Tko se boji 'uglednog Guardiana' još?

Dopustite mi da prvo iskoristim ovu priliku i poželim dobrodošlicu gospođi Grabar Kitarović, predsjednici Republike Srbije…” započeo je svoje obraćanje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a glavni istražitelj Haškoga suda Serge Brammertz. Brzo se ispravio rekavši “Hrvatske!” i nasmijao se svom lapsusu. Bio je to najzanimljiviji trenutak te otužne sjednice održane povodom završetka rada suda. Radi se o krasnom primjeru frojdovske omaške, koja otkriva podsvjesnu motivaciju glavnog haškog istražitelja. Kroz Brammertzov lapsus progovorila je dublja istina, pokazalo se kako su mu dvije zemlje potpuno iste.

Samo sedam dana nakon izricanja zadnje presude Haškog suda i live-samoubojstva generala Praljka, u hrvatskoj javnosti je cijela ta priča u bitnome već okončana i “pokopana”. Stupce novina, rubrike dnevnika i svijest većeg dijela javnosti preuzele su skupine nogometnog svjetskog prvenstva u Rusiji, rasprave oko gremknedla i street sarme na zagrebačkom Adventu (manifestaciji u kojoj ima svega i svačega osim Krista i križa), saborska prepucavanja oko marginalnija i porodiljna svakodnevice Elle Dvornik.

Premijer Plenković je obavio apaurinski posjet Mostaru, Predsjednica održala govor u Vijeću sigurnosti kakav se i očekivao, narod je zapalio svijeće, navijači podigli transparente i Hrvati su se mogli mirne savjesti vratiti u atmosferu sekularnog adventa i vječne tranzicije.
Nakon zatišja koje je trajalo samo dva-tri dana, u medije su ponovno izmiljeli menadžeri tuđe patnje, profesionalni etnomazohisti i samoustoličeni nabijači naciji na nos vlastitih grijeha.

Aktivirane su i stare metode plašenja HDZ-ovih ćatolika, poput navođenja “uglednog Guardiana”.
HDZ-ovci su čudan i plah svijet, koji još uvijek premire od toga što će napisati Jelena Lovrić, a kamoli “ugledni Guardian”.

Nakon neuobičajeno čvrste Plenkovićeve prve izjave o Haškoj presudi i generalu Praljku, u svrhu vraćanja naših državnika tamo gdje im je mjesto, izvučeno je kako je britanski Guardian, list kojeg u hrvatskoj javnosti iz nekog razloga prati stalni epitet “ugledni”, kao u narodnoj epici “bijelo lice” ili “mila majka”, napisao da je Plenkovićeva izjava o “dubokoj moralnoj nepravdi” haške presude prvi iskaz nekog čelnika vlade unutar EU u potporu presuđenog ratnog zločinca. Zanimljivo je da “ugledni Guardian” izlazi u zemlji čiji su se građani na referendumu odlučili za izlazak iz EU, te moralne vertikale, unutar koje, eto, Plenković čini presedan.

“Ugledni Guardian” se u svom pisanju o događajima na jugoistoku Europe više puta pokazao kao neugledan, štoviše diletantski, kao, primjerice, u vrijeme “bošnjačkog proljeća” 2014. Taj list je lagao svoje čitatelje kako se događa socijalna pobuna u kojoj sudjeluju jednako i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, konačno ujedinjeni protiv zlih nacionalističkih elita. Nakon što se pokazalo da su prosvjedovali samo Bošnjaci i to u organizaciji nevladinih udruga navezanih na američku ambasadu u Sarajevu pred koju je zadnja šačica prosvjednika došla doslovno pitati što dalje, “ugledni Guardian” se, kao ni mnogi drugi svjetski mediji, nisu ispričali svojim čitateljima zbog lažnog izvještavanja.
No neki kod nas i dalje više vjeruju “uglednom Guardianu” nego svojim očima.

Ugledni novinar “uglednog Guardiana”, Chris Stephen, koji potpisuje zadnji “ugledni članak”, ne zna hrvatski jezik, ne boravi u Hrvatskoj i ne može iz prve ruke izvijestiti ni o čemu, već ovisi o lokalnim konfidentima, koje ili nazove i upita što se događa, a onda to napiše pa teza Stephenovog dojavnika iz Hrvatske, pod aurom “uglednog Guardiana” postaje neupitna istina, ili mu pak sami docinkaju kad imaju kakav materijal.
Uglavnom, komad blata iz Hrvatske se dobaci u London, gdje prenesen u “uglednom Guardianu” postaje dijamant – čista, čvrsta, ugledna istina koja se onda povratno koristi u Hrvatskoj kao medijska i politička toljaga.
Strani neznalica ne mora nužno biti zlonamjeran.

