Stručnjak otkriva zašto je u Hrvatskoj uvozna hrana jeftinija od domaće i tko je najveći kočničar hrvatske poljoprivrede

Poljoprivredna proizvodnja i dalje pada. Južno od Karlovca, s izuzetkom ovaca i nešto koza, danas uopće nema stoke, kamoli sira od planinskog mlijeka i mlijeka s velebitskih pašnjaka, čemu su uvelike kumovali i dosadašnji resorni ministri fascinirani nekadašnjim PIK-ovima iz kojih je većina i potekla, dok u vitalnim OPG-ima nikada nisu ni vidjeli partnera. Svi resursi, sva dosadašnja politika uvijek je bila usmjerena da daje vjetar u leđa velikima, tvrdi neovisni agrarni analitičar Darko Znaor, stručnjak za ekološku i održivu poljoprivredu i gostujući predavač na Sveučilištu Wageningen u Nizozemskoj. Razgovaramo o aferama s hranom, ministrima, pesticidima, GMO-u... te kako unijeti svjetla u crni scenarij koji već 25 godina živi hrvatska poljoprivreda.

Prvo su krenule afere s uvoznom hranom, a sad vidimo da i u domaćoj ima salmonele, pesticida, listerije... Trebamo li se više bojati domaćeg ili uvoznog?

Teško je prejudicirati jedno ili drugo. Mislim da su ti problemi uvijek postojali, samo nije bilo ozbiljne kontrole ili dobre volje da se to objelodani. I sam sam više puta upozoravao na meso i neke druge proizvode iz EU kojima je istekao rok ili je bio pred istekom, što nikako nije dobro. No problem je i to što mi, konkretno kad je riječ o pesticidima, godišnje na analize uzmemo svega 400 do 500 uzoraka, malo više od jednog uzorka dnevno u Hrvatskoj, a zamislite samo koliki je Zagreb i koliko ima tržnica i trgovina koje prodaju hranu. I da svakodnevno samo u Zagrebu uzmete taj jedan i pol uzorak, on je premali da bismo iz njega zaključili je li hrana koju jedemo ispravna ili neispravna.

Znači li to da još svašta možemo očekivati, s obzirom i na mentalitet kako od viška ne boli glava?

Sve do prije godinu-dvije hrvatski su proizvođači mogli kupovati pesticida koliko god su mogli i primjenjivati ih bez ikakva znanja. Danas oni koji ih upotrebljavaju u komercijalne svrhe moraju položiti nekakav ispit, ali on uopće nije dovoljno rigorozan da bi većina poljoprivrednika shvatila dubinu problema. Pesticidima se previše vjeruje i nikad se ne razmišlja unaprijed o nekim preventivnim mjerama koje bi smanjile njihovu uporabu.

A onda dobijemo i jabuke prskane pesticidom za uljanu repicu…

Država može uvesti reda. Pitanje je samo organizacije i dobre političke volje. Nije nikakav problem skenirati bar-kod neke kutije pesticida i voditi evidenciju kamo je točno otišla, kad i za što će se koristiti. Trenutačna situacija potvrđuje temeljno ignoriranje potrošača u svrhu profita ili pak temeljno neznanje. Možda je nekome ostalo neiskorištenog pesticida i pomislio je kako je sve to ista „prašina“. Veliki broj proizvođača, k tome, ne poštuje ni minimalni rok od prskanja do stavljanja nekog proizvoda u promet. Ne možete poprskati salatu u plasteniku i već za pet dana je brati. Zadnji sam za promociju represivnog pristupa, no kad biste kaznili jednog, dvojicu, desetoricu, kad bi se netko ‘opalio’ po džepu ili završio nekoliko mjeseci u zatvoru, to bi se pročulo. Ali, ako nitko i ne kontrolira što taj čovjek prodaje, onda je problem.

Neki su se već obrušili na ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića da je uz salmonelu postao zvijezda s naslovnica. Treba li izgrednike javno prozivati ili je i on, kao i njegovi prethodnici, takve stvari trebao pometati pod tepih?

Osobno držim da konačno imamo ministra koji ima petlju. Pozdravljam Tolušićev dinamičniji pristup, no prekratko je vrijeme da bismo ocijenili je li to samo neki politički marketing ili iza toga stvarno postoji neka politička volja. Bit će dobro vidjeti i jesu li te akcije usmjerene k tome da na kraju ostane samo jedan mali krug dobavljača, kriteriji koje će moći zadovoljiti samo jedna mala skupina trgovaca, jer onda nismo ništa napravili.

U prošlom sastavu Vlade vi ste se spominjali i kao potencijalni ministar poljoprivrede.

Da, u nekim krugovima se kalkuliralo i s mojim imenom, a bilo je ponuda za vrlo visoka mjesta i ranije. No, mene načelno ne zanima rad u državnoj službi, ali bih rado savjetovao ministra koji ima petlju. Hrvatskoj poljoprivredi treba REZ, što je kratica za resurse, ekologizaciju i znanje. Treba nam pravednija raspodjela resursa jer sada imamo situaciju da su i poljoprivredno zemljište ii potpore koncentrirani u rukama jako malog broja ljudi, što osim nas imaju samo Rumunjska i Bugarska. Na taj 1% najvećih otpada čak trećina potpora što uopće nije stimulativno za ostale proizvođače. Što se tiče ekologizacije, ključno je vratiti plodnost zemlje i spriječiti onečišćenje voda. I naša najplodnija tla u istočnoj, zapravo čitavoj Slavoniji kisela su, žedna i jalova! Prekomjernim korištenjem mineralnih gnojiva (među najvećim smo potrošačima u EU po ha) i nerazumnom poljoprivredom mi smo sagorjeli svoje nacionalno blago – humus. U nekim tlima sada imamo tri puta manje humusa nego prije 100 godina. Humus u tlu djeluje kao svojevrsna spužva i ključan je za probleme sa sušom i s poplavama. Naša su tla i jako kisela, a tomu osim mineralnih gnojiva doprinose i enormne emisije zakiseljujućih tvari koje nam stižu iz termoelektrana iz BiH i Srbije, a koje padaju na naša tla. Jedna ozbiljna vlada kojoj je stalo do svog naroda i te kako bi se morala pozabaviti time. Jer, ako ovako nastavimo, po mojoj procjeni, ostalo nam je kapaciteta za svega 60 do 100 žetvi. Nakon toga naša tla će bit posve jalova i neće nas moći prehraniti.

