Hoće li predsjednik države Stipe Mesić nakon izbora dati premijerski mandat predsjedniku HDZ-a Ivi Sanaderu ili predsjedniku SDP-a Ivici Račanu, i kako će uopće odrediti na koga je od njih dvojice došao red? Hoće li se odlučiti za Račana jer mu se, s obzirom na to da je i sam poklonik brade kao iskonskog ukrasa na muškome licu, čini dobrim da bradat muškarac još četiri godine vodi hrvatsku Vladu? Ili će procijeniti da je došlo vrijeme za politički zaokret, pa će premijersku palicu ponuditi bezbradom, ali fizički markantnom Dalmatincu Sanaderu? Ili će se, pak, odlučiti za najdosadniji i najformalniji pristup pa dati mandat onome tko ima potporu većine zastupnika?
Sudeći prema komentarima i analizama koje se pojavljuju u posljednje vrijeme, čini se da je najmanje onih koji vjeruju da će Mesić postupiti kako treba. Njegova je postizborna uloga u konstituiranju izvršne vlasti odnedavno glavna tema političkih rasprava, u kojima je aktualni šef države, tri i pol tjedna prije samih izbora za sljedeći saziv Hrvatskog sabora, ozbiljno osumnjičen da će izbornom pobjedniku uskratiti mogućnost da preuzme vlast. Naravno, ako izborni pobjednik bude Sanaderova Hrvatske demokratska zajednica.
S obzirom na to da je u Hrvatskoj već odavno normalno da se sve može izroditi u nešto drugo, zapravo i nije čudno što je u priči o parlamentarnim izborima potencijalni glavni negativac postao - Predsjednik države. Mesiću se, tako, ne vjeruje da će poštovati većinsku volju birača ukoliko se ne bude poklapala s njegovim političkim preferencijama. Manje ili više izravno ga se sumnjiči da je spreman na sve kako bi sadašnjoj koaliciji osigurao još jedan mandat. Preventivno ga podučavaju kako mora dati mandat za sastavljanje Vlade pojedinačno najjačoj stranci, bez obzira na to radi li se o HDZ-u ili nekome drugom tko mu se više sviđa. No, zanimljivo je da dok analitičari i teoretičari izbornog zakonodavstva uče Mesića što mu je činiti, političke stranke se uglavnom ne javljaju. I Mato Arlović i Vladimir Šeks, glavni operativci u SDP-u i HDZ-u, naime, čitaju Ustav onako kako piše i znaju da šef države daje premijerski mandat i dvomjesečni rok za sastavljanje Vlade onome iza koga stoji parlamentarna većina. A iza koga stoji većina zastupnika, predsjednik države doznaje u konzultacijama s čelnicima stranaka koje traže priliku za sastavljanje Vlade, što Ustav također propisuje. Zato i Arlović i Šeks znaju da je proglašenje prvih izbornih rezultata tek simboličan pucanj iz startnog pištolja za brzo slaganje koalicije koja će u novome sazivu Sabora imati većinu.
A onaj, pak, tko zadobije većinu ne ovisi ni o čijim, pa ni o Mesićevim simpatijama. S aspekta Ustava bilo bi problematično i oborivo na Ustavnom sudu, kad Mesić ne bi dao mandat za sastavljanje Vlade onome tko ima parlamentarnu većinu i to mu dokaže. Iskusni pragmatičari, poput Šeksa i Arlovića, koji su koncipirali razne aranžmane za svoje stranke, već su odavno spremni završncu odraditi brzo, kako bi prije konkurencije bili spremni zatražiti od Mesića mandat za sastavljanje Vlade.
Iako se tvrdi kako će odredba izmijenjenog Ustava koja propisuje način formiranja izvršne vlasti biti prvi put konzumirana nakon predstojećih izbora, ona je zapravo već imala premijeru. I to lanjskog ljeta kad je predsjednik SDP-a Ivica Račan tražio i dobio od predsjednika Mesića mandat za sastavljanje nove Vlade, nakon što mu je prva pukla zbog sukoba s HSLS-om koji je, pak, završio izbacivanjem Budišine stranke iz koalicije. U konzultacijama koje se provedene na Pantovčaku prije nego se stvar preselila u Sabor, Mato Arlović je, kao šef SDP-ovih zastupnika i koordinator klubova koalicije Mesiću predao 87 potpisa zastupnika koji stoje iza Račana kao mandatara za sastavljenje još jedne Vlade. Ako tu proceduru i istinitost zastupničkih potpisa nitko nije dovodio u pitanje tada, zašto bi sada?