Ideja za ovaj razgovor rodila se prije Božića, tj. u vrijeme kada je sva pažnja bila usmjerena prema Božiću i božićnim blagdanima, pa smo poznatog isusovca p. Miju Nikića, teologa i psihologa, pitali – što poslije Božića? Odnosno, što kada utihne blagdansko veselje, kada se vratimo u svakodnevicu, koja nakon blagdana može biti pomalo dosadna i turobna.
"Poslije Božića treba živjeti od Božića. Ako je Božić proživljen u pravom smislu u istinskoj vjeri i solidarnosti sa siromasima i patnicima raznih vrsta, onda će duša biti ispunjena istinskim mirom i radošću od čega se može radosno i smisleno živjeti i onda kad prođu blagdanski dani. U našoj afektivnoj memoriji talože se pozitivna i ugodna te negativna i bolna iskustva koja kasnije utječu na naše raspoloženje kao i na naš način razmišljanja i donošenje odluka. Prema tome, ako smo u božićnom vremenu imali više ugodnih i duhovnih doživljaja, možemo očekivati da će oni ostaviti tragove kojih ćemo se rado sjećati i od njih živjeti", odgovara na to pitanje p. Mijo Nikić.
Ljudi su se nakon dva pandemijska Božića ponovno radovali, okupljali i vratili nekadašnjem načinu života?
Vrijeme "prisilne" izolacije u kojem smo proslavljali Božić nije nam dopuštalo da se družimo i veselimo sa svojom rodbinom i prijateljima onako kako smo to činili prije pandemije koronavirusa. Ta je činjenica uzrokovala mnoge frustracije i ostavljala bolne emocionalne tragove u našem psihičkom životu. Tako nismo mogli kao prije zajednički slaviti polnoćku, na kojoj u zajedništvu s drugima slavimo rođenje Isusa Krista. Za vrijeme pandemije neki se nisu mogli oprostiti od svojih milih i dragih koji su umirali u bolnicama, daleko od njih. Ne moći se posljednji put pozdraviti sa svojim roditeljima i ostalim bliskim članovima obitelji, ne moći ih još jednom zagrliti prije njihova odlaska u vječnost, velika je frustracija i bolno iskustvo koje se urezalo u našu psihu. Sada kad mjere opreza nisu više tako stroge, puno lakše je disati i sada se puno bolje osjećamo. U tom smislu ovaj Božić koji smo nedavno proslavili protekao je u posebnoj atmosferi veće slobode okupljanja i mogućnosti međusobnog darivanja što nam je bilo uskraćeno u posljednje dvije godine.
Je li pandemija utjecala na vjerski život?
Pandemija je znatno utjecala na vjerski život, i to u oba smjera: pozitivno i negativno. Pozitivan utjecaj vidim u tome što nas je ova nevolja s virusom motivirala da tražimo i nađemo druge načine izražavanja naše vjere i naših vjerskih dužnosti i običaja. Oni koji nisu mogli pohađati svetu misu i ostala liturgijska događanja u crkvi, mogli su ih pratiti posredstvom televizije, radija ili društvenih mreža. Pa i oni koji prije nisu išli u crkvu, sad su se uključivali čak u svakodnevno praćenje vjerskog programa putem sredstava javnog priopćavanja. Mnogi su tako otkrili ljepotu kršćanske liturgije, duhovnih meditacija i pjesama, što im je prije pandemije bilo nepoznato. Spomenuta pandemija, koja nas je sve na svoj način zatvorila u vlastite domove, u isto vrijeme nam je otvorila mogućnost da se više družimo s onima koji su nam bliski i dragi, a prije nismo imali vremena za druženje s njima.
A negativan utjecaj?
Negativan utjecaj pandemije na vjerski život ljudi vidim u opasnosti da vjernici sada ostanu više pasivni promatrači liturgijskih slavlja uz televiziju i radio kod svoje kuće, a ne više aktivni i stvarni sudionici liturgijskih čina kao što je sveta misa ili slavljenje drugih sakramenata u crkvi, odnosno u zajednici vjernika. Osim toga, ova je pandemija kod emocionalno nezrelih osoba pogodovala aktiviranju potisnutih emocija, napose agresivnosti koja je negativno utjecala na međuljudske odnose u obitelji, osobito kad su bili prisiljeni dulje boraviti u premalom prostoru svoga doma.
