Tko nije spreman za cjenkanje – bolje da i ne ide na tržnicu

Večer je nabijena mirisima, gužvom, pjesmom, žamorom i dimom koji se diže iz peći u kojima se na otvorenom priprema hrana, ali i od vatra uz koje domaći ljudi razgovaraju, pjevaju i plešu. Dio noćne kulise su i ulični prodavači, žongleri, orijentalni pripovjedači, dreseri zmija i majmuna, žene koje kanom iscrtavaju tetovaže...

Opću kakofoniju povremeno razbije topot kopita. Namjernici na kultni trg u Marrakechu, Djemaa el-Fna, stižu i kićenim konjskim zapregama. Ugodni siječanj, s temperaturama koje danju prelaze i 20 stupnjeva, u četvrtom po veličini gradu Maroka nije špica turističke sezone, ali s arapskim se i tada miješaju engleski, njemački, francuski, japanski...

Hrvatski i u tom kutku svijeta izaziva poznatu asocijaciju.

– Luka Modrik? – provjerava svoje nogometno znanje uz palac gore ulični prodavač kad shvati da svoje drangulije nudi Hrvatima.

Četvrtak je, običan dan, a u centru milijunskog Marrakecha život jednostavno vrije. U uličicama prema suku, jednoj od najstarijih tradicionalnih tržnica u tom dijelu svijeta, ljudska rijeka ne staje. Guraju se i biciklisti, naiđe i pokoji motociklist.

Svaki je kvadrat iskorišten za trgovinu. Domaće žene cjenkaju se oko odjeće, kućnih papuča, turisti oko kožnatih torba, marama, magnetića za hladnjak... U Zagrebu tako živo nije ni u vrijeme adventa.

U starom dijelu Marrakecha, Medini, vrlo je živahna i prošlost. Tradiciju čuvaju uske uličice i kućice minijaturnih prozora. Europljanima pomalo kaotični suk nudi sve: od nakita i kože do keramike, ljubavnih začina, tepiha i javnih kupelji u koje se jednom tjedno, obično petkom, i danas redovito odlazi; muškarci jutrom i navečer, žene tijekom dana.

Za dašak prošlog vremena zadužen je i lokalni pekar. Od zore za vrelim ognjištem, u prostoriji bez prozora, do struka u zemljanoj rupi, svakodnevno za okolne stanovnike peče tradicionalni tanki marokanski kruh.

Spremno tijesto uglavnom mu donose žene i, bez puno riječi, ostavljaju na goloj zemlji. Radoznalim turistima pekar će odlomiti komadić još toplog kruha da kušaju. Rupa je radno mjesto i ložaču nedalekog hamama.

Dok spremno pozira pred fotoaparatima turista, ponosno pokazuje glinenu posudu u kojoj si usput kuha tajin, berbersko jelo s govedinom, ribom, piletinom ili janjetinom, obavezno uz mnogo raznog povrća.

Tajin je često na stolovima običnih Marokanaca, ali i u najelitnijim restoranima kakvih u Marrakechu ne manjka. Bilo da se radi o restoranu s francuskim daškom, poput “Bo-Zina” ili o nekom s vrhunskom marokanskom kuhinjom poput “Namalae”.

Cijene? Svakako prilagođene turistima. Marokanci žive prosječno s oko 250 eura, koliko će u Marrakechu društvance od dvije-tri osobe bez problema potrošiti na samo jednoj, istina boljoj večeri. Kavu će namjernik na nekoj uličnoj terasi europskijeg štiha u novom dijelu grada popiti za 10-15 kuna, kolu za oko 18-19, koliko stoji i marokanski čaj od metvice, ali za omlet će dostajati desetak kuna.

U restorančiću u starom dijelu, Medini, na glavnom marakeškom trgu marokanske se ražnjiće, recimo, može pojesti za pedesetak kuna. Alkohol je relativno skup, čaša domaćeg vina u ponajboljim hotelima, raštrkanima u novom dijelu grada, stoji četrdesetak, a butelja dvjestotinjak kuna.

Za pivo iz hotelskog mini-bara trebat će, pak, oko 70 kuna. U Guelizu, novom dijelu grada s parkovima palmi, kao svjedočanstvo nadiruće modernizacije otvorene su i trgovine Zare, Manga, H&M-a..., izgledom i cijenama iste kao i kod nas.

No, zato je u sukovima Medine baš sve drukčije. Nespremnom na cjenkanje ondje je bolje i ne zalaziti. Ali, kako se vratiti kući bez uspomene na ovaj kraljevski grad, barem neke sitnice? Scenarij je uvijek isti: namjernik pita za cijenu, prodavač ispali papreni iznos kao da trguje usred Londona, a sve dalje je predmet pregovora.

