Tko je došao na Balkan pod Bizantom? Samo Slaveni ili Slaveni koji su ujedno Hrvati i Srbi

Zašto je razdoblje postojanja Istočnog Rimskog Carstva na ovim prostorima važno, bolje reći ključno za dva naroda, ne treba posebno objašnjavati. Bizantsko Carstvo je većim ili manjim dijelom današnjih hrvatskih prostora vladalo s prekidima više od 600 godina (od oko 535. do kraja XII. st.), dulje negoli ijedna strana sila. Iako je vojnih akcija bilo tek nekoliko, Bizant je raznoliko utjecao na razvoj hrvatskoga društva: pečat bizantske vladavine na jadranskome, pa i perijadranskom prostoru, i danas je vidljiv u graditeljstvu, toponomastici, pravnoj znanosti, pismenoj baštini, crkvenim obredima i dr., rečenice su koje je lako pronaći u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Povijesni su izvori iz tog doba o dolasku Slavena u jugoistočnu Europu prilično šturi pa je tako to razdoblje predmetom različitih, često pogrešnih, tumačenja. Voli se vjerovati kako su Hrvati i Srbi ovamo došli bježeći od Avara ili da su jednostavno poslani da obrane Bizant od Avara. No, kako će nam reći dr. sc. Hrvoje Gračanin s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Slaveni ovdje imaju čak i presudan utjecaj, ključan u povijesti.

– Što se tiče prilika na jugoistoku Europe (srednje i donje Podunavlje, istočna obala Jadrana) u vrijeme kad u 7. stoljeću pristižu slavenske skupine, među kojima su vjerojatno već tada bili i Hrvati i Srbi (bar prema svjedočanstvu cara Konstantina VII. Porfirogeneta u djelu ustaljeno zvanom O upravljanju carstvom ili De administrando imperio, napisanom između 948. i 952. godine, ujedno i jedinom izvoru koji govori o tomu), bizantska vlast je na spomenutom prostoru bila u uzmicanju. Naime, Carstvo je u to vremenu bilo ugroženo kako s istoka, tako i sa zapada. Mogućnost za djelovanje na istoku bila je plaćena popuštanjem Avarima na zapadu s kojima je kupovano primirje (617., 619., 623.), na što je već 604. bio prisiljen i car Foka (602.-610.). Nakon što nova ofenziva na istoku 623-625. Bizantincima nije donijela željeni uspjeh, Perzijanci su 626. započeli protuudar, usmjerivši se kroz Malu Aziju do Konstantinopola. U isti mah, prema prethodnom dogovoru, prijestolnici se primaknula i snažna vojska predvođena Avarima s mnoštvom Slavena, Bugara i Gepida. U tom času car Heraklije (610.-641.) je bio s glavninom bizantskih snaga na istoku, u Laziki (u današnjoj Gruziji) i u Armeniji (na istoku Male Azije). Nakon propasti opsade otpočeo je novu ofenzivu, 627. – 628, koja je donijela presudnu pobjedu Bizantu i vraćanje izgubljenih područja. Međutim, već 629. počeli su prijetili Arapi, provalom u Siriju koja je trebala ispitati bizantske snage, a 633. započela je nova vojna akcija koja je vrlo brzo poništila sva prethodna bizantska postignuća jer su do 640. pale cijela Sirija i Palestina, a do 642. i Egipat, nakon čega je arapsko širenje nastavljeno sjevernom Afrikom. Sve to vrijeme zapadna je granica Carstva u jugoistočnoj Europi, silom prilika, pala u drugi plan, objašnjava dr. Gračanin okolnosti u kojima se nalazilo Bizantsko Carstvo u vrijeme prodora Avara zajedno sa slavenskim skupinama. Najvažnije je strateško bizantsko uporište jadranska obala. Dobro je utvrđena i može odoljeti nasrtajima Avara i Slavena. Tako mora biti jer je ključ opstanka Bizanta očuvanje njegove pomorske premoći što su jadranske utvrde trebale jamčiti.

– Duž istočne obale Jadrana, prvenstveno na otoci- ma, postojala su uporišta koja su osiguravala održavanje carskog utjecaja i tijekom 7. stoljeća. Ta su uporišta činila mrežu, čija je svrha bila da štite dva osnovna plovidbena smjera na istočnom Jadranu, jedan uz obalu koji je spajao primorske gradove i drugi po vanjskom otočnom rubu.

Krajem 6. stoljeća Avari osvajaju Sirmij, današnju Srijemsku Mitrovicu.

