Tko je više opsjednut ratom, Jović ili Hrvati

Rusi od 1945. godine u Moskvi organiziraju vojni mimohod u čast pobjede u Drugom svjetskom ratu. Francuzi svake godine u Parizu vojnim mimohodom obilježavaju Dan pada Bastille. Britanci itekako drže do svoje vojne i ratne tradicije. Primjerice, svake godine njihovi izaslanici dolaze i u Hrvatsku, na otok Vis, kako bi odali počast poginulim britanskim zrakoplovcima u Drugome svjetskom ratu. Slovenci se diče svojom pobjedom u kratkotrajnom ratu s JNA 1991. godine. I tako bismo mogli nabrajati od zemlje do zemlje.

Pa da, Srbija se toliko diči time što je završila na pobjedničkoj strani u Prvome svjetskom ratu, ali i troši silnu energiju na friziranje prošlosti od tada do današnjih dana, posebno kad je riječ o Drugom svjetskom i Domovinskom ratu. I onda izađe tekst, ne prvi put, u kojemu se spočitava Hrvatima što obilježavaju bitke iz Domovinskog rata, što se uopće prisjećaju tog rata. Jer naslov s jednog portala ovih dana grmi – „Dokad ćemo biti opsjednuti ratom“. Sve u povodu okruglih obljetnica, tridesetogodišnjica, posebice Vukovara, ali i reakcija na neke novinske tekstove. Dakako da možemo raspravljati o načinima proslava, obilježavanja, politizaciji, ulogama političara i politike... Ali uopće oduzimati pravo Hrvatima da bude sjećanja na rat u kojemu su pobijedili, da obilježavaju te slavne dane, da obilaze grobove najmilijih, ali i da se država sjeća tih dana koji su joj u temeljima? Probajte predbaciti Srbiji što se toliko kočoperi Prvim svjetskim ratom, sto godina poslije? Naravno, takav narativ o „opsjednutosti“ Domovinskim ratom dolazi od onih koji do danas ne mogu prežaliti što je u tom ratu nestala postojati njihova ljubljena Jugoslavija, što žive u državi koju baš i nisu željeli pa se u njoj osjećaju skučeno, pomalo neugodno.

No ista ta država dala im je mogućnost da misle i pišu slobodno, jer je Domovinski rat iznjedrio i demokraciju. A sloboda misli i govora dio je demokracije. U Jugoslaviji to baš i nije bilo tako. Ili? Tko nam poručuje da smo „opsjednuti“ Domovinskim ratom? Jedan od najglasnijih u tom kontekstu je vrli znanstvenik Dejan Jović sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, nekadašnji član Socijalističke radničke partije Hrvatske, stranke pokojnog Stipe Šuvara koja je okupljala ljude nostalgične za socijalizmom i Jugoslavijom, a u najnovije doba postao je blizak Srpskom narodnom vijeću Milorada Pupovca s kojim je išao i na izborne liste. Jović je za taj portal, koji nam poručuje da smo „opsjednuti“ Domovinskim ratom, dao svoju analizu koja potvrđuje taj naslov. “Politika se vodi trima ‘i’: interesima, identitetima i idejama, pa ću tako odgovoriti i na vaše pitanje. Ima mnogo onih koji su zbog rata unaprijedili svoj status, stekli društvenu moć i privilegije i, naravno, iluzija je očekivati da će se oni tako lako odreći onoga što su njihovi stvarni interesi.

Narativ o narodu kao žrtvi i potom pobjedniku, koji se razvio u Hrvatskoj, pretvara narod u elitu, u odabranu grupu koja je postigla nešto što nijedna prethodna generacija nije. Dakle, čak i kad se radi o kolektivitetu postoje stvarni interesi da se taj narativ nastavi”, objašnjava Jović. Kada je riječ o pitanju identiteta, rat je potreban, kaže Jović, “onima koji smatraju da nacionalni identitet nije siguran niti dovoljno čvrst te stoga treba stalno graditi zidove između ‘kolektivnog Mi’ i ‘kolektivnog Oni’.” “To se postiže naglašavanjem nekog od tri glavna instrumenta razgraničenja: vjere, jezika i narativa o nama i drugima, čiji je važan dio narativ o prošlosti, a ovdje konkretno o ratu – i to i ovom iz 1990-ih i onom iz 1940-ih”, objašnjava on. Zamislite, u Hrvatskoj se razvio narativ naroda kao žrtve i potom pobjednika. Nego kakav bi to trebao biti narativ? Možda bi bilo bolje da nas je JNA samljela, da nas je Srbija okupirala, da živimo u Velikoj Srbiji ili Jugoslaviji? Možda bi bilo bolje da smo se predali? Jer tada bismo šutjeli, trpjeli i drugi bi nama vladali. “Konačno, rat je potreban militaristima, onima koji smatraju da je ideal građanstva u vojništvu – da je samo onaj tko je spreman poginuti za domovinu, ili za neku ideju, ili za neki narod ili teritorij – dobar građanin. Svi drugi su problematični.

Obično takve ideje idu uz bok interpretacijama ljudske prirode koje su zasnovane na ultrakonzervativizmu – i koje govore da je čovjek čovjeku vuk te je stoga neizbježan ‘rat svih protiv sviju’”, dodaje Jović. “Također, rat je potreban onima koji smatraju da nisu dovoljno dobili, pa očekuju da će u nekom sljedećem ratu, za koji se pripremaju ovakvim narativima, dobiti više”, kaže on. Na stranu njegove teze, stoje li ili ne stoje. No u prvom je redu krajnje licemjerno da nam baš Jović podastire ovakve teze. Zašto licemjerno? Napisao sam već nešto o njegovu odnosu sa SNV-om i Pupovcem. Ako je problem što smo mi “opsjednuti” Domovinskim ratom, što onda reći o Jovićevoj, Pupovčevoj i uopće SNV-ovoj opsjednutosti Drugim svjetskim ratom? Treba li samo podsjetiti koliko oni i nakon 1990. inzistiraju na obilježavanju antifašističkog ustanka u Srbu 1941. koji uopće nije bio antifašistički? Kolika je njihova opsjednutost Jasenovcem, pri čemu do danas nismo čuli da su se odredili prema onih izmišljenih 700.000 ubijenih Srba? Čemu onda njihove komemoracije žrtvama tog rata? Ili čemu komemoracije koje SNV iz godine u godinu organizira za žrtve srpske nacionalnosti u Domovinskome ratu? Pa samo pobrojite, svake godine SNV ima bar 15-ak takvih okupljanja s kojih se šalju političke poruke i šire lažne povijesne činjenice kakve smo slušali u Jugoslaviji do 1990. godine. I onda smo mi “opsjednuti”, a oni nisu.