Tko je bila Marija Magdalena - još uvijek postoje razne teorije

Lik Marije Magdalene godinama je bio predložak intrigantnim scenarijima u pop-kulturi. Jedan od posljednjih, koji je digao popriličnu prašinu, bio je roman Dana Browna 'Da Vincijev kod'. Riječ je o pseudohistorijskom romanu, koji je trilerskom vještinom i ezoterijskim pristupom privukao brojno čitateljstvo. Dan Brown kao polazište koristio je teze autorskog trojca romana 'Sveta krv, sveti gral' koje govore o tome da je Marija Magdalena bila Isusova žena, da su imali dvoje djece, emigrirali u Francusku i da je od njih potekla merovinška loza čiji izdanci i danas djeluju na političku scenu putem tajnog društva.

Otkad je 1982. godine prvi put izdana, knjiga je u više navrata podizala valove prašine i neodobravanja. Njima su, međutim, prethodila brojna tematski srodna djela. Grčki pisac Nikos Kazantzakis još je 1951. godine napisao roman 'The Last Temptation of Christ', prema kojem je Martin Scorsese 1988. godine snimio istoimeni film. Australski novinar Donovan Joyce objavio je 1972. godine knjigu 'The Jesus Scroll' u kojoj tvrdi da je dobio na uvid svitke pronađene na iskopinama drevnog izraelskog grada Masade koji, navodno, potvrđuju da je Isus živio tamo i umro 80. godine poslije Krista u opsadi grada. Prema Joyceu, Isus je preživio raspeće i oženio se Marijom Magdalenom s kojom je imao dijete.

Stajala je uz Isusa i kada su okolnosti u Jeruzalemu postajale sve opasnije. Bila mu je blizu za njegova života, željela je biti blizu njega dok je umirao. Dok su se učenici razbježali jer su vrlo lako mogli biti sljedeći, ona je stajala što je bliže mogla križu, promatrajući strašne prizore, svjedočeći smrti ali i uskrsnuću. Te 1969. godine Rimokatolička crkva sramežljivo je i tiho priznala ono što su kritičari tvrdili stoljećima: slika Marije Magdalene kao reformirane prostitutke nema nikakvih temelja u biblijskim tekstovima. Je li doista slučajno da se Isus nakon uskrsnuća od svih svojih učenika ukazao upravo prvoj Mariji iz Magdale? Isus se poslije ukazivao i drugima, ali čini se da Marija iz Magdale ima posebnu ulogu. Sve se trebalo obaviti vrlo brzo jer Sabat samo što nije počeo. Za tri dana nikom nije bilo dopušteno posjećivati grob na kojem je postavljena straža. Prvog dana u tjednu, već prije zore, Marija se žuri na mjesto gdje je bilo položeno njegovo tijelo. Oko groba ne nalazi nikoga. Nije bilo vojnika, a mjesto je izgledalo napušteno. Opazi da je kamen s groba dignut. Uplašena poziva Šimuna Petra i drugog učenika, kojeg je Isus ljubio. Vidjevši da je grob prazan muškarci odlaze. Marija uplakana proviruje u prazan grob i u njemu nazire dva lika u bjelini.

Uto pored sebe začuje glas koji je zazove “Marijo”! Prepoznaje svog učitelja. Ushićeno pruža ruke da mu dohvati stopala, a on joj govori: “Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im; Uzlazim Ocu svomu i ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu”. Marija odlazi u kuću u kojoj su muškarci bili skriveni i navijesti učenicima: “Vidjela sam Gospodina”.

Tko je bila osoba koja je ostala Isusu blizu u najtežim trenucima, tijekom muke, razapinjanja, ukopa i kod praznog groba, osoba koja je prva susrela, a onda i navijestila uskrsloga Gospodina? U Ivanovu evanđelju uloga svjedoka uskrsnuća izrijekom je povjerena Mariji Magdaleni, dok kod drugih evanđelista postoje nešto drukčiji pristupi, naglasci pa i izvjesne razlike. Marija Magdalena uz Isusovu je majku Mariju najčešće spominjani ženski lik u evanđeljima. Oko njezina lika ispreplele su se različite priče, a pokušaj odgonetanja njezina “stvarnog” identiteta bio je povod mnogim kontroverzijama, kako u teologiji tako i u pop-kulturi.