– Središte Dalmacije još je početkom 7. stoljeća i dalje bila Salona, ali nije sigurno kakav je točno bio upravni položaj pokrajine pod koje je potpadalo i kvarnersko područje. Pisma pape Grgura I. Velikog (590.-604.) spominju u to vrijeme prokonzula Dalmacije Marcelina kojeg car izravno poziva k sebi, a dotičnik se kao prokonzul, premda bez pobližega određenja, navodi i u suvremenom natpisu salonitanskog svećenika Ivana. Neki stoga misle da je Dalmacija bila prokonzulska pokrajina neposredno podčinjena caru, drugi radije pomišljaju da je u pitanju tek počasni naslov, da je Dalmacijom ravnao mjesni vojni zapovjednik i da je bila dio Ravenskog egzarhata u Italiji. Još prije je iznesena mo gućnost da se ustvari radilo o podijeljenim ovlastima tj. da je Dalmacija o ravenskom egzarhu ovisila u vojnim poslovima, a u civilnim o načelniku Iliričke prefekture sa sjedištem u Tesaloniki (Solunu). Cilj je bio daleke oblasti Carstva učiniti sposobnima da se što samostalnije brinu za svoju obranu. To je ujedno značilo i da su sve više prepuštane same sebi i vlastitoj snalažljivosti. Ovo upućuje na dalekosežno urušavanje kako civilne, tako i vojne carske uprave na ovim prostorima tijekom prvih desetljeća 7. stoljeća.

– Čini se da su do početka četrdesetih godina 7. stoljeća prvi došljaci postojanije zasjeli na istočnoj jadranskoj obali ili su joj se barem primaknuli blizu. Slaveni su se u ljeto 642. godine, prebacili morem do okolice Siponta u Apuliji na zapadnoj jadranskoj obali, vjerojatno na poticaj i uz pomoć Bizanta koji je vladao Jadranom. Moglo bi se otuda pomišljati da su tada bili uspostavljeni svojevrsni saveznički odnosi, što bi se pak dalo povezati s opaskom Konstantina VII. Porfirogeneta da su se slavenski narodi u Dalmaciji „pokoravali“ bizantskoj vlasti od vremena cara Heraklija I. Imajući pred očima sebi suvremenu etnopolitičku sliku, Konstantin je Herakliju čak upisao u zasluge ponovno naseljavanje područja koja su Avari bili opustošili, to jest oblasti Hrvata, Srba, Zahumljana, Travunjana, Kanalićana, Dioklićana („Dioklecijanaca“) i Neretljana (Pagani). Kad bi se to prevelo u kasnoantičke okvire, moglo bi se pomišljati da su se slavenske skupine smještale prema federatskom (savezničkom) sporazumu ili, kao što se često događalo u kasnom Rimskom Carstvu, da su carske vlasti naknadno potvrdile njihov dolazak sklopivši s njima ugovor o savezu. Ovo odjekuje i u splitskoj tradiciji što je kazuje splitski kroničar Toma Arhiđakon (13. st.) o carskoj zapovijedi knezovima pridošlica da ne smiju uznemiravati Salonitance koji su se nastanili u Dioklecijanovoj palači, što su oni poslušali pa su uspostavljeni mirni odnosi. Pravih dokaza da je Bizant odigrao bilo kakvu, a kamoli aktivnu ulogu u naseljavanju Slavena u Dalmaciji nema, premda se već pouzdanije može pretpostaviti da je dodira od samog početka bilo. Budući da su carske oblasti još dalje na zapadu vojnopolitički bile ponajviše upućene na sebe, vjerojatnije je da su prvi pokušaji normalizacije odnosa potekli od predstavnika mjesnih vlasti koje su za to ionako bile neposrednije zainteresirane, govori dr. Gračanin nastavljajući kako o visokoj razini samosvojnosti može svjedočiti skupni nalaz imitiranih Heraklijevih solida iz Potkoma kod Zrmanje.

– Jedan je primjerak avarska krivotvorina pa bi on upućivao na veze s avarskim područjem (kojim god putovima da je dospio tako daleko na jug), međutim četiri komada su, po svemu sudeći, bili proizvod mjesne neslužbene kovnice, što upućuje na lokalno prisvajanje temeljnih funkcija središnje vlasti.