Kako je djelovala na samu duhovnost?
Pandemija virusa koja je zarobila čitav svijet ostavila je traga na čitavu osobu. Pogodila je njezino tjelesno, psihičko i duhovno zdravlje. Vjernici slabije vjere mogli su zaključiti da je i Bog nemoćan pred pandemijom ili je bezosjećajan za svijet koji toliko trpi. Takvim razmišljanjem neki su mogli izgubiti i onu slabu vjeru koju su možda imali.
Što vi kao svećenik poručujete takvim osobama koje sumnjaju u Božju svemoć i dobrotu?
Važno je imati u sebi ispravnu sliku Boga. U tome nam najviše može pomoći Isus koji dolazi od Oca Nebeskog i koji je došao upravo zato da nam navijesti ljubav Oca koji nas neizmjerno voli. Isus nam daje do znanja da naš Otac Nebeski zna da smo u nevolji i svjestan je svega što nam trenutačno treba. On se brine za ptice nebeske i ljiljane poljske, kako onda neće daleko više za nas koji smo njegova ljubljena djeca. U tom smislu Isus nam poručuje: "Ne brinite se tjeskobno!" Ako nam Bog ne priskače odmah u pomoć, znak je da trebamo svojom strpljivošću rasti u vjeri, nadi i ljubavi. Sjetimo se predivne izjave pjesnika Manzonija koji je također živio u teška vremena pandemije teške zarazne bolesti, ali on je i u tom sumornom vremenu izrekao prekrasnu i ohrabrujuću misao: "Dragi Bog nikada ne oduzima radost svojoj djeci, osim ako im još veću ne sprema". Prema tome, imajmo povjerenja u svoga Oca koji drži našu sudbinu u svojim rukama i uvijek nam sprema više i bolje nego što mi očekujemo. Psalmist je bio uvjeren u tu istinu i zato je mogao reći: "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom" (Ps 23, 4). Kao što je Bog pratio izraelski narod kad je išao kroz pustinju i Crveno more, tako prati i nas u svakoj našoj nevolji. Međutim, treba priznati da patnja nevinih ostaje veliki misterij i za nas vjernike. Evanđelje nam u taj misterij unosi svjetlo koje nam pomaže shvatiti misterij patnje kao mogućnost našeg sudjelovanja u kalvariji koja i danas traje. Isus u nama i po našim patnjama spašava svijet. Radi se, dakle, o našem sudjelovanju u djelu otkupljenja. Naša patnja, sjedinjena s Kristovom patnjom, postaje spasonosna za nas i čitav svijet.
Kako je pandemija utjecala na ljudsku psihu? Koje je sve emocije uzrokovala i pokrenula?
Dosadašnja istraživanja pokazala su da da je pandemija ostavila jak stupanj straha i nelagode na velik broj ljudi, napose na rizičnim skupinama poput djece i starijih osoba. U stresnoj situaciji uzrokovanoj pandemijom koronavirusa najčešće se aktivira strah, tjeskoba i potisnuta agresivnost. Te emocije su nam bile potrebne kad smo bili napadnuti i kad smo se trebali braniti. Međutim, one se javljaju i onda kad krivo procijenimo opasnost, odnosno kad je vidimo tamo gdje je stvarno nema ili je silno preuveličavamo. Ako se ne prepoznaju i adekvatno ne izraze, nego potisnu u podsvijest, spomenute emocije mogu postati otrov za tijelo i izazvati razne psihičke i psihosomatske bolesti.
Što učiniti?
Da ne bismo postali žrtve potisnutih bolnih emocija, treba ih na vrijeme prihvatiti i prikladno izraziti. Treba prihvatiti spomenute emocije kao normalnu reakciju na nenormalno stanje u kojem smo se svi donedavno nalazili. Strah se pojačava kad bježimo od njega, a smanjuje ili iščezava kad se s njim suočimo i kad ga podijelimo s osobama koje nas slušaju i vole. Stoga je veoma važno ne prepuštati se negativnim emocijama i lošim raspoloženjima. Nije moguće uvijek se dobro osjećati i imati vedro raspoloženje. Međutim, uvijek je moguće oduprijeti se navali negativnih emocija i ne dopustiti im da nama zagospodare. Važno je znati da strah koji me napada nije neka sila pred kojom sam ja nemoćan. Strah ne može manipulirati sa mnom ako mu ja to ne dopustim. Ja sam iznad mojih strahova. Moj dubinski ja je duhovne naravi i kao takav, on je neuništiv, strah mu ne može ništa. Budući da je čovjek stvoren na sliku Božju, a Bog je ljubav, čovjek će biti najjači kad autentično ljubi. U Svetom pismu čitamo da u ljubavi nema straha. Ljubav je jača i od same smrti.
