Kad su prosvjednici prebacili omču oko vrata kipa Feliksa Dzeržinskog, osnivača KGB-a, a onda ga dizalicom podignuli tako da je skulptura ostala visjeti u zraku posred moskovskog Trga Ljubljanka, stegla su se grla pola milijuna operativaca te sovjetske tajne službe, uzduž i poprijeko Rusije. Simboličku omču te su im ljetne večeri, 22. kolovoza 1991., pritegli i Gorbačov i Jeljcin te nesposobni vođe puča protiv ovog prvog koji je orkestrirao KGB, a koji im je sada neslavno propadao pred očima. Nećete ni vi dugo, navodno je primijetio jedan od agenata.
Mišljenje je dijelio i Vladimir Putin, čija je ostavka u KGB-u prihvaćena samo dan prije. Osam godina poslije, KGB je bio spreman za protuudarac. Netom je prvi put postao predsjednik, Putin je rekao svojim bivšim kolegama u Federalnom uredu za sigurnost (FUS), nasljedniku KGB-a: “Grupa FUS-ovaca, operativaca, poslana da potajice radi i rovari u vladi Ruske Federacije, uspješno obavlja svoj zadatak.” I nije se šalio.
Klanovi te mreže pokrovitelja i klijenata pravi su igrači u Rusiji
U Rusiji službene političke stranke imaju minornu ulogu. Klanovi te mreže pokrovitelja i klijenata pravi su igrači. Bolji poznavatelji prilika, a ruski politolog i novinar Vladimir Pribilovski jedan je od njih, podijelili su klanove u nekoliko skupina, no oni su amorfni: poput stranaka, i u njima se vode frakcijske borbe, imaju prebjege i međusobno koaliraju. Jednom klanu, onom najvjernijem Putinu, “silovicima” (čvrstim momcima), nastalom od kolega iz KGB-a koji su nemoćno gledali kako im kolovoški puč propada, te bivših suradnika iz Putinovih petrogradskih dana, kad je bio zadužen za strane investicije i međunarodne odnose, pripada i šef Gazproma Aleksej Miller, koji bi uskoro, drugi put, trebao doći u Hrvatsku.
Gazprom, novo rusko oružje, kako su ga u svojoj knjizi nazvali Valerij Panjuškin i Mihail Zigar, najveći je eksploatator zemnog plina na svijetu po podacima koje je iznio Miller: prošle je godine proizveo 487,5 milijardi prostornih metara plina, od čega je u Europu 162 milijarde. Ta je megakompanija – s gotovo 400 tisuća zaposlenih, koja je 2012. ostvarila prihod od 153 milijarde dolara te dobit od 38,7 milijardi dolara – predana na upravljanje Milleru 2001. kad mu je bilo samo 39 godina. O Milleru, kojega je Forbes stavio na 70. mjesto najutjecajnijih ljudi u svijetu 2012., zna se malo. Ni depeše iz Moskve prema Washingtonu, koje je objavio WikiLeaks, ne otkrivaju puno. Rođen je 31. siječnja 1962. u Petrogradu. Nakratko je na službenim stranicama stajalo kako je židovskog porijekla, no ubrzo je taj podatak zamijenjen onim da su mu preci Nijemci. Imena roditelja nisu objavljena. Doktorirao je ekonomiju 1989., a potom se zaposlio u Lenjingradskom građevinskom institutu kao stručnjak za urbanističko planiranje. Od 1991. do 1996. bio je u Odboru za vanjske odnose Ureda gradonačelnika, a od 1996. do 1999. ravnatelj za razvoj i investicije Luke Petrograd, sve pod Putinovom kapom. Nakon što je kratko upravljao baltičkim plinovodom, Putin ga ciljano poziva u Moskvu. Jednogodišnji staž kao zamjenik ministra energetike bio je priprema za preuzimanje Gazproma.