– Prostor današnje Srbije bio je izloženiji pljačkaškim provalama slavenskih skupina tijekom 6. stoljeća. Doduše, između 551. i 578. izvori ne spominju takve navale, iako je cijelo ovo razdoblje dobro dokumentirano. Koliko se može prosuditi, izostanak provala bila je posljedica Justinijanova opsežnog programa izgradnje utvrda koji je pokrenuo car Justinijan I. (527.-565.) i koji je u cijelosti bio vjerojatno dovršen do sredine stoljeća, nakon otprilike dvadeset godina. Obnovljeno je ili izgrađeno više od 600 utvrda Usredišnjem Balkanu (Bugarska) naglasak je bio na obranu planinskih prijevoja, a mnoge utvrde su bile veće (više od dva hektara). Posljednja crta utvrđenja bila je u zaleđu Konstantinopola. Nakon 578. slavenske su se navale obnovile, a tek su pohodi cara Mauricija (582.-602.) na područje sjeverno od Dunava, započeti 592., zaustavili ovakva pustošenja. Ona su se obnovila tijekom Heraklijeve vladavine, nakon što je car povukao preostale čete radi borbi na istočnoj bojišnici, a iz tog vremena potječu i prve naznake trajnijeg smještanja Slavena na carskim područjima u jugoistočnoj Europi, kod Tesalonike; u Bugarskoj, nedaleko od Konstantinopola; u Dalmaciji. Da je upravo pod njegovom vladavinom uslijedio potpun slom bizantskog utjecaja na ovom prostoru Srbije, pokazuje i drastično smanjenje kolanja bizantskog novca na tlu Srbije: u razdoblju od 641. do 829. godine pronađeno je svega 26 komada novca, od kojih većina potječe iz Panonske nizine, dakle, može se dovesti u vezi s Avarima. To je znatan pad u odnosu na 434 komada novca iskovanog od vremena cara Anastazija I. (491.-518.) do Heraklijeva vremena (pritom količinski preteže novac iz 6. stoljeća). Konstantin Porfirogenet (O upravljanju carstvom gl. 32.19-20) spominje da je Heraklije preko vojnog zapovjednika Singiduna (Beograd) primio zahtjev Srba za novim područjem kamo će se naseliti pa bi se otuda možda smjelo zaključiti da je singidunska utvrda u carevo vrijeme još bila funkcionalna, ovo se slaže i s nalazom novca iz 615.-620. godine, govori pa zaključuje kako je u svakom slučaju, od Heraklijeva vremena bizantske vlasti nestalo kako u unutrašnjosti istočne obale Jadrana, tako i na prostoru današnje Srbije. Samo uski obalni pojas s otocima na istočnom Jadranu, uključujući i Istru, bio je pod carskom vlašću. Središnja se carska uprava oslanjala na lokalne romanske elite u Dalmaciji i Istri kako bi osigurala svoj utjecaj, no takvih svjedočanstava za prostor Srbije nema. Vrlo brzo dolazi i do prvih pokrštavanja, no taj proces ne ide lako niti brzo.

