? Istom tom Komšiću, drugom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH, bivša premijerka Jadranka Kosor je u Ljubljani prije dvadeset dana dodijelila nagradu mutnog IFIMES instituta za “poseban doprinos stabilnosti i miru na zapadnom Balkanu”, pod budnim okom Budimira Lončara i Stipe Mesića.
U nazočnosti predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, prije dvadeset godina okićenog titulom četničkog vojvode, koji u Srbiji promovira rehabilitaciju četništva kao antifašističkog pokreta, premijer u svečanom govoru poručuje “S tim zemljama i narodima povezuju nas neraskidive spone, među kojima je najuzvišenije zajedništvo u antifašističkoj borbi tijekom Drugog svjetskog rata”. Odnosi li se to i na četnike, danas priznate antifašiste? Govorimo li o demokratskom antifašizmu zapadnih saveznika, tj. svijeta kojem smo upravo pristupili, ili o četničkom ili pak o boljševičkom, totalitarnom antifašizmu?
Zašto bi hrvatski interes bio da “svi zajedno živimo u zoni mira i napretka” s Nikolićevim četništvom ili Izetbegović-Komšićevom vizijom BiH bez političkih Hrvata? I što znači ona priča o orijentiranosti na tržište “regije”? Pa zašto smo onda ulazili u EU? Ako smo se unaprijed pomirili s time da možemo proizvoditi samo lošije proizvode za manje zahtjevna tržišta, bilo bi lakše da smo ostali u CEFTI. A ako ipak težimo dostizanju zapadnih standarda proizvodnje i konkurentnosti, dugoročna fokusiranost na “regiju” postaje kontraproduktivna. No to je teško pojmiti nekome čija povezanost s “regijom” nije interesna već emotivna.