Tko nije spreman sučeliti se, nije se trebao ni kandidirati

Zašto se žalimo na ponudu? Svi mi punoljetni državljani RH imamo aktivno i pasivno pravo glasa na predsjedničkim izborima, dakle, možemo glasati, a možemo se i kandidirati. Vrlo često se piše o apstinentima i razlozima njihovog neizlaska na birališta, no rijetko se tko dotiče nekonzumiranja pasivnog biračkog prava, tj. pitanja zašto se mi ostali nismo kandidirali, u ovom slučaju – zašto se nitko drugi od 3,8 milijuna ljudi pravom glasa nije upustio u predsjedničku utrku, nego samo njih dvadesetak, od kojih je na koncu jedanaest uspjelo sakupiti potrebnih deset i više tisuća potpisa za kandidaturu.

Većina hrvatskih državljana nema tu vrstu ambicije, procjenjujući kako nije za visoku politiku. Neki su možda uvjereni u vlastitu pamet i sposobnost, ali nemaju stvarni ni društveni kapital za prikupiti potpise. Opet, preostaje jako puno ljudi, vjerojatno stotine njih, koji bi, da su zapeli i istaknuli kandidaturu, mogli ispuniti i taj formalni uvjet. No, iz različitih razloga nisu, i sada, kad se sve zbroji, tu smo gdje smo, naša politička zajednica je za sljedeći petogodišnji mandat izlučila ovih jedanaest kandidata. To je naša istina, to smo mi u političkom smislu, u dobrom i lošem.

Stoga, reći kako je ponuda jadna i bezvezna ne govori samo o tih jedanaest kandidata već i o hrvatskom političkom korpusu u cjelini, koji se, iako svi državljani imaju i pasivno biračko pravo, na koncu sveo na ove kandidate.

Stoga ih, u tom elementarnom smislu treba respektirati. To je jedanaest državljana RH koji su odlučili iskoristiti svoje pasivno biračko pravo i kandidirati se za Predsjednika, nakon što su uspjeli prikupiti potrebne potpise, razumno postavljen uvjet koji služi izbjegavanju zagušenosti ponude autsajderima.

Motivi kandidata su različiti. Neki iza sebe imaju politički i društveni, pa i financijski kapital, i ozbiljni su pretendenti na funkciju. Takav kandidat se doista natječe za Predsjednika RH kako bi postao Predsjednik RH. Neki drugi su iskoristili predsjedničke izbore kao izlog kako bi dobili vidljivost za parlamentarne. Procjenjuju da nemaju šanse za pobjedu, ali koriste ih kao odskočnu dasku za dalje. Izvrstan posao u tom smislu je napravio Sinčić na zadnjim predsjedničkim izborima. Neki su potpuni autsajderi, a iz nekog razloga doista misle kako mogu pobijediti. No to je njihov problem, sve dok svojim deluzijama ne ugrožavaju javnu sigurnost. Neki su puki ekshibicionisti, pa im prijaviti se na reality show, oboriti neki besmislen rekord za Guinnessa, objaviti pedesetu knjigu poezije ili prijaviti se za predsjedničke izbore dođe na isto. Neki najmutniji su samo zečevi koji su ubačeni u utrku pomoći jednom, a odnemoći drugom kandidatu.

Svi oni, taj cvijet naše političke zajednice, natječu su za neobičnu funkciju koja predstavlja anomaliju unutar našeg političkog sustava. Iako od 2000. imamo de facto parlamentarni sustav, Predsjednik Republike Hrvatske se ipak ne bira u Saboru, već izravno od građana. Stoga je Predsjednik čudna figura koja ima lavlju glavu velikog legitimiteta (u drugom krugu u pravilu preko milijun glasova) na mačjem tijelu ovlasti (vrlo sužene na zapovijedanje vojskom, suodlučivanje o vanjskoj politici i tajnim službama).

Paradoks je da Hrvatskom danas, u sklopu većine skrpljene naknadnom političkom trgovinom i prevarom birača, drmaju likovi koji su na parlamentarnim izborima dobili samo nekoliko stotina glasova, dok osoba koju je zaokružilo preko milijun ljudi ima puku reprezentativnu funkciju.

Oligarhija teži tu anomaliju ispraviti tako što bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle opet političkom trgovinom i partijskim dealom, dok bi u stvarnom interesu građana bilo povećati predsjedničke ovlasti i dovesti ih u sklad s voljom birača koja stoji iza te figure.

Otpor takvom scenariju na tragu je tendencija onemogućavanja referenduma i gušenja svih drugih mogućih kanala izražavanja političke volje građana mimo filtera oligarhije, partija, medija, agencija i režimskih intelektualaca.