– Kristijanizacija (pojam pokrštavanja je uži u svom značenju i podrazumijeva samo izvršenje čina krštenja veće skupine ljudi) je bila dugotrajan i složen proces, dovršen tek tijekom 9. stoljeća. Prema svjedočanstvu Konstantina Porfirogeneta, moglo bi se zaključiti da su prvi kontakti ostvareni već tijekom 7. stoljeća. On, odnosno njegov nastavljač, ističe u tomu ulogu cara Heraklija koji bi doveo rimske svećenike (misionare) da pokrste Hrvate (O upravljanju carstvom gl. 31). Isto kaže i za pokrštavanje Srba, da je car doveo starješine iz Rima koji su ih pokrstili i izložili kršćanski nauk (gl. 32). Prema novim tumačenjima, Konstantin je odražavao i prenaglašavao predodžbu o Heraklijevoj ulozi prisutnu u Bizantu, želeći ideološki utemeljiti bizantsko vrhovništvo nad prostorima koji su odavno izmakli neposrednoj bizantskoj vlasti. Na drugom mjestu u svom djelu Konstantin spominje da su mnoge slavenske skupine na istočnoj obali Jadrana primile kršćanstvo tek u doba cara Bazilija I. (867.-886.). To se razdoblje podudara s djelovanjem braće Konstantina-Ćirila i Metoda. Na još jednom mjestu, govoreći o pobuni Hrvata protiv Franaka (gl. 30), navodi se kako su Hrvati zatražili krštenje iz Rima pa su upućeni biskupi koji su ih pokrstili pod knezom Porgom. Na to da je misionarenja među stanovništvom u Dalmaciji bilo, upućivale bi i vijesti iz pisanih izvora latinske provenijencije, pismo pape Agatona (678.-681.) upućeno bizantskom caru Konstantinu IV. (668.-685.) u vezi sa sinodom u Rimu (680.), u kojem se spominju „izočni biskupi“ koji djeluju „među narodima“ uključujući i Slavene. I pismo pape Ivana X. (914.-928.) upućeno kralju Tomislavu, humskom knezu Mihaelu (Viševiću) i splitskom nadbiskupu Ivanu govori da se „kneževine Slavena“ spominju među prvim plodovima apostolske i sveopće Crkve tj. da su rano primile kršćanstvo (doduše, i ovaj navod treba ponajprije sagledavati u kontekstu truda da se istakne vrhovništvo Rimske crkve, baš kao i Konstantinovo svjedočanstvo, ali iz bizantske perspektive). Mnogo kasnije svjedočanstvo, iz 13. stoljeća, nudi Toma Arhiđakon koji govori o misiji Ivana Ravenjanina, „prvog splitskog nadbiskupa“ koji je po papinu nalogu u Dalmaciji i Slavoniji (doslovno, zemlji Slavena, ali u Tomino vrijeme to je bio naziv i za kraljevstvo Slavonije) obnavljao crkve i širio katolički nauk. Kršćanstvo nije sasvim nestalo, unatoč tomu što je crkvena organizacija uvelike propala, poglavito u unutrašnjosti. Podatak iz papinske kronike poznate kao Liber pontificalis govori o misiji opata Martina koji je po nalogu pape Ivana IV. (640.- 642.), inače rodom Dalmatinca pa otuda i zainteresiranijeg za krajeve na istočnoj obali Jadrana, otkupljivao zarobljenike koje su uhvatili „pogani“. Jesu li ti pogani bili Slaveni ili se mislilo na mjesno stanovništvo koje nije bilo više dovoljno kršćansko jer je usvojilo nekršćanske tradicije (domaće pretkršćanske ili nove doseljeničke), stvar je otvorena za raspravu. Napokon, treba imati na umu da kristijanizacija nije bio dovršen proces još ni u kasnoj antici. Nalazi iz grobova u Sinju, Vrbi kod Glamoča i Gorici kod Imotskog, koji se datiraju u vrijeme od kraja 4. do početka 7. stoljeća, pokazuju kršćansku ikonografiju, a kršćanski su motivi prisutni i u nekim grobnim nalazima iz 8. i 9. stoljeća (Ždrijac kod Nina, Krugljačica u Otoku kod Sinja, Radaši- novci kod Benkovca). Ovo ukazuje kako na opstanak kršćanstva, tako i na njegovu obnovu u ovom prijelaznom kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom razdoblju. Završetak procesa kristijanizacije svakako pripada vremenu franačke prevlasti tijekom 9. stoljeća, kaže dr. Hrvoje Gračanin. Što se tiče panonskog područja koje je stajalo pod avarskim vrhovništvom, na održavanje kršćanstva utjecalo je i dovođenje zarobljenika s bizantskog područja.

