Tko su bili najizrazitiji predstavnici dijaspore devedesetih? Vratili se iz emigracije i gradili karijeru u Hrvatskoj

Aktualna prepucavanja oko šefa kabineta premijera Plenkovića Zvonimira Frka-Petešića, čiji je otac Marinko bivši emigrant iz Pariza, podsjetila su našu javnost i skrenula pozornost na činjenicu da su u proteklih tridesetak godina osobe iz dijaspore igrale veliku ulogu u hrvatskoj politici i bile zagovornici i nositelji važnih političkih ideja koje su ponekad bile i presudne u oblikovanju društva i države u proteklom razdoblju. Tome je svakako doprinijelo i to što je dijaspora sve ove godine imala svoje snažno uporište i veliki broj zastupnika u Saboru, što se s vremenom smanjivalo. No ocjene o (ne)doprinosu dijaspore u stvaranju i razvoju Hrvatske nisu nimalo jednoznačne o čemu svjedoče i naši sugovornici, koji o tome imaju posve različite stavove.

Tako politički analitičar Žarko Puhovski smatra da dolaskom tih ljudi iz emigracije devedesetih godina Hrvatska nije profitirala.

– Oni nisu, kao što se očekivalo, donijeli svijest i znanje o demokraciji i tržišnoj ekonomiji koju su iskusili i svakodnevno je živjeli. Moglo se pretpostaviti da će ti ljudi pristigli iz raznih dijelova svijeta, SAD-a, Južne Amerike, Njemačke, Švedske, Francuske, donijeti pozitivne vrijednosti i tako ojačati Hrvatsku, ali to se nije dogodilo, osim u sporadičnim slučajevima. Oni su donijeli onoga čega smo mi ovdje imali napretek, a to je neosviješteni, neprerađeni i nedorađeni politički nacionalizam. Kod njih je to dodatno dolazilo do izražaja jer je bio neizgrađen zbog njihove desetljetne žudnje i želje za domovinom do koje nisu mogli. Dio njih sa sobom je donio i NDH-ovsku ustašku prtljagu, a praktički nitko s političkom lijevom ili liberalnom orijentacijom nije se vratio u zemlju. Tako da se ta većina dodatno naslonila na onu stranku na kojoj je bilo težište hrvatske politike, desno nacionalističko krilo vladajuće stranka HDZ-a – navodi Puhovski.

Među onima koji su se devedesetih vratili iz emigracije i gradili karijeru u Hrvatskoj je i Marin Sopta. Taj Širokobriježanin dugi niz godina bavio se problematikom hrvatske dijaspore, a trenutačno vodi Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, ističe značajan doprinos dijaspore u uspostavi i razvoju Hrvatske. No on je mišljenja da povratnici u Hrvatsku, pripadnici hrvatskog iseljeništva, bez obzira na visoke funkcije koje su obnašali ili sada obnašaju nisu imali velikog utjecaja na državnu politiku.

– Oni su samo radili svoje poslove i izvršavali zadatke koji su im zadani najbolje što su znali i umjeli. Možda sam subjektivan, ali čvrsto sam uvjeren da sam u pravu. Jedini hrvatski iseljenik koji je imao veliki utjecaj na državnu politiku bio je Gojko Šušak. Jednom prilikom bivši premijer Nikica Valentić rekao mi je da je, osim predsjednika Franje Tuđmana koji je imao apsolutnu političku moć, on imao 1 posto utjecaja, a ministar Šušak dva posto – navodi Sopta izražavajući svoje nezadovoljstvo činjenicom da danas hrvatski iseljenici povratnici koji obnašaju visoke dužnosti nemaju nikakvog utjecaja i, što je najžalosnije, uopće se ne zalažu niti pokazuju ikakav interes za hrvatske iseljenike, bilo da se radilo o njihovu mogućem povratku u domovinu ili većim iseljeničkim investicijama.

Sopta govori kako je teško, gotovo nemoguće odgovoriti na pitanje tko su bili najizrazitiji predstavnici dijaspore u to vrijeme jednostavno zbog toga što su povratnici iz dijaspore koji su bili imenovani na visoke državne funkcije imali različite biografije.