Obrijao je brk, smirio se i naučio se smiješiti
Tih se dana prisjeća Farid Gazizulin, tadašnjeg član Upravnog vijeća Gazproma. Pozvali su ga s godišnjeg odmora kako bi Vijeću predstavili Millera, “nervoznog aparatčika s brčićima” čiji je najveći uspjeh bio “saviti kičmu”, navode u knjizi Panjuškin i Zigar. No Miller je brzo obrijao brk, smirio se i naučio se smiješiti. Prema Forbesu Rusija, Miller je s plaćom od 25 milijuna dolara godišnje treći najbolje plaćen ruski menadžer. Prvi je Igor Sečin, Putinova desna ruka i šef još jedne energetske kompanije, Rosnjefta, koji je lani zaradio više od 50 milijuna dolara. Putinova kontrola nad Gazpromom koji je, kažu, tada htio pretvoriti u “ruski Exxon”, bila je njegova kapitalna pobjeda: napokon se Gazpromom i Kremljom upravljalo iz jednog, istog ureda. U tvrtki u kojoj država ima 51 posto vlasništva, postavljanje lojalista na čelno mjesto bilo je krucijalno, Putin se Gazproma nije dokopao sam.
Počeci ruskih klanova sežu u vrijeme “cara Borisa”, kad je prvi klan postala Gazprom grupa, predvođena premijerom Viktorom Černomirdinom i šefom Gazproma Remom Vjakirevom. Najutjecajniji likovi među “silovikima” ili “specijalnim agentima” iz Petrograda, kako su ih zvali, bili su Viktor Ivanov i Igor Sečin. Siloviki su rasli asimilirajući klanove iz Petrograda, pa tako i tzv. Odvjetničku grupu Dmitrija Kozaka i Dmitrija Medvedeva. Oko 2005. odnosi između te dvije frakcije su se zaoštrili, nakon što je Sečin blokirao imenovanje Kozaka na dužnost državnog tužitelja i umjesto njega instalirao Vladimira Ustinova, čiji se sin oženio njegovom kćeri.
Nogomet i konji
Miller rijetko daje intervjue, a i kad govori, izbjegava temu privatnog života. Tek na pokojoj fotografiji s društvenih događaja, uglavnom vezanih uz Gazprom, Millera se može vidjeti sa suprugom Irinom. Sa sinom ga pak fotografiraju na nogometnim utakmicama. Koliko se zna, obojica vole nogomet i navijaju za Zenit iz Petrograda. Uz nogomet, kao hobije navodi skijanje i jahanje. U vlasništvu ima čistokrvne pastuhe, a od 2012. je i u vrhu središnje konjičke organizacije kojoj je cilj da “udahne novi život u taj sport”. Konji nisu trebali imati i posebno mjesto na grotesknom imanju 50-ak kilometara od Moskve, navodno Millerovu domu. Imanje – kompleks na 32 hektara – ostalo bi skriveno od očiju javnosti da 2009. nije jedan pilot, amater, ostao zapanjen onim što vidi ispod sebe.
Fotografije su uskoro preplavile ruske medije. Zračne snimke otkrile su da je glavna građevina replika španjolskog kraljevskog zdanja u San Ildefonsu, pseudobarokni kičeraj, okružen bastardnim francuskim parkom. Na imanje su dovozili tone zemlje kako bi postigli prirodni brežuljkasti reljef, iz obližnjih riječnih rezervoara doveli su vodu koja je trebala imitirati vodopade. Uz veliki dvorac nalazila se lovačka kuća, imanje za goste te bazeni. No najčudnije je bilo da je te 2009.,kompleks bio napušten. Odmah se pojavila priča da je riječ o novom domu Alekseja Millera te su ga prigodno nazvali Millerhof, aludirajući na Peterhof, imitaciju Versaillesa Petra Velikog u Millerovu rodnom gradu. Kao deux ex machina, usred skandala, pojavio se Zijad Manasir, ruski poslovnjak jordanskih korijena, tvrdeći da kompleks gradi svojoj brojnoj obitelji. Nikako, to je Millerovo, govorili su iz obližnjih sela. Taj dolazi često. Naposljetku je Forbes Rusija objavila polovično rješenje: Da, Gazprom je 2004. angažirao Manasira da izgradi poluposlovni kompleks (bez objašnjenja što to znači) za njih. No i njih je stigla recesija pa je zdanje ostalo nezavršeno. Do njega se ne može – i dalje je okruženo visokim ogradama, a kuriozum je da je čak i Google Earth zamutio taj dio karte, poput nekih drugih važnih lokacija.