U knjizi "Kako nadvladati stres i krizu" savjetujete da u trenucima krize ne paničarimo nego da mislimo pozitivno i konstruktivno. Kako to postići, što savjetujete?
Panika ili panični napadaj straha ima moć naglo prestrašiti osobu i pokrenuti osjećaj da će se nešto strašno dogoditi, da će osoba poludjeti ili naglo umrijeti. Panični strah može proizvesti psihosomatske reakcije i svojevrsnu blokadu uma i tijela. Zato je važno što prije aktivirati svoju racionalnu sposobnost uma koji nas uvjerava da se neće dogoditi ono i onakvo zlo kakvo nam panični strah predočuje. Radi se samo o subjektivnom osjećaju koji je pokrenuo neke zaboravljene potisnute bolne osjećaje i zastrašujuća iskustva iz prošlosti. Uz uključivanje objektivnog suda racionalnog uma, dobro je nekoliko puta duboko udahnuti i tako relaksirati tijelo. Osim toga, veoma je važno ne dopustiti da nas zarobe negativni i pesimistični obrasci razmišljanja. Pozitivne misli izazivaju pozitivne osjećaje. Sv. Pavao u poslanici Rimljanima poručuje da se preobražavamo "obnavljanjem svoje pameti" (Rim 12, 2), kako bismo mogli uočavati što je volja Božja: što je dobro, Bogu milo i savršeno! Prema tome, istina je da sve počinje u glavi. Način na koji razmišljamo utječe na to koje će se emocije aktivirati. Tko stalno misli samo negativno i ima crni scenarij budućnosti, taj sam sebi priprema da mu se dogodi ono čega se boji, što svojim mislima stavlja na svoj životni put. Negativne i zastrašujuće misli moguće je zamijeniti pozitivnim mislima i predviđanjem boljeg ishoda bilo koje zastrašujuće situacije. U tome nam može pomoći čitanje Svetog pisma, sakramentalne milosti, osobna i zajednička molitva, poučne knjige, zdravo druženje s prijateljima, hodočašća, izleti i slično.
Kako postblagdansko vrijeme djeluje na psihičko stanje ljudi?
Kad doživimo nešto lijepo, kad proživimo radosne trenutke nekog slavlja, otvore nam se "emocionalni apetiti" i poveća se želja da se ti trenuci radosti i slavlja i dalje nastave. Međutim, sve što je lijepo, na ovom svijetu brzo prođe. "Zemlja nema sve što nam treba, siti smo prolaznog", riječi su jedne pjesme koja izražava veliku istinu da čovjekovo srce na ovome svijetu ne može do kraja zadovoljiti ništa prolazno i ograničeno. To je lijepo izrazio sv. Augustin koji je rekao da je ljudsko srce za Boga stvoreno i neće se utješiti dok se u Bogu ne smiri. Tek će u Nebu, u susretu s Bogom, sve naše želje biti nadiđene ljepotom i radošću koju samo Bog može dati ljudskom biću. Dok se to ne dogodi, moramo živjeti u vjeri i prihvaćati stvarnost kakva jest, a ona je često teška i mučna. Budući da se mi s time ne želimo pomiriti, ostajemo u konfliktu sa stvarnošću.
Vodi li to u depresiju?
