Tko uplaćuje, a tko dobija novac iz EU proračuna?

Europska unija kao politička i ekonomska tvorevina, između ostaloga, temelji se i na konceptu solidarnosti. Pri tome veliku ulogu igra proračun EU. Mjeren u postotku ukupnog BDP-a država članica, taj proračun iznosi svega oko 1% (za razliku od nacionalnih proračuna koji iznose od 30 do 50% BDP-a, ovisno o državi članici). Ipak se radi o značajnim iznosima koji na godišnjoj razini dosežu gotovo 150 milijardi eura. Budući da taj proračun netko mora financirati, a to znači države članice, ne čudi da se često postavlja pitanje koliko tko na kraju dobiva, a koliko tko gubi u tom procesu.  

Uplate u proračun EU-a sastoje se od tri glavne katergorije: tradicionalnih vlastitih izvora koji obuhvaćaju carine, poljoprivredne namete, namete na šećer i isoglukozu (11%), prihoda po osnovi PDV-a (15%) i prihoda po osnovi bruto nacionalnog dohotka (73%). Ostala dva izvora sredstava obuhvaćaju ostale prihode kao što su doprinosi na plaće EU admistracije, uplate država koje nisu članice EU za određene programe i naplate kamata i kazni (1%) te prijenos nepotrošenih sredstava iz prošle godine.

Što se isplata iz proračuna EU-a tiče, većina odlazi na strukturne mjere (46%) i poljoprivrednu politiku (41%), dok se manji dio odnosi na plaćanje europske administracije (6%), financiranje vanjskih politika (6%) i osiguravanje prostora slobode, sigurnosti i prava (1%).

Iz navedenoga se jasno vidi da su uplate većinom proporcionalne bogatstvu EU članica, dok isplate idu većinom u siromašnije države sa strukturnim problemima. Samim se time postiže element solidarnosti i vrši preraspodjela sredstava od bogatijih prema siromašnijim državama članicama. Naravno, sama preraspodjela uvijek je potencijalnni predmet konflikta, pogotovo ukoliko postoje sumnje da nije izvršena na najpravedniji mogući način. Debata o neto uplatama u EU proračun (uplate minus isplate za svaku državu članicu) stara je koliko i ekonomska integracija Europe. Još se od 1951. godine Zajednica za ugljen i čelik, začetnica današnje EU, financirala uplatom nameta od strane država članica. Ovisno o političkom kutu gledanja i onome što se tim argumentom želi postići mogu se koristiti različiti izračuni neto pozicije.

Najčešće korišteni način izračuna neto pozicije je izračun tzv. jednostavne neto pozicije tj. zbrajanje ukupnih uplata i isplata iz EU proračuna. Drugi, malo suptilniji način, je prilagodba isplata iz EU proračuna za troškove admistracije. Naime, većina EU institucija je smještena u samo dvije države članice, Belgiju i Luksemburg, pa se isključivanjem ovih troškova može pravednije sagledati neto pozicija tih zemalja budući da isplate za admisnitraciju ne koriste tim zemljama već su isključivo transfer za zaposlene u institucijama EU. Treći način je isključivanje tradicionalnih vlastitih prihoda (koje se većinom sastoje od carina) iz uplata u EU proračun. Ovaj način korigira za činjenicu da neke članice imaju zbog svoje geografske pozicije i razvijene infrastrukture neproporcionalno visoke prihode od carina (najočitiji primjer je Nizozemska zbog luke Roterdam). 

Isto tako, nije nevažno da li se neto pozicija gleda u apsolutnom iznosu, kao udio u BDP-u, ili po glavi stanovnika. Ukoliko analiziramo jednostavnu neto poziciju u apsolutnom iznosu (podaci za 2009.), neosporni je “pobjednik” Njemačka s godišnjom neto uplatom od 8,8 milijardi eura. Slijede ju Francuska sa 6,5 i Italija sa 6 milijardi eura. Ukoliko iz izračuna izbacimo uplate za administraciju, društvu se priključuje i Belgija koja od neto primateljice postaje velika neto uplatiteljica. Najveće neto primateljice iz proračuna EU, u apsolutnom su iznosu Poljska (6,1 mlrd.), Grčka (3 mlrd.), Mađarska (2,7 mlrd.) i Portugal (2 mlrd.).

Međutim, ukoliko želimo vidjeti koja zemlja uplaćuje najviše u odnosu na veličinu svoje ekonomije tu se situacija značajno mijenja. Njemačka je još uvijek pri vrhu, ali zauzima tek treće mjesto s uplatom manjom od 0,4% BDP-a, iza Danske koja uplaćuje preko 0,5% BDP-a i Italije koja uplaćuje preko 0,4% BDP-a. Ukoliko iz izračuna isključimo admistrativne troškove i carine, Njemačka više uopće ne spada u vodeće donatore EU proračuna, a njezino mjesto zauzimaju Belgija i Francuska. I najveće neto primateljice se mijenjaju. Sada su to Litva, koja dobiva preko 5,3% BDP-a, Estonija s neto dobitkom od 4% BDP-a i Luksemburg sa 3% BDP-a. Ako isključimo uplate za adminstraciju, Luksemburg postaje neto uplatiteljica, a njezino mjesto zauzima Mađarska. 

Iako se obje mjere, i u apsolutnom iznosu i u postotku BDP-a, dosta koriste u ekonomskim i političkim raspravama možda bi se najjasnija slika dobila kada bismo promatrali koliko zemlje članice uplaćuju tj. dobivaju iz proračuna EU mjereno po glavi stanovnika. Po ovom je kriteriju, najveći teret uplate u proračun EU snose stanovnici Danske (211 eura godišnje), Finske (114 eura godišnje), a tek onda Njemačke (107 eura godišnje). Ukoliko isključimo uplate za administraciju i carine, Belgijanci i Luksemburžani uplaćuju više od Njemaca. Najveći dobitnici iz proračuna EU i dalje ostaju Litvanci (438 eura godišnje) i Estonci (416 eura godišnje). 

Na primjeru Luksemburga najjasnije se vidi kako je vrlo važno znati o čemu točno pričamo kada govorimo o neto pozicijama uplata u proračun EU. Ako gledamo samo ukupne uplate i isplate, proizlazi da svaki Luksemburžanin dobiva skoro 2400 eura godišnje iz proračuna EU. Ali, ukoliko iz isplata izuzmemo isplate za troškove administracije, Luksemburžani zapravo uplaćuju 214 eura godišnje u proračun EU. 

Rasprava o tome tko koliko uplaćuje, a tko koliko dobiva iz EU proračuna nije jednostavna. Prva pomisao kada mislimo na najvećeg neto financijera EU je Njemačka. I to nije skroz netočno budući da Njemačka u apsolutnom iznosu ipak uplaćuje najviše od svih država članica. Ipak, najveći teret snose Danci i Finci koji po glavi stanovnika izdvajaju još više nego Njemci. Isto tako niti najveći dobitnici u apsolutnom iznosu ne predstavljaju one koji zapravo najviše profitiraju od EU proračuna. Poljaci npr. po glavi stanovnika dobivaju skoro tri puta manje nego Estonci i Litvanci. Ipak, da nema ogromne njemačke ekonomije koja snosi lavovski dio financiranja ne samo EU proračuna, već i svih ostalih fondova koji su trenutačno u funkciji obrane eurozone i EU, ni Poljaci niti Litvanci ili Estonci, a ni velika većina ostalih država članica ne bi imala toliko koristi od EU.