Analizirajući svojevremeno za doktorat pisanje Talijana o istočnoj obali Jadrana, prostudirao sam i knjigu Egzil Enza Bettize. Taj veliki talijanski novinar i pisac, inače po svemu dobronamjeran čovjek, nesvjesno je zapao u tipičnu zapadnjačku spoznajnu oholost kada se govori o Istoku. Za razliku od autora iz “uglednog Guardiana”, Betizza ne samo da je znao hrvatski, već je do osamnaeste godine živio u Dalmaciji. U svom Egzilu nažalost ne zadržava se samo na Splitu svoje mladosti, već mudruje i o “Bosni”, tamošnjem, “umjerenom islamu”, Ivi Andriću i sličnim, zapadnjacima tako dragim temama. Razglaba o svemu tome nadugo i naširoko kao da je najbolji poznavatelj te tematike, a onda napiše “Ivo Andrić, rođen u Travniku na Drini”. I što sada s tim? Rođen i odrastao na stotinjak kilometara zračne udaljenosti, Betizza ne zna da je Travnik u središnjoj Bosni, a Drina na njenoj istočnoj granici, dakle, da je Travnik na Drini kao što je Split na Savi ili Karlovac na Neretvi. No problem nije u tome što ne zna, već u pretenziji da piše i donosi sudove i o Travniku, i o Bosni i o Drini i o Andriću, a da o svemu tome uglavnom nema pojma.

Da je neki hrvatski novinar i pisac, rođen i odrastao u Italiji, napisao kako je Milano na Arnu s pravom bi ga ismijali. No zahvaljujući našem kolonijalnom mentalitetu, Betizza se, osim kao dobar pisac i dobronamjeran čovjek, kod nas navodio i kao relevantan znalac “naših tema”, bolji od nas samih.
Uz staro oružje, “ugledni Guardian”, naši mazo-mediji tuku javnost i švedskim dnevnim listom koji se, zbog sućuti iskazane generalu Praljku, čudi kako je Hrvatska ovakva kakva jeste uopće primljena u EU. Ni sami ne znamo kako je to moguće i čime smo zaslužili takav dar, jer su nam tijekom zadnje četiri godine stvarno procvjetale ruže. Očekujemo još i mišljenja estonskih portala i kakvog portugalskog lokalnog radija.
Lako se sa strane zabavljati takvim stvarima, ali netko odgojen, bolje rečeno, dresiran, u kolonijalnom duhu, naviknut drhtati pred svakim trećerazrednim stranim činovnikom, na takve stvari instinktivno podvije repe i bude kuš. A takvi nas uglavnom vode.

Je li i to dijelom bio uzrok Plenkovićevog reteriranja u odnosu na izjave prvog dana ili se jednostavno radi o tome da se, epifanijom Praljkovog čina naglo probuđena svijest i savjest, već nakon dan-dva spontano utrnula, nije do kraja jasno.
Uglavnom, prilika za bilo kakvu promjenu već je prošla. Nakon komemoracija za generala Praljka sve će se definitivno slegnuti i ide se dalje kao i do sada.

Bošnjaci zatočeni od HVO-a najavljuju tužbe i traže odštetu od Hrvatske. Nije poznato hoće li im se pridružiti i odštetu od Hrvatske tražiti i Hrvati iz BiH kojih je 14.444 prošlo kroz logore i zatvore Armije BiH, za koju vlasti RH ovih dana važno ističu kako su je podupirali, obučavali i naoružavali.

Nakon okončanja rada Haškog suda, BiH je 2017. podijeljena više nego ikad. Tri strane ostaju zacementirane u svoje pozicije, što u konačnici vodi u raspad zemlje kada prestane međunarodni interes za njenim daljnjim umjetnim održavanjem. Bošnjačka unitaristička politika je zadnjom haškom presudom dobila poticaj za novi pokušaj političkog eliminiranja Hrvata u Federaciji BiH, Srbi potvrdu da su bili u pravu beskompromisno braneći Republiku Srpsku i ne pristajući ni na kakav dodatni integracijski korak, a Hrvati u BiH konačni poučak da su prepušteni samima sebi i da ubuduće trebaju gledati isključivo vlastiti interes, ili barem do tada dok Zagreb ne dočeka neku vlast kojoj će imati više sluha za vlastiti narod nego za pisanje “uglednog Guardiana”.