– Mnogi od njih bili su veoma istaknuti članovi raznih hrvatskih političkih organizacija i društava – navodi Sopta nabrajajući redom: Branko Salaj povratnik iz Švedske, pa Vinko Nikolić, pjesnik Boris Maruna, Ante Beljo, Tihomil Rađa, zatim Mate Meštrović, Jakša Kušan, Marijana Buconjić, Tomislav Bošnjak, Neda Rosandić Šarić, Josip Torbar, Nikola Štedul, Zdravka Bušić, Hrvoje Šarinić, Ivica Mudrinić, Zdenka Babić Petričević i drugi.

Osobito upečatljivi povratnik bio je čuveni čuvar državnog pečata Ivan Milas, koji se svojevremeno proslavio izjavom o "dvije marke za mozak", što je kasnije nastojao opravdati obrazloženjem da je izvučena iz konteksta. Zanimljiv je slučaj, primjerice, Zdravka Sančevića, čija je obitelj nakon Drugog svjetskog rata otišla u Venezuelu, gdje se on bavio naftnim biznisom. No kada je došao u Hrvatsku, bio je prepoznatljiv prije svega kao političar te je bio ministar iseljeništva i veleposlanik u Bosni i Hercegovini. Kako mu stoji u službenoj biografiji, bio je i osnivač Hrvatskog nacionalnog vijeća. No u Hrvatskoj mu očito nije bilo dobro i vratio se u Venezuelu, gdje je prošle godine i umro.

Sopta navodi kako je mnoge od njih, a naročito one koji su bili članovi Hrvatske demokratske zajednice s vremena na vrijeme predsjednik Franjo Tuđman zvao u svoj ured na razgovore kako bi čuo vijesti s terena i njihova razmišljanja. Uočljivo je da političari iz dijaspore imaju "talent" za pozicije šefova ureda ključnih političkih aktera. Zvonimir Frka-Petešić, šef premijerova ureda, na neki način nastavlja tradiciju nekada moćnog i utjecajnog šefa Tuđmanova ureda Hrvoja Šarinića, koji je tu funkciju uzdigao toliko da su se svi utjecajni i važni političari za nju otimali i vodili međusobne bitke sa savjetnicima tko će biti prvi uz Tuđmana ujutro uz kavu. Među takve je spadao i bivši premijer Ivo Sanader, koji je također izvjesno vrijeme živio u inozemstvu. Ocjenjujući ulogu Franje Tuđmana i njegov odnos s dijasporom, Puhovski navodi kako je Tuđman plaćao cijenu toga što je bio Titov general.

– Shvatio je da neke stvari neće ići tako jednostavno i da će morati dati neke ustupke nekome i za nešto za što nije imao simpatije. To je eskaliralo 1992. u slučaju Herceg-Bosne. Situaciju najbolje objašnjava izjava jednog tamošnjeg vođe koji je kazao "kako oni slušaju Tuđmana, ali kroz Šuškova usta". Sada na neki način to pokušava napraviti i Plenković s Čovićem, ali to je već nešto drugo jer je i drugačija situacija i način funkcionira – mišljenja je Puhovski koji vrlo važnima smatra i one povratnike koji su se vratili i donijeli vojnička znanja, poput Ante Gotovine.

– Međutim, ono što je predstavljalo problem, ti vojnici povratnici došli su u sukob s onima koji su iz JNA prešli u Hrvatsku vojsku jer su ih dugo vremena smatrali u najmanju ruku suspektnim – smatra Puhovski. Nadalje objašnjavajući ulogu onih povratnika koji svoju sudbinu nisu vezali uz HDZ, Puhovski navodi Borisa Marunu, duhovitog pjesnika čija poetika bila bliska onoj koju je koristila ljevica.

– On se posve razlikovao, primjerice, od nekih starijih ustaških kadrova poput Vinka Nikolića. Spomenuo bih, radi ilustracije, koliko su živjeli izvan vremena i prostora i slučaj Pavelićeve kćeri (Višnje, op. u.) koja je u jednom intervjuu iznijela potpuno sulude tvrdnje po kojima njezin otac nije izgubio rat i da je bio političar demokrat westminsterskog tipa. Tu je i dio povratnika koji su bili razočarani HDZ-om pa su se priključili HSP-u ili su postali članovi nekih drugih marginalnih političkih opcija. Jedino je Hrvatska seljačka stranka imala neku tradiciju i u emigraciji, ali stranku su preuzeli ljudi poput Ivana Zvonimira Čička koji su imali neke svoje ideje, a koje nisu bile pod utjecajem emigracije – kaže Puhovski.