Nekoliko Marija

Već samo ime Marija dalo je dosta prostora stvaranju konfuzije oko njezina lika s obzirom na to da u evanđeljima postoji nekoliko Marija: Isusova majka Marija, zatim Marija Kleofina, Marija iz Betanije – Lazarova sestra, a s vremenom uz nju su se “lijepili” i neki drugi anonimni ženski likovi koji su tijekom stoljeća Mariju odredili kao veliku grešnicu ili preljubnicu.

Taj proces počinje već u ranim stoljećima kršćanstva te se od više novozavjetnih ženskih likova postupno “oblikuje” jedan lik, lik Marije Magdalene. Marija iz Betanije, Lazarova sestra, u jednoj opisanoj prigodi u Novome zavjetu, kada je bilo jasno da će Isus biti uhićen i pogubljen, uzela je “libru prave dragocjene nardove pomasti” i pomazala je Isusu noge koje je otirala svojom kosom (Iv 12,3). To je, dakle, Marija iz Betanije, sela nedaleko od Jeruzalema, koja se ne bi smjela poistovjećivati s Marijom Magdalenom. Druga žena jest “grešnica” s “alabastrenom posudicom”. Ona je također različita osoba od Marije Magdalene, ali je ne treba miješati ni s Marijom iz Betanije. Tijekom gozbe kod farizeja Šimuna, i ta je žena također na bliskoistočni način iskazala Isusu počast time što je suzama i mirisnom pomašću pomazala Isusu noge, cjelivala ih i brisala vlastitom kosom (Lk 7,38). I jednu i drugu od ovih novozavjetnih žena lako je međusobno “pomiješati”, a onda ih “stopiti” s likom Marije Magdalene. I konačno tu je i lik treće žene iz Novog zavjeta, neimenovane preljubnice (Iv 8). Evanđelist Luka (8,2) navodi da je Isus iz Marije iz Magdale istjerao sedam demona. Što se pod tim podrazumijevalo, nije sigurno. Ta se Lukina tvrdnja tumačila na različite načine. Jedan od njih pretpostavlja da je bila riječ o egzorcizmu.

Postoje naznake da se u Magdali, mjestu kraj Gnezaretskog jezera, odakle Marija Magdalena potječe i po kojemu je dobila naziv Magdalena, prakticirao kult u čast božice Aštarte. Inicijacija u taj kult imala je sedam stupnjeva. Prije susreta s Isusom, za kojim je beskompromisno krenula, prema drugom tumačenju Magdalena je mogla biti upletena u taj kult, a malo je vjerojatno da je bila čak Aštartina svećenica. Međutim, moglo je biti i riječi o nekoj teškoj bolesti koja je bila potpuno zarobila Mariju.

U to vrijeme, recimo, vjerovalo se da je opsjednuće zlim duhovima bio uzrok stanja koje danas znamo kao bolesti shizofrenije i epilepsije, a broj sedam (zaokruženi biblijski broj koji označava potpunost, cjelovitost) indicira kako je vjerojatno moglo biti riječi o vrlo ozbiljnoj situaciji. U svakom slučaju Isus oslobađa Mariju njezina teškog stanja ili bolesti, nakon čega ga ona slijedi i postaje njegova učenica.

Crkva priznaje pogrešku

Slici Marije Magdalene kao preljubnice ili grešnice uvelike je doprinio i stav pape Grgura Velikog (VI. st.) prema kojem “sedam demona” označava “što drugo nekogo svakojake poroke”, a zbrku s imenima dodatno je produbio kada je Mariju opisao na sljedeći način: “Vjerujemo da je žena koju je Luka nazvao grešnicom, a koju je Ivan nazvao Marijom (iz Betanije), ona Marija iz koje je, prema Luki, istjerano sedam vragova”.

