Tko je tko u državnoj zlatnoj šestorki i što su im bili očevi

Politička scena u Hrvatskoj slična je nogometu kako ga je definirao poznati engleski centarfor Gary Lineker. Frustriran njemačkom nepobjedivošću, Lineker je rekao da je nogomet sport koji svi igraju, ali na kraju uvijek pobjeđuje Njemačka. Hrvatska je načelno demokratska zemlja u kojoj svi građani imaju jednaka prava i mogućnosti, ali na kraju na najviše pozicije dolaze pripadnici zlatne komunističke mladeži.

Vlast u rukama očeva

I doista, vodeće političke i pravosudne funkcije u Hrvatskoj sada su okupirali “sinovi crvene buržoazije” koji su odrasli u socijalizmu hraneći se “zlatnom žlicom sa srpom i čekićem”. Predsjednik Vlade Zoran Milanović, predsjednik države Ivo Josipović, potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, bivši potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin i državni odvjetnik Mladen Bajić imali su bolju startnu poziciju u komunizmu jer su im roditelji pripadali tadašnjoj društvenoj eliti. Dok su Josipovićev, Čačićev i Hrvatinov otac bili politički dosta visokopozicionirani, a Milanovićev ipak nešto niže, Vesna Pusić svoj “društveni kapital” ili narodski rečeno “dobre veze” crpila je iz ugleda koji je u akademskoj zajednici imao njezin otac Eugen Pusić. Mladen Bajić također je pripadao privilegiranoj socijalističkoj mladeži, ali se njegov otac ipak nije uspeo tako visoko u komunističkom “hranidbenom lancu”. Sociolog dr. Slaven Letica ističe da nema ništa čudno u tome što se moć prenosi s ”koljena na koljeno”. Još je Alexis Tocqueville analizirao sudbinu elita u predrevolucionarnom i revolucionarnom vremenu i došao do zaključka da su elite koje su preživjele giljotinu ubrzo povratile, a nerijetko i uvećale svoje bogatstvo.

– Oni imaju veći kulturni i društveni kapital, imaju društvene veze i znaju tehnologiju vlasti. To je fenomen koji nije vezan samo za sudbinu crvene buržoazije. Takva je karakteristika svih elita – ističe Letica. Kako je socijalizam bio puritansko društvo koje je posebno vodilo računa o jednakosti, privilegirana klasa nije se razmetala bogatstvom, bijesnim automobilima i luksuznom garderobom iako je, naravno, i toga bilo. Međutim, to nikako ne znači da nisu imali koristi od svog “aristokratskog” podrijetla. Svi su odrastali u velikim gradovima u kojima se odvijao gotovo sav društveni i politički život. Tako su mogli naučiti kako se stvaraju političke koalicije, kako se lobira za svoje interese i kako se napokon obnaša vlast. Osjetili su vjerojatno i zadovoljstvo koje donosi moć i vlast koja je bila u rukama njihovih očeva. Druga velika prednost svakako je dobro obrazovanje koje je, doduše, bilo teorijski dostupno i drugima. Oni su vjerojatno bili dodatno potaknuti od svoje obitelji i šireg socijalnog okruženja. Politički psiholog Ivan Šiber smatra da su pozitivno i ambiciozno obiteljsko okruženje te mogućnost dobrog obrazovana dvije najvažnije prednosti koje je imala zlatna mladež.

– Ne znam koja je bila prednost osim što su oni dolazili iz stimulativnije sredine i iz bolje stojećih obitelji koje su im omogućile i bolje obrazovanje – kaže dr. Šiber. Djeca iz partizanskih i komunističkih obitelji mogla su nesmetano napredovati i razvijati se jer nisu živjela pod hipotekom kao djeca čiji su roditelji bili na krivoj strani u Drugom svjetskom ratu. Čak su i nižerangirane činovničke pozicije bile ugrožene ako se otkrilo da su roditelji surađivali s neprijateljem. Sadašnja hrvatska politička elita završila je dobre škole i nema problema sa stranim jezicima. Neki od njih, kao na primjer premijer Milanović, govore nekoliko jezika, a gotovo se svi dobro služe engleskim. Dobro baratanje stranim jezikom uopće nije karakteristično za srednju i posebno stariju generaciju naših političara.

Mogli su lakše putovati

Zlatna komunistička mladež imala je i druge prednosti koje se iz današnje perspektive ne čine jako bitnima. Oni su mogli lakše putovati u inozemstvo, a bila im je dostupnija i inozemna (kapitalistička) literatura. Tako je na primjer Vesna Pusić sedamdesetih provela neko vrijeme s ocem u Americi, što je iskustvo o kojemu su ostala djeca mogla samo sanjati. Nedavno smo također doznali da je premijer Zoran Milanović s roditeljima išao na odmor u Bugarsku (iako je čudno što je nosio traperice iz Bugarske, a ne iz Trsta). Profesor Josip Kregar ističe da su roditelji zlatne mladeži upućivali svoju djecu na obrazovanje i predani rad. Zanimljivo je da svi pripadnici “zlatne mladeži” zagovaraju lijevo liberalnu političku opciju. Josip Kregar smatra da političke preferencije ne treba tražiti u obiteljskoj tradiciji, nego u obrazovanju koje je najzaslužnije za politička usmjerenja vladajuće elite.

– To što imaju lijeve liberalne preferencije više je baština kozmopolitskog obrazovanja, a manje obiteljskog naslijeđa. Ono što oni zagovaraju zapravo je većinska ideološka orijentacija zapadne intelektualne elite. Zato oni s njima jako dobro komuniciraju – zaključuje Kregar. Neki će opet reći da “vlast i moć” ostaju u obitelji jer je jednostavno riječ o ambicioznijem dijelu stanovništva koje u svim prilikama traži i pronalazi način za društvenu afirmaciju. Oni bi, prema toj teoriji, došli na vlast i da se opet promijeni politički sustav. Za one koji su zabrinuti da će “pripadnici crvene mladeži“ vladati vječno postoji utjeha. Svi smo se uvjerili da i Njemačka može izgubiti u nogometu.