Po Puhovskom za današnju aktualnu situaciju, kada je u pitanju dijaspora, bitno je spomenuti ono o čemu se ne govori otvoreno, bar ne u službenim krugovima; a to je odnos Katoličke crkve u Hrvatskoj prema papi Franji.

– U crkvenim krugovima postoji stav da sadašnji papa Franjo pokazuje određenu nevoljkost spram Hrvatske. Koliko u tome ima istine, ne mogu ocijeniti. No, ako u tome ima istine, onda se radi o tome da je on upoznat s jednom posebnom vrstom, nazovimo hrvatskih aktivista. Naime, papa Franjo je bio blizak teologiji oslobođenja i jednoj lijevoj interpretaciji vjere i socijalnih problema i on je te ljude koji su se u Argentini pojavljivali u ime Hrvatske doživljavao kao, kako bi klinci rekli, "teške konzerve" – smatra Puhovski. Govoreći o ljudima koji su došli u Hrvatsku iz poslovnog svijeta, Puhovski apostrofira Hrvoja Šarinića koji je imao veze s kapitalom, ali imao je i manjkavost jer je bio lobist jedne strane kada se, primjerice, radilo o avionima.

– No barem je bio političar koji je politiku doživljavao kroz ekonomiju. Relativno je brzo stavljen u stranu skupa s Gregorićem i tehnomenadžerskom strujom, no imao je sreću što je Tuđman dopuštao da ljudi koji znaju svoj posao rade i da budu do neke točke samostalni. Pri tome je znao da se ne smije miješati u uža politička pitanja – navodi Puhovski i dodaje kako malo njih iz dijaspore donijelo svoj kapital poput obitelji Lukšić, a ovi koji su ušli i pokazali se u političkom životu bili su potpuno irelevantni u smislu ekonomije i bogatstva.      

Marin Sopta, dakako, ne dijeli mišljenje Puhovskog i navodi da su samo u periodu između 1992. do 1999. hrvatski iseljenici investirali u hrvatsko gospodarstvo kroz Hrvatski fond za privatizaciju 151 milijun njemačkih maraka.

– U to ne ulaze velike investicije hrvatskih iseljenika iz Čilea, Kanade, Njemačke, SAD-a koji sada zapošljavaju nekoliko tisuća radnika. Na primjer, Ćiril Zovko, povratnik iz Kanade, vlasnik je dva trgovačka centra u Zagrebu i vlasnik pet hotela A kategorije u Dubrovniku, a drugi hrvatski iseljenik, povratnik iz Njemačke Franjo Pašalić, vlasnik je moderne Frapa Marine u Rogoznici. Oni zajednički zapošljavaju nekoliko stotina radnika i u ovo vrijeme korone nisu opustili nijednog svog radnika niti su smanjili njihove plaće. A kada je u pitanju moguća šteta koju su hrvatski iseljenici svojim djelovanjem možda učinili, volio bih konkretno čuti primjere o kakvoj se to šteti radi. No svakako želim istaknuti da je normalno da svi oni koji rade mogu načiniti i štetu, namjerno ili ne, o tome treba javno i otvoreno govoriti – drži Sopta.      

O tome koliko su povratnici iz dijaspore bili međusobno povezani i je li među njima bilo sukobljenih struja Marin Sopta navodi kako su svi oni imali su jednu zajedničku stvar, a to je ljubav prema domovini Hrvatskoj i borba za njezinu neovisnost.

– Razlike u taktici kako ostvariti taj cilj bile su jedan od glavnih razloga što je dolazilo do velikih razmirica u redovima emigracije. Svakako je tu bilo i drugih faktora koji su doprinosili razmiricama i međusobnim sukobima,kao, na primjer, infiltracija u političke stranke tajnih agenata jugoslavenske Udbe. I agenti država u kojima su živjeli Hrvati svojim utjecajem davali su veliki doprinos hrvatskom nejedinstvu iz jednostavnog razloga što su državne politike tih zemalja imale dobre diplomatske odnose s Jugoslavijom, i na čelu sa SAD-om garantirale državni integritet i neovisnost SFRJ uključujući očuvanje njezinih državnih granica – navodi Sopta.