– Primjer je slučaj tzv. Sermezijanaca. Jezgru ove skupine činili su potomci bizantskih zarobljenika koje su Avari odveli 623. godine nakon što su temeljito opljačkali okolicu carske prijestolnice, a na povratku u svoje panonsko sjedište opustošili još poneka mjesta u Tračkoj dijecezi kojoj je upravno pripadao i Konstantinopol. Čini se da su oteto stanovništvo Avari naselili na području sjeverno od Dunava, tik uz nekadašnju Drugu (Sirmijsku) Panoniju. Po središtu te pokrajine Sirmiju prozvani su Sermezijancima. Mogli su biti nazvani i po samoj staroj Sirmijskoj Panoniji, jer su se naselili u njezinu neposrednom susjedstvu, a možda se njihov naseobinski prostor kasnije proširio i u današnji Srijem do Sirmija pa bi se jačanjem etničko-identitetskih procesa za njih počelo koristiti spomenuto ime. U novom boravištu postupno su se pomiješali s Bugarima, Avarima i drugim narodima, ali su očuvali kršćansku vjeru. Naposljetku, kad je prošlo više od šezdeset godina, većina ih je postala slobodna i avarski je kagan odlučio priznati njihovu etničku zasebnost i samosvojnost pa im je na čelo postavio poglavara imenom Kuver. No, potomci Rimljana među njima htjeli su se vratiti u staru domovinu, što je Kuver iskoristio za pobunu protiv avarske vlasti. Ustanak je izbio vjerojatno sredinom osamdesetih godina 7. stoljeća (možda 684.), a svakako prije 688. godine. Kuver je okupio podanike i pokušao se prebaciti preko Dunava. To mu je uspjelo nakon što je u nekoliko bitaka porazio avarsku vojsku. Prešavši Dunav, ustanici su se na kraju smjestili u Makedoniji sjeverozapadno od Tesalonike. U Avarskom kaganatu još su djelovali nepismeni duhovnici, vjerojatno svećenici starosjedilačkog stanovništva, kao što pokazuje zapisnik koncila koji se sastao 796. godine “na obali Dunava”, u trenutku kad je avarska država bila na izdisaju. Na ovom crkvenom saboru, kojim je predsjedao akvilejski patrijarh Paulin, uz nazočnost i salcburškog biskupa Arna, zacrtane su osnovne smjernice u pokrštavanju Avara i Slavena u srednjem Podunavlju. Nadležnost akvilejskog patrijarha sezala je sve do Drave, kao što je bio odredio italski kralj Pipin (781.-810.), a uredbu je 803. potvrdio i Karlo Veliki (768.-814.), dodatno je 811. osnaživši ukazom. Uspjeh misionarske djelatnosti Akvilejske patrijaršije prvenstveno se ogleda u hodočasnicima iz južne Panonije i s istočne obale Jadrana koji su u 9. stoljeću pristigli u Cividale (Čedad). Nov poticaj kristijanizaciji u južnoj Panoniji donijelo je doba Metodija (o. 815.–885.) kojega je papa Hadrijan II. (867.–872.) posvetio 870. godine za nadbiskupa Sirmija. Istočnije, na području današnje Srbije, djelovali su u 9. stoljeću bizantski misionari, zacijelo poglavito iz Tesaloničke (Solunske) biskupije, ali vjerojatno i misionari iz Rima jer je poznato da je u ovo vrijeme bilo latinskih svećenika u Bugarskoj. Obnova Sirmijske nadbiskupije svjedočila je i o želji papa da objave svoje vrhovništvo nad prostorom Tesaloničke nadbiskupije kao papinskim vikarijatom. Nov poticaj kristijanizaciji u južnoj Panoniji donijelo je doba Metodija (o. 815.–885.) kojega je papa Hadrijan II. (867.–872.) posvetio 870. godine za nadbiskupa Sirmija. Prihvaćanje pisma, dakako, podjednako je važno kao i vjera.

– Uvođenje glagoljice, samo ime pisma je kasno i prvi put je zabilježeno u prvoj polovini 17. st., a prije toga se nazivalo kurilovica, hrvacke knjige i littera Hieronymiana jer se smatralo da ju je izumio još sv. Jeronim, odnosno littera Slava) pripada koncu 9. i početku 10. stoljeća budući da se spominje na crkvenom saboru u Splitu 925. godine. Papu je više mučio problem širenja slavenskog bogoslužja koje je išlo s glagoljicom, jer je u njemu vidio opasnost od jačanja bizantskog utjecaja. Sabor je sazvan u Splitu 925. godine, a na njemu je odlučeno da se splitski nadbiskup izabere za glavara jedinstvene crkvene pokrajine. O slavenskom bogoslužju jedva da se raspravljalo, osim što je određeno da se biskupi imaju u svemu pridržavati ispravnog učenja Crkve i da se glagoljaši neće zaređivati ni promicati u više redove ako ne nauče latinski. Dva su smjera pristizanja glagoljice, sa sjevera iz panonskog područja i s juga iz Bugarske i Makedonije. Sa sjevera bi stizala glagoljica, a drugim glagoljica i ćirilica. Približno ih dijeli potez povučen između Krke i Vrbasa pa bi sjeverozapadno od tog pojasa prevladavala glagoljica, a jugoistočno hrvatska ćirilica. Glagoljaštvo nije bilo prisutno samo na prostoru u Dalmaciji pod bizantskom upravom nego i izvan njega. Jedno od prvih svjedočanstava o glagoljici potječe iz Pesača na Dunavu u današnjoj Srbiji. Najstarija pak hrvatska svjedočanstva potječu iz 11. stoljeća (Plominski natpis, Valunska ploča i Krčki natpis), govori dr. Gračanin. U školama se kao jedan od ključnih povijesnih događaja označava crkveni raskol 1054. Svakako ne bez razloga, ali proučavanje okolnosti oko tog događaja otkrit će neke zaboravljene povijesne činjenice.

