Činjenica: predsjednik HND-a na putu od Zagreba nekadašnjom Autocestom bratstva i jedinstva neposredno nakon prelaska državne granice doživio je prometnu nezgodu iz koje se sretno izvukao. 4-4-2 do Beograda.
Navod: Saša Leković kaže da sumnja da mu je netko napola prepilio vijke na kotaču, kako bi oni pukli u punoj brzini, a on poginuo na autocesti. Tako mu je barem rekao automehaničar u Beogradu. Naravno, neki su odmah bezrezervno preskočili sve sumnje i istrage i bez ikakvih ograda neodgovorno govore o atentatu, zahtijevajući pritom od vrha države da javno osudi to nasilje, štoviše implicirajući suodgovornost aktualnih ministara i premijera, posebice predsjednice RH, koja im je odavno na zubu.
Takvima je cijela priča savršeno legla za dnevnopolitičku (zlo)upotrebu jer im idealno ilustrira sliku koju oni sami mjesecima konstruiraju i projiciraju domaćoj i svjetskoj javnosti – o desnoj vladi koja ne samo pasivno tolerira već i aktivno potiče nasilje i ekstremizam na svim razinama društva.
No ni na suprotnom ekstremu hrvatskog društva nije ništa bolje – po društvenim mrežama otvoreno i nesmiljeno ismijavaju Lekovića, ukazujući na niz navodnih apsurdnosti u njegovoj priči, ali također ne čekajući bilo kakve rezultate istrage koji će valjda ipak uslijediti.
Na prvu vijest s društvenih mreža netko mudar zatražio je stanku sjednice Sabora. Bilo bi dobro da je stanka tražena zbog stvarne brige za novinare, a ne zato što tamo sad svako lovi priliku minirati raspravu i zatražiti neku “svoju” dramatičnu stanku.
Kao što ima onih koji jednostavno “znaju” da to nije moglo biti ništa drugo nego atentat, tako ima i onih koji samouvjereno “znaju” da je “nemoguće” da netko tako prepili vijke na kotačima, da oni puknu na autocesti, pa da ih se nakon toga pokupi s asfalta te donese kući.
Koliko među takvima koji to tvrde ima stvarnih prometnih stručnjaka? Ja to sasvim sigurno nisam i ne bih se usudio iznijeti bilo kakvu tvrdnju u tom smislu. No u državi u kojoj su svi koji vole nogomet istovremeno i najbolji nogometni selektori nije ništa čudno da se svi oni koji voze auto smatraju sveznalicama za prometne nezgode i nesreće.
Ipak, jedno je poluanonimno zabavljanje crnom kronikom uz jutarnju kavu i Fejsbuk, neodgovorna prepiska kojoj se svi više ili manje svakodnevno predaju, a nešto posve drugo kad se takva nagađanja dižu na razinu saborskih prepucavanja. Priča doista na prvi mah djeluje neuvjerljivo, u nekim detaljima nelogično, no sjećam se koliko je čudno djelovala tvrdnja Ive Pukanića krajem prošlog stoljeća da su ga tajne službe pratile po zagorskim bregima s namjerom da ga likvidiraju.
Sjećam se koliko je poruge izazvala njegova priča kako je spretnom reakcijom sam svladao atentatora u Ilici. Istina je da mu ni ja baš nisam povjerovao da se to baš tako dogodilo. Ali pamtim i kako je svima zastao svaki smijeh u grlu kad su Pukanića profesionalni ubojice dokrajčili u dvorištu Nacionala, bombom u središtu Zagreba. Za 20 dana navršit će se osam godina od tog zlokobnog dana, kad smo naučili da ni novinari s vrha piramide moći nisu nedodirljivi kad postoje oni koji ih žele ušutkati.
Je li netko Lekoviću prepilio vijke, je li glavčina sama prepilila nedovoljno ili previše stegnute vijke na slabo održavanom autu ili je u pitanju nešto sasvim treće, ipak je pametnije prepustiti prometnim vještacima.
Kad predsjednik HND-a javno kaže da sumnja da su ga htjeli ubiti, onda je to stvar kojoj moramo pristupiti krajnje ozbiljno, a novinari i državne institucije do kraja istražiti. Meni je za to dovoljna samo njegova riječ, posve svejedno je li on čelnik “mojeg” ili “onog drugog” novinarskog društva – jer ne želim na savjesti imati njega ni bilo koga drugoga.
Ako postoje ljudi koji imaju namjeru tako nešto napraviti, a na Pukanićevu slučaju naučili smo da to nije nemoguće – takvi se moraju naći iza rešetaka. Oni su opasnost za sve nas.
Novinari imaju tisuću mana, mediji su često megafoni skrivenih interesa, no do sada su valjda svi već naučili da ih je, jednom kad se nekoj priči dopusti da krene – nemoguće ušutkati. U tom smislu ovih dana nameće se još jedna kontroverzna priča – objava u Dubrovačkom dnevniku da je mostovka Ines Strenja Linić prije 30-ak godina u prometu usmrtila djevojčicu te da i ona s pravomoćnom presudom možda po zakonu koji sad nameće Most ne bi više smjela biti na izbornim listama.
Tko god hoće može pitati i istraživati zašto se to objavljuje baš sad u tom dnevniku i je li to možda neka osveta Andre Vlahušića, ali posve je jasno da Linić nijedan zakon ne može zaštititi od javnog interesa da se takav podatak objavi – te od rasprave koliko je taj podatak iz njezina života relevantan ili ne.
Nikako se ne slažem sa Lekovićem i sa tim čovjekom koji štiti svoje a mrzi sve hrvatsko. Ipak se iskereno čudim da bi netko dignuo ruku na njega i odležao 10-20 godina pa to je zbilja blesava izjava da bi ga netko želio lišiti života. Siguran sam da je to izmišljotina samo da bi Leković dobio na važnosti u svojim visokim krugovima i postao nešto važno a nikako da tu netko ima takvu namjeru. Pozdrav dobrim ljudima