Predsjednički izbori su stoga važni, jer iako onaj tko pobijedi sadržajno, u smislu ovlasti, nema veliku težinu, formalno nosi veliki legitimitet. Uz to, ishod ovih će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima, a vjerojatno i na unutarstranačkim u HDZ-u, a presudno će utjecati i na odnose snaga u SDP-u te na strukturiranje političke scene desno od HDZ-a. Puno toga je na kocki već 22. prosinca.

Logično, najviše može izgubiti onaj koji “brani titulu”. Uzevši u obzir petogodišnju snažnu medijsku i društvenu prisutnost pa i formalnu i neformalnu klijentelu stvorenu u prvom mandatu, veća je bruka ne obraniti “titulu” i ne osvojiti drugi mandat (što se do sada dogodilo samo Ivi Josipoviću) nego ne uspjeti iz pozicije izazivača.

Ključna figura u dramaturgiji predizborne kampanje je stoga “braniteljica pojasa” Kolinda Grabar Kitarović. Ovog tjedna učinila je najtežu pogrešku, nije pretjerano reći i uvredu birača odlukom da ne izađe na sučeljavanje s drugim kandidatima.

Funkcija predsjednika je uglavnom reprezentativna, a javni govor, nastup, debata, sučeljavanje argumenata jest srž takve simboličke funkcije.

Predsjednički izbori su, dramaturški gledano, atraktivniji od parlamentarnih, na kojima je više izbornih jedinica, puno kandidata i različitih situacija, dok je ovdje je sve pregledno i čisto, glava o glavu.

Ljudi vole sučeljavanja, a ne monologe, pripravljene u PR kuhinjama. Stoga se s pravom osjećaju izigrano jer sučeljavanja u prvom krugu, krivnjom Kolinde Grabar Kitarović neće biti. Čega se boji? Izbjegavanjem debate sigurno je izgubila dio glasova koji je vjerojatno veći od onoga kojeg bi eventualno bila izgubila za nju najnepovoljnijim tijekom diskusije s protukandidatima. Istina, u sučeljavanju bi ju se moglo izvući na čistac oko pobačaja, Istanbulske konvencije, Trilaterale, potpore Hilary Clinton, nereagiranja kod gušenja referendumskih inicijativa, titranja Vučiću i puno drugih stvari, ali ni protukandidati nisu bez slabih točaka.

Štoviše, nije sigurno da bi sučeljavanja uopće odgovarala glavnim rivalima, jer bi u njima “mali” kandidati koristili priliku da ranjavanjem velikih dobiju na vidljivosti.

Kampanja ulazi u prljavu fazu u kojoj se napumpava svaki detalj, a i tu se najkrhkijom pokazuje aktualna Predsjednica. Zadnji spinovi je prikazuju kako neku oholu, bešćutnu političku barunicu Castelli koja moćnim autobusom gazi sirotinju i ne zaustavlja se. Na sučeljavanju je mogla odgovoriti da se vozilo pod pratnjom ne zaustavlja zbog manjih sudara bez ozlijeđenih, dok je ovako sama sebe svela na laku metu.

Polumedvjeđa usluga joj je i tobožnja potpora Crkve. Mediji su iz propovijedi kardinala Bozanića na misi povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana izvukli dio kojeg su protumačili kao potporu Kolindi Grabar Kitarović. Priča se toliko napumpala da ispada kako joj je Kardinal dao eksplicitnu potporu, štoviše da se zadao u Kolindinoj kampanji kao Bujanec prije pet godina. No iz navedene propovijedi to uopće nužno ne proizlazi. Još jednom se pokazuje važnost hermeneutike i u dnevnoj politici. A sve i da je navedeno tumačenje točno, pitanje je koliko to može utjecati na ishod izbora. Valja se prisjetiti kako miljenici crkvenog vrha nisu bili ni Mesić ni Josipović pa ih to nije spriječilo u izbornoj pobjedi.

Po sadašnjem stanju stvari, ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, postat će Predsjednik Republike. Priliku mu, u samom finišu kampanje, otvara Kolinda Grabar Kitarović nizom nepromišljenih izjava i poteza, od kojih je za nju potencijalno najpogubnija odluka o izbjegavanju sučeljavanja. Čast svima koji su bili aktivni u ostvarivanju svog pasivnog biračkog prava i kandidirali se, za razliku od nas 3,8 milijuna koji smo po tom pitanju ostali pasivni pa ćemo sudjelovati u biranju samo aktivno. Ali ostaje visjeti u zraku elementarno pitanje: Kako možeš pretendirati na to da zastupaš četiri milijuna ljudi ako nisu u stanju izaći pred nekoliko konkurenata i sučeliti programe, argumente, mišljenje?