– Crkveni raskol 1054. godine – striktno uzevši nije niti riječ o pravom raskolu – nije igrao važniju ulogu u odnosima između zapadne i istočne Crkve prije 13. stoljeća, odnosno prije nego što su križari osvojili Konstantinopol. Treba imati na umu da je papa Urban II. (1088.-1099.), dajući poticaj za vojni pokret koji je postao poznat kao Prvi križarski rat, pozvao zapadne kršćane da pođu u boj za oslobođenje istočnih kršćana od muslimanske prijetnje. Dakle, podjela na temelju samog raskola nije bila uopće relevantna. Raskola s carigradskim patrijarhom bilo je i prije 1054. (npr. Focijev raskol u 9. stoljeću, u kasnoj antici još i Akacijev raskol), a formalnopravno je izopćenje kojem je počeo raskol prestalo Papinom i patrijarhovom smrću (Lava IX. još i prije nego što je njegov legat, kardinal Hubert u srpnju položio na oltar crkve sv. Sofije bulu o izopćenju patrijarha Mihaela Cerularija, a patrijarha, koji je pak izopćio na hitro sazvanoj mjesnoj sinodi same papinske legate, 1058). Ipak, službeno je izopćenje dokinuto tek u najnovije doba, kad su se 1965. papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora susreli na Drugom vatikanskom koncilu. No, i nakon 1054. prigodice se Papa spominje u istočnoj liturgiji, a to je znatnim dijelom ovisilo i o tomu je li papa poslao obavijest o svome ustoličenju u Konstantinopol. Osim toga, treba imati na umu da je još raški veliki župan Stefan Nemanja (oko 1167.-1196.) bio kršten kao katolik jer je rimokatolički obred prevladavao u Duklji, a poslije se u Raškoj krstio i po grčkom obredu. Njegov sin Stefan Nemanjić Prvovjenčani dobio je 1217. kraljevske insignije od pape Honorija III. Još u 13., 14. i 15. stoljeću trajali su pregovori o uspostavi unije između zapadne i istočne Crkve, a osmansko osvajanje Konstantinopola 1453. godine okončalo je te pokušaje. Zapravo je predodžba o ustaljenoj podjeli na dva svijeta posljedica tek ideološko-političkih previranja u 19. i 20. stoljeću, objašnjava dr. Gračanin. Ostaje samo pitanje – tko je došao na Balkan pod Bizantom, samo Slaveni ili Slaveni koji su ujedno Hrvati i Srbi.

– Izvori ne omogućavaju rekonstrukciju ranih identiteta slavenskih skupina na ovom prostoru jer ih izvori u ranom razdoblju označavaju isključivo kao Slavene. Prvi pomak vidljiv je tek u 9. stoljeću kad franački izvori spominju Guduskane (Guduščane), za koje se kaže da im je knez bio Borna prije nego što je postao knez Dalmacije i Liburnije. Uz njih se navode i Abodriti/Obodriti (Bodriči) i Timočani (nazvani očito prema rijeci Timoku), a isti izvor spominje i Sorabe, za koje se kaže da drže velik dio Dalmacije, što bi bio i najraniji spomen srpskog imena Surbe spominje u 9./10. st. u Saskoj i južnom Brandenburgu i tzv. Bavarski geograf, te također i Karniolce (Kranjce) i Karantance. Iz ranijeg vremena, izvora koji potječe s kraja 7. stoljeća (drugi dio Čudesa svetog Dim- itrija), spominju se Sermezijanci, mješavina različitih skupina koje su izgradile vlastiti identitet. Inače isti izvor spominje i mnoge druge slavenske identitetske skupine, zajednice Draguvita (Dragoviča), Rinhina, Sagudata i Strimonjana. Hrvatsko ime najranije se pojavljuje na epigrafskim spomenicima hrvatskih knezova u 9. stoljeću (Branimir), odnosno u Trpimirovoj darovnici koja je doduše sačuvana tek u prijepisu iz 16. stoljeća, a spominju ga i zapisi Splitskog sabora iz 925. (koji bilježe i Srbe, Serbi) i pismo pape Ivana XI. (pismo bilježi i Humljane), no ponovno očuvani u mnogo kasnijoj tradiciji (Historia Salonitana maior, 16. st.).