Tko je Dubrovnik osudio na zimsku hibernaciju?

Dubrovnik je dočekao svoju Festu svetoga Vlaha, manifestaciju koja u tom gradu tradicionalno označava buđenje iz dubokog zimskog sna i najavljuje živahnije proljeće. U dane Feste, koju je i UNESCO s pravom uvrstio na reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, Dubrovnik oživi, objavljuje se i pretprogram Dubrovačkih ljetnih igara, organiziraju brojni koncerti, izložbe, druženja, humanitarne akcije... Oživi tih dana i polunapušteni dubrovački Stari grad koji je još uvijek pod zaštitom UNESCO-a, premda je ta zaštita postala upitna i zbog planirane gradnje betonskih apartmana na ponosnom brdu Srđu iznad Dubrovnika. A samo koji dan prije Feste dubrovačkog nebeskog zaštitnika koja se ove godine slavila 1043. put (!?) dubrovački Stari grad bio je poput uboge Trnoružice. U tom biseru arhitekture i mediteranske urbanosti, po kojem se ljeti ne može prolaziti bez guranja i nervoznih gužvi, u zimskim mjesecima kao da ne živi nitko i kao da nema nikoga čak ni da upali svjetla u zabarikadiranim stanovima i zgradama. Zatvoreni su gotovo svi kafići, sve konobe, pizzerije i restorani, velebne višekatne vinoteke, luksuzni dućani i prodavaonice turističkih drangulija koje glume više ili manje autentične suvenire.

Ove su zime zatvorena čak i vrata Gradske kavane. Zatvoren je bio i hotel Pucić Palace na Gundulićevoj poljani. Ono što ipak ni u zimskoj pauzi ne zatvara vrata, to su uglavnom crkve (ove je godine, doduše, zatvorena i crkva sv. Vlaha, i to zbog temeljite i prijeko potrebne obnove), ali i kulturne institucije poput dubrovačkog Kazališta Marina Držića koje je usred zime imalo zapaženu premijeru inglezarije Matka Sršena "Na Sveta tri kralja" u režiji Ivice Kunčevića ili pak dubrovačkih Gradskih muzeja koji su i ovog siječnja živahno sudjelovali u Noći muzeja te galerije Dulčić - Masle - Pulitika u kojoj se mogla razgledati retrospektivna izložba dubrovačkog likovnog umjetnika Pere Šantića. A da nema crkvi i kazališta, muzeja i jedne galerije te onih nekoliko otvorenih ugostiteljskih objekata, doista bi se činilo da je jedan od najslavnijih gradova na svijetu tijekom zime jedna velika grobnica palača i fontana, tornjeva i apartmana, vidikovaca i fortifikacija. Doduše, u Revelinu se i zimi održavaju raznorazni koncerti, neće Dubrovnik poštedjeti ni navala maškara, slavi se tu na ulicama i trgovima Nova godina s podosta stranih turista, odrađuju se tim povodima estradne čvrge i čvrgice. Pa ipak, sve je to premalo za grad s čijom se poviješću i veličinom tako snažno ponosimo, za grad koji zovemo hrvatskom Atenom i koji želimo iskoristiti kao možda i najpotentniji hrvatski turistički, a onda i kulturološki brend. Jer, ako po zimi čak i dubrovački turizam diše na škrge i jedva da postoji, kako će onda turizam biti spas za one hrvatske gradove čak i s obale koji imaju puno manje reklame, atrakcija i sadržaja?

Ako Dubrovnik od turizma ne može živjeti dvanaest mjeseci na godinu, tko uopće u Hrvatskoj može? Ako dubrovačka zračna luka u zimskim mjesecima na dan ima samo nekoliko letova (a Dubrovnik je tipična zračna destinacija, budući da je cestovno prometovanje prekinuto državnom granicom u Kleku), onda je riječ o blokadi grada od čije bi ljepote moglo živjeti na tisuće hrvatskih građana koji žele raditi i od rada živjeti. Ali oni koji su i u miru jedan Dubrovnik osudili na civilizacijsku hibernaciju, ni po čemu ga ne zaslužuju. I ne mogu ga ni baštiniti ni svojatati.

>> Hrvatska je pomogla Montenu kada je trebala

>> Riječka Opera izlazi iz sjene frljićevskog teatra