Tko su europske heroine desnog populizma i imaju li pandane u Hrvatskoj?

- Sada je trenutak za ujedinjenje – izjavila je francuska krajnje desna populistička političarka Marine Le Pen na predizbornom skupu Nacionalne fronte. Le Pen smatra da bi njena stranka trebala jače surađivati sa strankom Braća Italije talijanske kolegice Giorgije Meloni jer bi tako povezane imale šanse postati druga najveća skupina u Europskom parlamentu.

Tu je negdje i njemačka Alternativa za Njemačku (AfD), no Le Pen je već najavila da će prekinuti suradnju s njom u novom sazivu Europskog parlamenta nakon komentara jednog od zastupnika koji je pokušao umanjiti nacističke zločine kazavši da nisu svi članovi nacističke SS paravojne organizacije bili kriminalci.

U AfD-u je u usponu 45-godišnja Alice Weidel, čiji utjecaj u toj mladoj stranci, osnovanoj 2013., raste, pa je u nekim anketama bila popularnija i od kancelara Olafa Scholza. S njom na čelu raste i snaga AfD-a, koliko god se u Njemačkoj i Bruxsellesu skanjivali nad tim desničarskim populistima. Weidel, doktorica ekonomije, odrasla u imućnoj obitelji, radila je za investicijsku banku Goldman Sachs i osiguravajuću kompaniju Allianz. Par godina živjela je u Kini. Otvoreno govori o svojoj homoseksualnoj orijentaciji, a partnerica joj je švicarska redateljica podrijetlom iz Šri Lanke.

Često istupa protiv migranata, pa je tako u jednom razgovoru za The Economist rekla da su "stope kriminala porasle i da ljudi iz tog okružja, prije svega Afganistanci, pa Iračani i Sirijci, nose daleko najveći teret kriminala". Imigrante je označila i kao krivce za loše rezultate Njemačke na nacionalnim PISA testovima jer, eto, djeca migranata koja slabo govore njemački jezik kvare prosjek. Nakon kandidature na saveznim izborima 2017. Weidel je rekla da je takozvanoj političkoj korektnosti mjesto na "smetlištu povijesti”. Weidel je danas uz Le Pen i Meloni jedna od tri heroine populističke krajnje desnice u EU. Zanimljiv "fenomen"...

Zastupnik u njemačkom parlamentu Josip Juratović kaže nam da AfD koristi populistički trend koji se javio u Europi, i u tome je tajna uspjeha.

POVEZANI ČLANCI:

- Taj trend je jako opasan jer ide nauštrub demokracije i želi raspad Europske unije. Mislim da je to što su tri žene na čelu takvih stanaka žene slučajnost. Sve tri su antifeministice, zagovaraju da bi žene trebale imati tradicionalnu ulogu, što je zanimljivo. One su i dobre retoričarke, sigurno su i sposobne. Weidel je i oštroumna. AfD i desničarske strukture kakve imamo i u Hrvatskoj iskorištavaju klimu koja je nastala zbog nesigurnosti, zbog rata, pandemije i globalnog prestrojavanja. To je najplodnije tlo za populizam. AfD nije ponudilo ni jedno političko rješenje, samo sve kritizira. Demokracija nikad nije bila u većoj opasnosti nego danas – smatra Juratović.

Politologinja prof. dr. Marijana Grbeša Zenzerović kaže da populistička literatura dosta raspravlja o tome kako nije bilo puno populističkih liderica u valu populističkih aktera, da bismo danas, veli, imali veliku desnu opasnost o kojoj se pred EU izbore govori, a čiji su nositelji žene u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, što je vrlo zanimljivo.

- U Francuskoj je Marine Le Pen na političkoj sceni već dugi niz godina, pa i desetljeća, a od predsjedničkih izbora 2012. je u fokusu. Ona ima najduži staž, najvidljivija je i najisturenija u kontekstu te populističke desnice u kojoj su liderice žene. No, sada je dobila svoje pandane i u Italiji i Njemačkoj. To je dijelom splet okolnosti, a dijelim činjenica da su neki, pogotovo AfD, strateški gurali žene u prvi plan. Čini mi se važno za istaknuti da neka istraživanja koja su rađena baš o populističkoj retorici ističu način na koji konzervativne političarke, ne nužno populistice, ali populistice pogotovo, koriste stereotipe o ženama kao vlastitu strategiju. Prvenstveno mislim na stereotipe koji govore o rodnim ulogama, ulozi žene kao majke i hraniteljice, stupa obitelji. Mislim da u kontekstu tog narativa nastupaju kao nekakva lica obrane obitelji u naletu "opasnosti" od rodne ideologije, queer kulture i tako dalje – pojašnjava za Večernji list prof.dr. Grbeša Zenzerović.

U kontekstu borbe za ženska prava, jedan od ključnih prigovora radikalnoj desnici je da udara na neke skupine koje su tradicionalno depriveligirane, između ostalog i žene. Sa ženama na vrhu tih stanaka, računaju da će njihova politika izgledati manje strašno i da nije vjerojatno da su oni ti koji ugrožavaju ženska prava.

- S druge strane važan je dosta taj moment stereotipa koje vrlo često potenciraju upravo konzervativne političarke, kao na primjer Meloni u kampanji. Kod nje je to bilo jako izraženo – ističe. - Kad je riječ o Hrvatskoj, tu bih kao primjer konzervativne, radikalne liderice koja potencira nacionalističku komponentu svakako istaknula Željku Markić.