Taj je Grgurov stav postao dio službenog crkvenog učenja, mada ga nakon kasnijih velikih crkvenih raskola nisu prihvatile ortodoksne ni protestantske crkve. Što je Grgura navelo da to učini? Jedna teorija kaže kako je razlog bio pokušaj da se nekako smanji broj Marija u Bibliji – slično je zadesilo i biblijske likove s imenom Ivan. Druga teorija kaže da je bila riječ o pokušaju stvaranja “backgrounda” liku koji je očito bio vrlo važan, a nije iza sebe imao dovoljno uvjerljivu priču. Prema trećoj teoriji, za sve je kriva mizoginija. No, bez obzira na razlog, učinak tog procesa bio je drastičan. Magdalena je svjedočila uskrsnuću, ali, umjesto da je ta činjenica uzdigne iznad ostalih biblijskih likova, njena je uloga svedena na, doduše važnu, ali ni izdaleka toliko značajnu priču o grešnici – pokajnici.


Godine 1969. Rimokatolička crkva sramežljivo je i tiho priznala ono što su kritičari tvrdili stoljećima: slika Marije Magdalene kao reformirane prostitutke nema nikakvih temelja u biblijskim tekstovima. Katolička je crkva službeno, u postupku opće revizije crkvenih spisa, odvojila likove grešne žene iz Lukina evanđelja, Marije iz Betanije i Marije iz Magdale. Dakle tko je bila Marija Magdalena? Novozavjetni tekstovi Mariju Magdalenu spominju na mnogo mjesta. Susrećemo je za vrijeme Isusova javnog djelovanja, za vrijeme njegove muke (raspinjanja i pokopa) te kao osobu koja je prva susrela, a onda navijestila uskrsloga Gospodina. Njezino ime upućuje na grad Magdalu u Galileji. Umjesto obiteljske dobila je geografsku oznaku koja bi je razlikovala od drugih likova, dakle, Marija iz Magdale, a zbog činjenice da je se ne veže uz muževo ime pretpostavlja se kako nije bila udana.

Prvi se put spominje u Evanđelju po Luki, kao jedna od nekoliko imućnih žena koje su se pridružile apostolima i slijedile Isusa dok je naviještao radosnu vijest “gradom i selom” (Lk 8,1) te “su im posluživale od svojih dobara”. Važno je ovdje ne previdjeti da, prema Luki, te žene ravnopravno s dvanaestoricom surađuju s Isusom. Uloga Marije iz Magdale dobiva osobito značenje u izvješću o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Čak se može steći dojam da kontrastira Petru i njegovu ponašanju u presudnim trenucima Isusova života i da katkada dobiva čak i prednost s obzirom na samog Petra. Među ženama koje su izdaleka promatrale Isusa na križu, Matej i Marko na prvom mjestu spominju Mariju iz Magdale, dok Ivan, uz križ Isusov, spominje Majku Njegovu, Marijinu sestru Mariju Kleofinu i Mariju iz Magdale. Luka ih ne navodi poimence s obzirom na to da već ranije spominje žene koje su ga slijedile. Naspram Isusovih učenika Marija iz Magdale, ali i druge žene u skupini s njome, pokazale su veću hrabrost u trenutku Isusove smrti. Naime, Rimljani su Isusa osudili kao političkog buntovnika, a bilo je uobičajeno da su i svi drugi koji su s osuđenikom bili povezani, a nalazili su se u blizini stratišta, mogli lako doći pod udar iste kazne. Rimljani su u tome bili vrlo okrutni te nisu štedjeli ni žene ni djecu. Žene su na čelu s Marijom iz Magdale bile nazočne i kada je Josip iz Arimateje skidao Isusovo tijelo, a Matej čak govori o tome da je Marija iz Magdale s drugom Marijom čuvala stražu kod Isusova groba. Sva četvorica evanđelista izvješćuju da je Marija iz Magdale bila svjedokinja Isusova uskrsnuća i da je prva otkrila kako je grob bio prazan. Sinoptici se slažu da je Marija iz Magdale dobila poruku koju je trebala prenijeti Petru i drugim učenicima da idu pred Isusom u Galileju.