– Koja je vaša cijena? – uvlače nasmijani prodavači u cjenkanje, a duhoviti imaju i “demokratskiju” ponudu: – Ajde, recite, koja je za vas demokratska cijena?

Vješti će kupac kožnatu putnu torbu, recimo, dobiti umjesto za početnih 1200 dirhama po bitno prihvatljivijih 500 dirhama, što je oko 50 eura, a manje vješti će na jedvite jade dogovoriti da se cijena ženske marame od 450 dirhama bar približno prepolovi.

Kupac svejedno u tom kolopletu uličica i općeg šarenila u kojem je lako zalutati, u oba slučaja ostaje u laganoj dvojbi je li preplatio. Svakako, ne bi bio prvi od milijunske rijeke turista koja se slijeva u grad crvenkasto-narančastih fasada.

Maroko godišnje posjećuje oko deset milijuna inozemnih gostiju, a sam Marrakech dva milijuna. Tamošnji domaćini računaju i s rastom posjeta iz Hrvatske. “Destinacije poput Tunisa i Egipta gotovo su nestale s turističke karte.

Maroko je stabilna destinacija i odlična zamjena za one koji su željni topline i egzotike”, kažu u Atlasu, koji će uskoro imati čarterske letove iz Zagreba u egzotični Maroko.

Turizam Maroka posljednjih je godina profitirao od problema koje imaju Tunis i Egipat, a domaćini su tim svjesniji koliko je važna sigurnost. U samom Marrakechu na to se pomisli samo kad pogled padne na relativno rijetke pripadnike snaga reda, od kojih neki nose i oružje dugih cijevi.

– Maroko želi biti most između Europe i Afrike, želimo biti zemlja za primjer, gledati prema naprijed. Nismo otok, naravno. Imamo, uostalom, i mi izbjeglice iz Sirije o kojima skrbimo. Tragično je kad se zemlja raspada i nikomu u Maroku nije drago vidjeti razorene obitelji, razrušene gradove – suosjeća naš vodič Abdul Boudrouz.

– Maroko je velika zemlja, ima tridesetak milijuna stanovnika i puno se napora ulaže da ljudi bolje žive, a puno se toga i mijenja iz dana u dan. Do prije koju godinu kvadrat stana u Marrakechu nije bio tisuću eura kao sada. Istina, u predgrađu se i dalje može proći i s dvjestotinjak eura po kvadratu.

Život je danas općenito moderniji. Žene u gradovima imaju iste prilike kao muškarci. Udaja prije 18 godina više nije po zakonu, sada žene i same mogu tražiti rastavu i sudjelovati u podjeli imovine. Istina, neki još imaju po dvije supruge, ali ni to više nije po zakonu – opisuje svoju zemlju Abdul.

A nju, dakako, ne čine samo Marrakech i veliki gradovi. Ovu kraljevinu, kojom upravlja kralj Mohamed VI., čine i zabačeniji dijelovi u kojima vlada stroga tradicija.

Namjernik koji se otputi u podnožje velikog Atlasa, u dolinu Ourika, otkrit će idilične oaze s vrtovima u kojima se uzgaja šafran, po čijoj je proizvodnji Maroko nadaleko poznat. Za samo gram njegovih latica treba deset eura, a domaćini će kupca usput počastiti i zaslađenim čajem od metvice.

Uzgoj začinskg i drugog bilja, od kojeg se spravljaju razna ulja – bez arganovog, recimo, iz Maroka se ne vraća – neki su mudro zaokružili i turizmom. Osim plantaža njeguju i pokazne vrtove u kojima gosti mogu dobiti masažu eteričnim uljima od organski uzgojenog bilja, ali i – ukusan ručak.

U dolini Ourika, koju presijeca istoimena rijeka, u svako se godišnje doba može sresti strance. Dolaze na jednodnevne izlete, vožnje biciklima, planinarenje ili samo prošetati, ali tek je ljeti, kad gradovi zakuhaju na plus 40, prepuno ljudi. Noćenje za domaće – pet eura.

– Ovdje su ugodnije temperature i Marokanci tu masovno dolaze na odmor s obiteljima. Ali, ne zaboravite, kad mi kažemo obitelj, onda su to i naši stari roditelji, braća i sestre s djecom... – oslikava naš vodič mravinjak koji tada nastane na rivijeri uz rijeku Ourika.

U siječnju prazne kuće, marokanski zimmer frei, svjedoče o mrtvoj sezoni.

Kafići s kutnim garniturama načičkanima na obali Ourike, međutim, spremni čekaju goste... 

>> Kina – gdje završava komunizam, a gdje počinje kapitalizam