Na upit kako to da je najveći broj povratnika iz dijaspore bio aktivan i odabrao svoju političku opciju kroz djelovanje u HDZ-u Sopta navodi kako je to zato što je predsjednik Franjo Tuđman preko HDZ-a ponudio najbolji politički program.

– U prvom redu tu mislim na program hrvatskog nacionalnog izmirenja. Drugo što je važno spomenuti jest to da je dr. Franjo Tuđman u svojim prvim javnim nastupima u emigraciji otvoreno i čvrsto iznosio svoje političke stavove. Bio je svjestan zbog svog životnog i političkog iskustva da je za ostvarenje njegova političkog programa potrebna dobra organizacija i zato je koristio svaku priliku u susretima s hrvatskim iseljenicima da iznosi svoje ideje. Za razliku od njegovih nastupa u emigraciji, drugi oporbeni lideri poput Slavka Goldsteina i Vlade Gotovca nisu vjerovali u mogućnost stvaranja demokratske i slobodne Hrvatske – naveo je Sopta pojašnjavajući kako ne sumnja u njihovo hrvatstvo, naročito kada je u pitanju Vlado Gotovac, nego samo iznosi činjenice iz toga vremena.

Komentirajući mlađe kadrove iz emigracije poput Ive Stiera ili Zvonimira Frka-Petešića, Puhovski ističe da su to ljudi koji imaju akademsku pozadinu.

– Stier ima i obiteljsku akademsku tradiciju jer je njegova majka ugledna profesorica političke teorije u Argentini. Oni su se jasno i radikalno udaljili od najradikalnijih i najprimitivnijih oblika ustaškog nacionalizma. Time su vjerojatno došli i u sukob s nekadašnjom bazom – navodi Puhovski. Sopta ističe kako su sada najutjecajniji političari iz dijaspore prije svega ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, povratnik iz Švicarske, ali i Zdravka Bušić koja je konstanta političke dijaspore u ovih trideset godina.

– Kad je riječ o djeci nekadašnjih emigranata koji sada obnašaju visoke dužnosti, ja njih ne doživljavam kao političare – kaže Sopta držeći da se u većini slučajeva radi o činovnicima koji obnašaju svoje dužnosti. Među takve spadaju i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića Dragan Lozančić koji je povratnik iz SAD-a, pa trenutačno najpoznatiji Hrvat iz dijaspore Zvonimir Frka-Petešić, ali i šef SOA-e Danijel Markić koji je, kao i Frka-Petešić, povratnik iz Francuske. Od poznatijih povratnika tu je i bivši ministar vanjskih polova Miro Kovač, povratnik iz Njemačke, potom Stjepo Bartulica iz Domovinskog pokreta itd. Sopta navodi da on na temelju poznavanja prilika u hrvatskom iseljeništvu smatra da ne postoji više od 1 posto, ako i toliko, Hrvata u iseljeništvu koji su zainteresirani da javno sudjeluju u hrvatskoj politici.

– No s druge strane, bez obzira na to što su oni razočarani državnom politikom prema njima i što je među njima zavladala apatija prema domovini koja je i odraz unutrašnjeg stanja koji vlada kod nas, hrvatski iseljenici su jedini iskreni prijatelji Hrvatske u svijetu na koje naša zemlja uvijek može računati – zaključuje Sopta.

Nedvojbeno je da su političari iz dijaspore odigrali važnu ulogu u hrvatskoj politici. Da su bili važan čimbenik, iznijeli su i naši sugovornici ocjenjujući njihovu ulogu od vrlo pozitivne do negativne. Možda je najbliže istini davno izrečena misao jednog od onih koji su se i sami vratili iz dijaspore, nekadašnjeg uglednog člana HSS-a Tihomila Rađe koji je kazao: "Niti su ovi iz dijaspore bili zadovoljni Hrvatskom i Hrvatima u domovini niti ovi njima jer i jedni i drugi su od Hrvatske, a tako i samih sebe, očekivali više."

Video: Raspjevani Milanović na fešti u svom zavičaju: Bio na proslavi rođendana rođaka Ante!