Ipak, Ivanovo evanđelje daje Mariji iz Magdale osobito značenje. Vrlo je potresan prizor kad Marija iz Magdale dolazi na grob, a Isus joj se ukazuje kao vrtlar; prepoznaje ga kada joj izgovara ime “Marijo”, a ona mu uzvraća s “Rabbuni” – “Učitelju moj”, kako ga je, očito, oslovljavala za vrijeme zemaljskog života. Zanimljivo je da je Isus upozorava da ga ne zadržava jer je on na putu Ocu. I nakon ovoga prizora Marija iz Magdale nositeljica je poruke učenicima o Isusovu uskrsnuću. Na taj način ona postaje “apostolica apostola” (apostola apostolarum). Je li doista slučajno da se Isus nakon uskrsnuća od svih svojih učenika ukazao upravo prvoj Mariji iz Magdale? Isus se poslije ukazivao i drugima, ali čini se da Marija iz Magdale ima posebnu ulogu.

Pavlov “previd”

Neki bibličari primjećuju kao zanimljiv podatak kako Pavao u Korinćanima 15,3-5 navodi samo Petra i dvanaestoricu kao svjedoke Isusova uskrsnuća, dok Mariju iz Magdale ne spominje.

Ovaj Pavlov “previd” pokušava se tumačiti okolnostima onog vremena gdje se izvještaj žene nije držao vjerodostojnim, ali upravo s toga još je indikativnija činjenica da Isus kao svjedoka svog uskrsnuća bira upravo ženu, Mariju iz Magdale. Kolika li je samo vrijednost, tim činom, dana ženi u društvu u kojem je imala jako malo prava. U židovskom društvu žene su bile potpuno ovisne o svojim očevima i muževima.

U Knjizi brojeva, (30,2-12 na primjer, vidi se ta potpuna ženina ovisnost. Muž, odnosno otac mogao je poništiti neko obećanje ili zavjet svoje žene, odnosno kćeri. Dakle, valjanost nekog ženina zavjeta ovisila je o mužu ili ocu. Hebrejski izraz, npr. “oženiti se” znači “postati gospodar” i zato žena zove svojeg muža gospodarom. U Knjizi izlaska dekalog svrstava ženu u muževljev posjed zajedno s kućom, zemljištem, robovima, volovima i magarcima (20,17). Tako bi pobožni Židov ujutro zahvaljivao Bogu što nije nevjernik, što nije rob i što nije žena. U prvim predajama o Isusovu uskrsnuću postojala je stanovita napetost između izvješća da je Marija iz Magdale prva susrela Uskrsloga i izvješća koje je u tom smislu favoriziralo Petra, što je osobito vidljivo iz apokrifnih evanđelja. Na kraju možemo rezimirati ovako; Marija iz Magdale iz Isusove se učenice, svjedokinje smrti i uskrsnuća, “apostolice apostola” s vremenom postupno preoblikovala u veliku grešnicu koja se u susretu s Isusom obratila. Njezin je lik, dakle, dobio obilježja žene grešnice, a izgubio one presudno važne oznake svjedokinje smrti i uskrsnuća koje su činile Mariju iz Magdale „apostolicom apostola”.

Nekadašnja konkurentica Petru u svjedočenju kontinuiteta razapetog i uskrslog Krista ostala je sada samo velika, obraćena grešnica. Unatoč različitim pristupima evanđelista, Mariju Magdalenu vidimo, hrabru i predanu osobu koja je odigrala krucijalnu – možda i nezamjenjivu – ulogu u trenutku odlučujućem za kršćanstvo, a ta njena uloga možda je puno veća od onog što smo navikli slušati.
Chester Gillis, voditelj odjela teologije na sveučilištu Georgetown, misli da bi njezino “ponovno otkrivanje”, odnosno preispitivanje uloge Marije iz Magdale moglo imati znatne implikacije u preispitivanju uloge žena u Crkvi.

