Tko zna od kada je do kada trajao Domovinski rat?

Stvarno, kako je moguće da vlast u kojoj ministri i istaknuti dužnosnici ne pjevaju samo Thompsona već i Juru i Bobana, te u čijoj su Vladi sedmorica branitelja koji su po borbenim danima puno jači i od bivše HDZ-ove vlade, ima takvih problema makar i samo s “desnim krilom” branitelja!? Na stranu što je, znamo iz povijesti, lako naći povod ratu, ali groteskno je da jedno pitanje koje je žrtva Domovinskog rata izrekla u Vukovaru može izazvati takve društvene prijepore da i predsjednik države sugerira Vladi da vodi računa o širini bunta u Savskoj koji se može oteti kontroli.

Ne zaboravimo, izreka kaže: “Ne postoje glupa pitanja, samo glupi odgovori”. Što ne ističemo samo kao argument u prilog Bojanu Glavaševiću, već prije svega kao prilog tezi da Vlada ima velikih problema s odgovorima. Jadikovke da je i Jadranka Kosor smanjivala prava branitelja, ali prosvjeda nije bilo, samo govore da Vlada ne zna komunicirati. Bahata je, prgava, sama sebi dovoljna, te gotovo mazohistički uživa u netoleriranju, stigmatiziranju i konfrontiranju s neistomišljenicima. Iznimna je njezina sposobnost da od balona napravi socijalnu bombu kojoj samo fali detonator. Što je najmanji problem u društvu koje je vlast bezrazložno galvanizirala čak i kad su joj namjere bile pozitivne. Na uvođenju seksualnog odgoja, protivljenju ustavnoj definiciji braka, lex Perkoviću ili ćirilici uspjela je dokazati da je, reklo bi se, put do raja popločan lošim namjerama. U svim tim društvenim konfliktima vladajući su teško poraženi, na način razočaravajući i za one koji su bili na njihovoj strani. Jer, umjesto što su dolijevali ulje na vatru, tolerantnijim, koncilijantnijim i društveno odgovornijim odnosom konflikti su se mogli izbjeći bez pobjednika i poraženih, na način win-win za sve. Trebalo je tolerirati stav vjernika, uzeti u obzir i strahove ne samo homofobnih heteroseksualaca, u Vukovaru pokazati empatiju i prema žrtvi, a ako zaista nije bilo namjere zaštititi Perkovića i Mustača, nije trebalo inatiti se, nepoštovati ugovoreno i izrugivati se vlastitu sudstvu. U svim tim okolnostima trebalo je više politike, a manje vlasti. Ili, više Josipovića, a manje Milanovića.

I uoči referenduma o izbornom sustavu nisu amortizirali nezadovoljstvo, već su izašli s ponižavajućom ponudom tek kad su shvatili da su opet gubitnici bez obzira na to bude li referenduma. I na monetizaciji kaskali su za narodnom inicijativom, a i sa zakasnjelim prijedlogom zakona o referendumu pokazali su da im je do glasa naroda stalo samo kad treba njih birati. Nezadovoljstvo se taložilo, tenzije su rasle i sada je pitanje hoće li i gdje “puknuti”. Najbizarnija je analiza dokumenta na engleskom (javna rasprava bila je bez prijevoda!) kojem je cilj povući milijarde iz EU. Branitelji tvrde da se u dokumentu izjednačava srpska agresija s oslobodilačkim Domovinskim ratom premda se, dakako, nigdje to izričito ne navodi u tom spisu poslovnog, a ne vojnog karaktera, te da Grčićevo ministarstvo ne zna ni od kada je do kada trajao Domovinski rat jer se na četiri mjesta u dokumentu od 488 stranica rat smješta na početak 90-ih, 1991.-1995., te 1991.-1996. Ali, i u Deklaraciji o Domovinskom ratu iz 2000. navodi se 1991.-1995., a u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja od 1994. javljala su se tri datuma (pa i do 1996.), a četvrti u Zakonu o odgovornosti za štetu RH tijekom Domovinskog rata. Zakone su donosile HDZ-ove vlade. Dakle, tko uopće zna od kada je do kada trajao Domovinski rat?

>>Optužili Vladu da nameće ideju o podjeli krivnje za rat

>>Branitelji: I dalje ne vjerujemo Glavaševiću, izmanipuliran je