Poznat je fenomen postblagdanske depresije koja se prepoznaje po ovim simptomima: neobjašnjiva razdražljivost, ravnodušnost prema onome što nas je prije veselilo, nagle promjene raspoloženja, anksioznost, nesanica, manjak energije i teškoće u koncentraciji. Za razliku od uobičajene ili kliničke depresije, ova postblagdanska depresija traje kraće te se lakše i brže nadvladava. Stručnjaci za tu vrstu depresije smatraju da je uzrokuje povlačenje hormona stresa nakon nekog velikog i važnog događaja kao što su nama dragi blagdani. Spomenuto povlačenje hormona stresa ima golem utjecaj na čovjekovo fizičko, biološko i psihološko blagostanje i može prouzrokovati spomenutu postblagdansku depresiju, posebno ako smo blagdane "materijalizirali" i lišili ih onog bitnog duhovnog sadržaja, ako smo misterij Božića sveli samo na zajednički obiteljski ručak.
Je li prenapuhano nazivanje ovoga vremena najdepresivnijim danima u godini?
Ako se nije otkrilo dublje značenje blagdana kao što je Božić, nego se samo zadržalo na vanjskim i manje važnim stvarima kao što su dobra hrana, zabava, druženje i uživanje u prekomjernom jelu i piću, onda postblagdansko vrijeme doista može izazvati teža depresivna stanja. Međutim, tko je božićne blagdane proveo u duhovnoj atmosferi, uz veću molitvu i pomoć siromašnim i nemoćnim osobama, taj će i nakon blagdana osjećati u duši mir i radost.
Kako čovjek može utjecati na pomanjkanje volje, potištenost, depresivnost…?
Treba jednostavno uključiti razum i prihvatiti istinu da još nismo u raju gdje je neprolazna radost. Mi smo još na zemlji koja više sliči suznoj dolini nego rajskom vrtu iz kojeg je čovjek nakon istočnog grijeha istjeran. Međutim, smijemo i trebamo maštati o raju koji smo izgubili grijehom naših praroditelja Adama i Eve kao i svojim osobnim grijesima, jer nam je Krist svojim utjelovljenjem i svojom žrtvom na križu vratio izgubljeni raj. Štoviše, osigurao nam je pristup božanskom životu. Isus je postao čovjekom da bismo mi mogli živjeti božanski. Prema tome, jaka vjera i autentična ljubav pobjeđuju potištenost, strah i depresiju. Dopustimo da se i na nama ostvari ona istina o kojoj svjedoči psalmist u 94. psalmu: "Kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele" (Ps 94, 19).
Vi kroz Zakladu biskup Josip Lang djelujete upravo na način "jake vjere i autentične ljubavi", tj. pomažete siromašnima. Je li se povećao njihov broj i kakvo je stanje?
Zakladu biskup Josip Lang osnovao je naš dragi pater Antun Cvek 2002. s ciljem da okupi što više dobrih ljudi koji će na razne načine pomagati ljudima u nevolji, napose starim, siromašnim i nemoćnim osobama. I nakon smrti p. Cveka, mi smo taj humanitarni posao nastavili. U Maloj Gorici kod Petrinje Zaklada vodi Langov dom u kojem je smješteno dvadesetak osoba za koje se Zaklada brine. Osim toga, Zaklada pomaže financijski još i drugim starim i siromašnim osobama koje žive u svojim domovima. Zahvaljujući dobrim osobama, mi u Zakladi možemo činiti dobro ljudima u nevolji. Ovim putem pozivam sve koji mogu i žele da nam se pridruže. Godišnja članarina u Zakladi je 30 eura. Naš je cilj stvoriti veliku mrežu dobročinitelja od čije će dobrote profitirati mnogi koji sada teško žive, a njih je danas velik broj.
Bili ste bliski suradnik patera Cveka, koji je upravo pomažući ljudima umro na glasu svetosti. Ima li možda što nova oko otvaranja kauze za njegovu beatifikaciju?
Pater Antun Cvek bio je Božji čovjek. Mnogi ga nazivaju dobrim duhom Zagreba. On je to i bio. Naša je želja i molba Bogu da ga vidimo na našim oltarima. Ako je to Božji plan, on će se i ostvariti. Ali to je složen i dugotrajan proces. Mi smo sada u fazi prikupljanja svjedočanstava u prilog njegovoj beatifikaciji. Molim sve koji su poznavali patera Cveka i koji imaju neko svjedočanstvo koje bi moglo potvrditi svetost njegova života, neka nam se jave na adresu Zaklade u Palmotićevu 33 u Zagrebu.
Zovi ,samo zovi...