“Evanđelje Marije” Prema apokrifnim spisima, među kojima su u vezi s Marijom Magdalenom posebno važna dva: “Evanđelje Marije (Magdalene)” i “Filipovo evanđelje” Magdalena je bliža Gospodinu i od Petra i drugih učenika, ona bolje od njih razumije Gospodinovu poruku te on više ljubi nju nego apostole. “Evanđelje Marije Magdalene” datira se u kraj 2. ili početka 3. stoljeća ili čak u polovicu 2. st., a u tom je slučaju nastalo oko stotinu godina kasnije od najranijega novozavjetnoga spisa, odnosno oko 50 godina nakon Ivanova evanđelja. Apokrifni spisi – evanđelja i poslanice – kojih je bio priličan broj (Tomino, Petrovo, Judino, Marijino... već prema imenu osobe o kojoj govori ili koju se naziva autorom) donose događaje iz Isusova života, koji ne moraju biti neprihvatljivi i nisu potpuno “u neskladu” s četiri kanonska priznata evanđelja i drugim svetopisamskim tekstovima, no Crkva smatra da njihova poruka nema snagu cjelovitosti i nezamjenjivosti za spasenje pa ih nije uvrstila u kanon.

Dakle, nisu dio Biblije. Neki novozavjetni apokrifi bili su veoma cijenjeni u Crkvi, primjerice Jakovljevo evanđelje, koje na dramatski način, didaktikom i pedagogijom onoga vremena govori o istinama o kojima se oskudno govori u Novom zavjetu. Oni su svojevrsni onodobni komentari i propovijedi o evanđeoskim tekstovima. Apokrifni spisi, slažu se bibličari, u neku ruku zadovoljavaju ljudsku znatiželju kojom se želi “znati nešto više” o, primjerice, Isusovu djetinjstvu o kojemu piše samo evanđelist Luka, a “Marijino evanđelje” kao pokušaj pisanja Isusova životopisa. Pojedine su sljedbe u ranom kršćanstvu nekim apokrifima pripisivale veliko značenje, no Crkva je u njima prepoznala “nedostatak božanskoga nadahnuća“ (“inspiracije”), pa su tako već u drugom stoljeću samo četiri evanđelja uvrštena u katolički kanon (koji je istovjetan i kod drugih nekatoličkih zajednica i Crkava).

Velik broj takvih spisa pronađen je u Nag Hammadiju u Egiptu 1945.

Pisac četvrtoga evanđelja?

Postoje, primjerice, i hipoteze o Magdaleninu autorstvu četvrtoga evanđelja. Na završetku četvrtoga, naime, piše izričito da je ljubljeni učenik (“učenik kojega je Isus ljubio”) napisao to evanđelje. Dakle, autor, pisac četvrtog evanđelja je anoniman, krije se iza izričaja “učenik kojega je Isus ljubio”. Taj zagonetni “drugi učenik” javlja se u tom evanđelju na sedam mjesta većinom u drugom dijelu teksta. Tko se krije iza toga naziva, tko je bio tako blizak s Gospodinom? Prema ranim svjedočanstvima, posebno svjedočanstvu Ireneja Lionskoga, to je bio Ivan apostol, jedan od dvanaestorice. Zbog toga Crkva četvrto evanđelje pripisuje Ivanu i to potkrepljuje i unutarnjim tekstualnim pokazateljima. No, znak pitanja o piscu četvrtoga evanđelja ipak je stalno prisutan. Određene hipoteze pokušavale su dokazati da se zagonetni naziv “učenik kojega je Isus ljubio” ne odnosi ni na jednoga od učenika, ni na jednoga od dvanaestorice apostola. Prema njima to bi bio nitko drugi nego osoba koja je bila Isusu blizu u najtežim trenucima, tijekom muke, razapinjanja, ukopa i kod praznoga groba, dakle, Marija Magdalena.