“Ostavka ionako nije dolazila u obzir”
Je li se prestanak rada na Millerhofu slučajno poklopio s još jednom u nizu špekulacija da Miller odlazi iz Gazproma, nije jasno. Prvi put samo mjesec dana od stupanja na dužnost. Ostavka je, kažu u knjizi, bila predana. Ali, kao čarolijom, vijest o tome nestala je odjednom iz svih medija, a službenik koji je navodno dao informaciju novinarima smijenjen je.
“Ostavka ionako nije dolazila u obzir”, piše dvojac Panjuškin i Zigar. “To bi značilo da je Putin pogriješio i da priznaje pogrešku.” U Gazpromu Millera nisu dočekali s crvenim tepihom – tim je divom još vladala klika smijenjenog Vjakireva. Ali se Miller, sada bez brkova, dobro snašao: Sebe je modelirao po uzoru na Putina i brzinski izmijenio cijeli upravljački ešalon, doveo svoje ljude iz Petrograda, preuzeo upravljanje nad glavnim novčanim tokovima te oduzeo Vjakirevim ljudima sredstva koja su oteli kompaniji. No, da ne bi bilo zabune, tadašnji šef sigurnosti Sergej Lukaš potvrdio je da su sva imenovanja ljudi koji su tvorili novi klan, tzv. Novu petrogradsku grupu, išla preko Putina.
Ništa od smjene
Miller je imao zadatak da sredi loše upravljanje kompanijom: najavio je širenje, prije svega na Europu, koju ionako drži u šaci isporukom plina, i plinovodom Južni tok, koji sada malo zapinje zbog ukrajinske krize, ali i na Japan, Kinu i Koreju. Kao minuse navodi se da, dok ga Kremlj nije upozorio, nije prepoznao ni važnost američke eksploatacije energenata iz škriljevca niti ukapljenog plina.
Krenuo je s otkupom dionica od Gazpromovih djelatnika i financijski u tri godine konsolidirao tvrtku. Iako je u Gazpromu formalno na visokoj dužnosti bio Medvedev, dokumenti WikiLeaksa otkrivaju da je figurirao, a da su sve odluke išle preko Millera. No u ljeto 2007. ponovno su se pojavile glasine da će biti smijenjen. Nagađanja su se pojačala kad je Miller otišao na dugo bolovanje – nije ga bilo tri mjeseca, a uzrok su, navodno, bili mokraćni kamenci. Kad se ponovno pojavio na poslu, pisali su: “Izgleda da od smjene ipak ništa. Predsjednik Putin najavio je kandidaturu za premijera (i postao je 2008., op. a.). Miller je osiguran.”
Ta to je čovjek kojemu je Gazprom, mjesec dana nakon što je Putin naredio štednju na svim državnim razinama, u ljeto prošle godine kupio tablet od 21 milijun kuna. Kako je pisalo u oglasu za javni natječaj: računalo je trebalo raditi na Appleovu operativnom sustavu, biti iznimno brzo i neprobojno za špijuniranje. Jer, kazao je tada glasnogovornik Gazproma, Miller mora osigurati uspješno i efikasno povećanje Gazpromova posla. Za najjače rusko oružje, trebao je i najjači kompjutor.
>>Rusi odgodili već najavljeni dolazak u Hrvatsku
>>Milanović: Ne znam dolazi li šef Gazproma, svim ozbiljnim investitorima otvorena su vrata
Josipović se zabavlja s Rusima, dok se vojska za koju je odgovoran sustavno uništava. Toliko o tome koliko je štete učinio Hrvatskoj.