Zdravko Hlobik iz Osijeka i Zdravko Hlobik iz Jelisavca kod Našica jedan za drugoga znaju još od 1992., iako se nikada nisu sreli. Hlobik iz Jelisavca ranjen je te ratne zime pri neuspjelom pokušaju rušenja batinskog mosta. Dvadeset hrvatskih branitelja koji su se upustili u taj pohod, pod vodstvom Ivice Krnjaka, kasnije je nazvano “Somborska skupina”.
– Kada sam se oporavljao u bolnici, jedna mi je medicinska sestra rekla kako joj susjed nosi isto ime i prezime. Ležao sam u bolnici i prije osam godina, opet me netko pitao znam li za imenjaka i prezimenjaka – započinje Zdravko Hlobik iz Jelisavca. A kada je on ranjen, Osječanina Hlobika, inače strojovođu, rodbina je nazivala u panici, misleći kako je upravo on stradao. Tako su čuli jedan za drugoga, no i zaboravili bi za tu slučajnost da Hlobik iz Osijeka nije u četvrtak uhićen na granici u Bogojevu, upravo zbog zamjene identiteta. Vezali su ga i odvezli u Sombor na sud pod sumnjom da je upravo on bio član “Somborske skupine”, koja je u Srbiji još za rata osuđena za terorizam.
Amfibijsko iskrcavanje
Granicu sa Srbijom prešao je prvi put prije tri godine, i od tada na desetke puta. Nikada nije imao problema. No, prije prvog odlaska u MUP-u je provjeravao postoji li tjeralica na to ime i prezime, baš zato što je znao za slučaj Z. Hlobika iz Jelisavca. Nije je bilo. Da postoji, nije znao ni Jelisavčanin.
– Znao sam samo da ne smijem ići u Srbiju, a otkako su Tihomira Purdu uhitili u BiH, nisam ni u Mađarsku išao – govori. Hlobik iz Jelisavca u obranu Hrvatske uključio se u listopadu 1991. Kao član osječke Samostalne uskočke satnije, krenuo je 26. siječnja 1992. u pokušaj rušenja mosta koji povezuje Baranju i Vojvodinu. Plan je bio amfibijom prijeći Dunav i sa srpske strane prići strogo čuvanom mostu.
Preživljava u trošnoj kućici
– Trebali smo zaći čak 60 kilometara u neprijateljski teritorij. Ušli smo u odorama JNA. Tri kilometra pred granicom susreli smo se sa srpskim policajcima – prisjeća se Saša Malčić, jedan od aktera. Grupa se tada presvukla u hrvatske odore i razdvojila. Dio je krenuo prema mađarskoj granici, među njima i Hlobik, a dio prema Somboru i Apatinu. Epilog je bio troje mrtvih i osmero zarobljenih, pa je tako u neprijateljskim rukama završio i Malčić.
– Sve su nas osudili, ja sam dobio 20 godina zatvora. Razmijenjeni smo 12. siječnja 1994. opisuje Malčić. Hlobikova se ekipa uspjela dokopati Mađarske.
– Ranjen sam u natkoljenicu kod Bezdana pa su me suborci nosili 20 kilometara do granice – prisjeća se Hlobik. Nakon operacije u Mađarskoj i oporavka u Osijeku, vratio se u uniformu. Invalid je (40-postotni) u mirovini, od koje jedva preživljava u trošnoj kućici. Živi sam, neoženjen je.
– Ni ne sjećam se na koliko sam osuđen u Srbiji, u odsutnosti su mi sudili – dodaje. Bili su to sve, kako kaže njihov zapovjednik Ivica Krnjak, “dragovoljci i hrabri dečki”, mahom u dobi oko 25 godina. Iako je i sam nosio uniformu tri tjedna, Osječanin Zdravko Hlobik nije registriran kao branitelj. No, namučio se da u četvrtak uvjeri srbijanske vlasti da je uhićen zbog zamjene identiteta.
– Nisam siguran ni da mi je odvjetnik po službenoj dužnosti povjerovao. Već je bilo spremno rješenje za 30 dana pritvora u Beogradu – kaže, ipak sretan što se vratio kući.
A njihovog zapovjednika Ivicu Krnjaka, hrvatskog viteza i mučenika, hrvatska država proganjala i presudila na višegodišnju robiju. Što to ne spominjete? Što se ne procesuira Bajić, Sanaderov poslušnik, moralna nuuuula.