Tko je slijepi putnik u autobusu s vatrenima?

Mali Ivica: Tata, ja bih bio u tom autobusu! Tata: I tata bi sine, i tata bi!”, zamišljam da se onog nezaboravnog ponedjeljka kad smo dočekivali vatrene u 99 posto hrvatskih obitelji mogao voditi baš takav razgovor. Osim onih 1 posto koji histeriziraju kao da ih je 99 posto, koji uvijek drže uključen nabrijani senzor za ustaše spremni zavikati: “Ima izać! Ovo nije moj autobus”.

Pupovčev tjedni bilten na naslovnicu stavlja taj bus, sa sjenama igrača u crvenom te golemom prijetećom crnom Thompsonovom glavom i naslovom: “Ko to tamo peva”. No, dobro, moglo je biti i gore, bojao sam se da će staviti zlokobni bus iz Zafranovićeve “Okupacije u 26 slika”. Tako to oni obično rade: nije čavlom, ali uporno uvijek na isto mjesto perom tucaju u vlastito čelo. Takvi dramatično viču: “Ima izać! Ovo nije moja Hrvatska”, ali tu prijetnju-obećanje nikako da ostvare. Ja im, naravno, neću poručivati da se iskrcaju iz busa sa “šahovnicom” – Hrvatska jest za Hrvate, ali ima dovoljno mjesta i za sve koji Hrvatsku punog srca ne osjećaju. Jer, dokle god oni mogu nekažnjeno lajati i gristi, ovdje, u Hrvatskoj, barem znam da živim u demokratskoj državi.

Doček hrvatske reprezentacije u Zagrebu

Video: Goran Stanzl/PIXSELL

Dakle, trebaju nam i takvi. Ali neka znaju da nije Thompson taj koji je ovdje slijepi putnik, on se ukrcao voljom konduktera – Dalića, Modrića i društva – a oni koji zbog toga pljuju na cijeli veličanstveni skup mogli su imati toliko pristojnosti te barem to poslijepodne ostati doma. Ili konačno otići na taj najavljivani izlet u prvu šumu. Naravno, uvijek ima mizantropa koji ujutro mrze sebe, a poslijepodne cijeli svijet, koji ostaju po strani u vječnom strahu od mase i utapanja svojeg dragocjenog malog jastva. Ne fali ni zlogukih proroka koji propovijedaju pesimizam i proriču brzu propast uvijek potencirajući kobne psihološke mane i projicirajući malodušnost.

Tužno je da su neki svjetski mediji posegli baš za takvima među nama, no prstohvat kroatofobnih članaka ne može izbrisati očitu plimu kroatofilije. Libération kao da je tražio tko će plesati nad hrvatskim porazom pa baš od takvog naručuje tekst. FT za šaptača uzima proricatelja katastrofe u Rusiji, pa nije čudo ni da piše o nagloj “promjeni raspoloženja” kad se Thompson ukrcao u bus. U toj uobrazilji, kao da se istog trenutka nad Zagrebom nadvio neki tamni oblak, a hladna jeza izazvala trnce na leđima. To što nitko drugi osim takvih to nije vidio, što na snimkama nema ni traga padu oduševljenja, a kamoli osipanju razdragane mase od pola milijuna Hrvata, naravno, njima nije dokaz, pa tako ni da je Thompson na istom mjestu pjevao i 2003. na dočeku zlatnih rukometaša, a da mu nitko nije pokušao isključiti mikrofon.

“95 posto ljudi u Hrvatskoj pjeva i slavi uz pjesmu ‘Lijepa li si’. I sad tih pet posto određuje koga ćemo mi slušati?!? E, nećete!”, poručio je odlučno arhitekt hrvatskog trijumfa u Rusiji. Zlatko Dalić pozvao je Thompsona dan poslije u svoj Varaždin, a ovaj tjedan i u svoje Livno. I – ama baš nikakvih incidenata. Nitko Thompsona nije dužan voljeti ni cijeniti, ali to je bio Dalićev izbor koji trebaju kao takav poštovati svi koji kažu da poštuju Dalića.

Doček Zlatka Dalića u Livnu

Jasno, Thompson ne smije biti nikakav tabu, pa ni njegove političke sklonosti. Tri glumice koje su se usudile javno reći što misle nisu bile najotrovnije, no na njih se sručio sav bijes usmjeren na one koji “uvijek kvare zabavu”. Tko se otrova laća, na otrov mora biti i spreman. No, seksizmi ili prijetnje zbog izgovorene riječi baš ničim ne mogu biti opravdani. To uvijek mora vrijediti za sve.

Nevjerojatno da ima i onih koji plješću drskoj partizanskoj diverziji kojom je zaključen monumentalni doček. Čak je i premijerov savjetnik pao zbog glupe izjave o ustaškom državnom udaru: “Koji srećom nije uspio”. Predlažem da o tim “herojima” koji su nas spasili od državnog udara snimimo epizodu “Nepokorenog grada” te da im podignemo spomenik na zasluženom mjestu: podno repa konja bana Jelačića, u pobjedničkoj pozi – s visoko podignutom utičnicom u ruci. Neki kažu da je to bila samo iluzija zajedništva. Ja kažem da partibrejkeri zapravo stvaraju iluziju razjedinjenosti. Jer, sreća je prirodno stanje kad god se Hrvatima pruži prilika slaviti hrvatsku izvrsnost priznatu na najvećim svjetskim pozornicama.

Ono u čemu smo kronično slabi jest da tu izvrsnost rijetko sami priznajemo sve dok je ne prizna cijeli svijet. No, ovaj put, pred genijalnom postavom vatrenih, ni najveći skeptici nisu imali izbora nego s obje noge zagaziti u nogometnu euforiju. Ukrcati se ponosno na taj autobus, a ne kao slijepi putnici. I nadati se da bi se isti princip izvrsnosti, ucijepljen na ljubavi prema hrvatskoj domovini, uz mnogo truda i malo sreće možda mogao primijeniti na cijelo društvo.