Iako nije u parlamentarnoj politici, ona je kreator, arhitekt nekih od najradikalnijih i najkonzervativnijih projekata u Hrvatskoj, pa je najsličnija ovima trima. Od ostalih konzervativnih akterica mogla bi se spomenuti Marija Selak Raspudić, koja je svojim stavom oko pobačaja, koji je očito bio jedan od razloga razlaza s Mostom, jasno poručila da se ne radi o jako radikalnoj, konzervativnoj političarki. Tu je od desnih političarki i Vesna Vučemilović... - nabraja.

Na pitanje kamo bi uvrstila Marijanu Petir, Grbeša Zenzerović kaže da ona jest na tom tragu, ali da je ona dio establišmenta i nema populistički diskurs. - Meloni, Le Pen i Weider su političarke koje su se digle na valu populističkog diskursa, a Petir je zapravo mainstream, izrazito konzervativna političarka – napominje. Kako komentirate to da su žene perjanice desnog ekstremizma i imaju li svoje pandane u Hrvatskoj, upitali smo politologa prof. dr. Peru Maldinija.

- U tom pitanju su sadržana dva aspekta, jedan vezan za poziciju žena u politici, konkretno na desnici, a drugi ekstremizam kao kvalifikacija njihove političke orijentacije. Stoga najprije treba raščlaniti pojam ekstremna desnica, što nije isto što i radikalna desnica ili pak krajnja desnica. Isti prefiksi se mogu koristiti i za ljevicu, a koji obično upućuju na krajnje dijelove ideološko-političkog spektra. Naime, dok je određena politička opcija, bilo desna ili lijeva u okviru tzv. ustavnog luka, odnosno dok prihvaća ustav i norme liberalne demokracije i ne dovodi ih u pitanje u smislu da prihvaća političke slobode i političku jednakost te poštuje, ne negira niti umanjuje, prava drugih i drukčijih, njihove krajnje političke pozicije su dopuštene i legitimne.

>> FOTO Transparenti, zastave i puno policije: Pogledajte Hod za život u slikama

One su to i dok se na ustavom određen način te opcije bore za političku potporu birača priznajući ista takva prava svim drugim takmacima u političkoj areni. Oni pak, koji isključuju druge, diskriminiraju ih temeljem nekih specifičnih obilježja, po osnovi političke, seksualne ili kulturne orijentacije, etničkog, rasnog, nacionalnog, socioekonomskog ili manjinskog pripadanja, te zagovaraju smanjenje njihovih prava ili nasilje nad njima, krše temeljne norme demokracije i izlaze iz ustavnog luka. Takve političke opcije, neovisno o desnoj ili lijevoj političkoj orijentaciji, potkopavaju demokraciju i djeluju protuustavno te kao takve nisu dobrodošle, a u mnogim demokratskim porecima su i zabranjene, npr. fašisti, nacisti, komunisti, anarhisti i slično, jer su usmjereni rušenju liberalne demokracije i nametanju nekog drugog, redovito autoritarnog režima. Takve političke opcije možemo nazvati radikalnima jer žele korjenitu promjenu političkog poretka) ili ekstremnima (jer zagovaraju nasilne promjene i revolucije. Gledajući s tog aspekta, možemo zaključiti da u Hrvatskoj takvih opcija nema, usprkos radikalnim stavovima i retorici od nekih eksponenata krajnjih političkih opcija, bilo ljevice ili desnice. To, dakako, nipošto ne treba zanemariti, ali je moguće tolerirati sve dok ostaju u okvirima parlamentarne demokracije – smatra prof. dr. Maldini.

Što se pak tiče žena u politici uopće, premda su vidljive razlike među pojedinim političkim opcijama, one su, dodaje, uglavnom podzastupljene u odnosu na muškarce, pa je tako i u političkim strankama krajnje desnice.

- To što su neke žene lideri nekih od tih stranaka i što to izaziva pozornost, samo je dodatni pokazatelj te podzastupljenosti. Međutim, uz to što su žene, ono što ih čini dodatno vidljivima jest pozicija njihovih stranaka u političkim krajolicima njihovih zemalja kao i pozicije i utjecaj njih samih kao političarki. Tako su neke od njih na istaknutim državnim pozicijama, npr. premijerka Giorgia Meloni u Italiji, Beata Szydlo, vicepremijerka u vladi Poljske u prethodnom mandatu, Pia Kjaersgaard, predsjednica parlamenta u Danskoj u prošlom mandatu, Siv Jensen, ministrica u vladi Norveške u dva prošla mandata, Isabel Dìaz Ayuso, predsjednica regije Madrid) ili su pak sve utjecajnije i s ozbiljnim izgledima da sudjeluju u vlasti, npr. Marine Le Pen u Francuskoj, moguće čak i Alice Weidel u Njemačkoj. Hrvatske političarke s krajnje desnice koje bismo mogli označiti stanovitim pandanima bile bi primjerice Bruna Esih, Karolina Vidović Krišto ili Željka Markić, koje su svojim političkim stavovima srodne spomenutim europskim političarkama, premda nisu osobito politički uspješne niti utjecajne, pa u tom pogledu i ne baš usporedive s njima. Stoga se ne može reći da su žene perjanice krajnje desnice, posebice ne u Hrvatskoj gdje su općenito podzastupljene u politici, još i više u strankama krajnje desnice, usprkos spomenutim političarkama koje su zbog svojeg djelovanja razmjerno vidljivije – zaključuje prof. dr. Maldini.