A tu su i klimatske promjene...

Da. Tlo bez humusa ranjivo je i na klimatske promjene koje prijete hrvatskoj poljoprivredi više od salmonele, pesticida i bilo čega. Svakih nekoliko godina imamo ili ekstremnu sušu ili poplave, dio usjeva ošteti i mraz... tako da po mojim izračunima zbog ekstremnih vremenskih prilika svake godine izgubimo gotovo 200 milijuna eura. Slikovito rečeno, klimatske promjene pojedu nam više od polovice ukupnih potpora u poljoprivredi o čemu nitko ne vodi računa i jako je malo akcija koje idu u tom smjeru, a trebale bi nam biti prioritet. U odnosu na 2005., u 2015. smo, s izuzetkom suncokreta i pšenice, proizveli manje kukuruza, krumpira, šećerne repe, govedine, svinjetine, mlijeka, jaja..., a tabu-tema je i da imamo regije poput Zagrebačke županije koje su toliko opterećene teškim metalima, prije svega bakrom koji se u nas u voćnjacima i vinogradima koristi već stotinjak godina. Bakar je teški metal koji je, kad dođe u tlo, nemoguće odstraniti, bar ja ne znam za takvu tehnologiju, pa brojni dijelovi Zagrebačke županije, ali i drugdje uopće nisu povoljni za ekološku proizvodnju. To su sve stvari o kojima bi trebao promišljati dobar ministar ili premijer, što će biti s nama i našom djecom za 30, 50 ili 100 godina, a ne o tome hoće li dobiti izbore za dvije, tri ili četiri godine. To sigurno nije nacionalni interes.

Zašto je uvozna hrana jeftinija od domaće?

Gospodarstva su nam mala i rascjepkana i zakonom o nasljeđivanju sve se više cjepkaju, a tako ne mogu biti konkurentna velikoj proizvodnji. S druge strane, proizvođači u razvijenim zemljama su učinkovitiji. Dok kod nas većina poljoprivrednika nerazumno baca pesticide i mineralna gnojiva uokolo, bez ikakve preporuke, po vlastitom filingu, vani je tako da onaj tko zna gleda trebaju li uopće i kako će baciti 100 nečega, a da mu to donese 200 nečega drugoga. Mit je kako drugi imaju veće potpore. Hrvatska po hektaru ima veće potpore od prosjeka EU. K tome, malo ljudi zna da i drugi europski poljoprivrednici posluju s gubitkom. Ovih je dana jako puno povika o uvoznom mesu. Danska je među najjačim uzgajivačima svinja u Europi. Ima oko 40.000 poljoprivrednika, a mi 100 tisuća aktivnih. Po broju stanovnika tu smo negdje, oni imaju 5,5 milijuna, no dug danskih poljoprivrednika iznosi oko 50 milijardi eura, svaki u prosjeku 1,2 milijuna, a kako ih banke stišću, primorani su meso prodavati ispod proizvodne cijene samo da bi mogli otplatiti sljedeću ratu bankama. Njih 40 tisuća dužno je koliko cijela danska država. A i tamo poljoprivrednik dobiva 10-15% cijene koju potrošač plaća na policama, dok ostatak beru prerađivači i trgovci, kao i u Hrvatskoj.

Puno toga određuje Bruxelles, zar ne?

Bruxelles određuje okvir, ali svaka država članica unutar njega može novac usmjeriti gdje joj najviše odgovara. No kod nas administracija često ide linijom manjeg otpora i nameće nepotrebna ograničenja pravdajući se kako to Bruxelles traži. A to u mnogim slučajevima uopće nije tako. Evo jednog zanimljivog primjera. U programu ruralnog razvoja imali smo mogućnost plaćanja EU za održavanje suhozida. Samo na Pagu imate 1000 km suhozida i po mojim izračunima po metru dužnom svaki je poljoprivrednik na Pagu mogao dobiti 0,7 eura po metru – svi zajedno i 700.000 eura godišnje. Međutim, naša je administracija smatrala da će ljudi varati, da nemaju snimljeno početno stanje i slično, dok je u Velikoj Britaniji to vrlo jednostavno. Prijavite se za tu potporu i agenciji za plaćanje pošaljete fotografiju s GPS koordinatama. Fotografija tog suhozida dokaz je da je on tamo, a ulove li vas u laži, slijedi kazna. Naša administracija išla je unaprijed s logikom da fotografije nisu dovoljan dokaz i zato Hrvatska na godinu gubi 10 milijuna eura.

Stalno ističete kako je poljoprivreda najhrvatskiji sektor hrvatskog gospodarstva.

To je točno. Više od 97 posto resursa, a tu govorimo o zemljišnom i stočnom fondu, u rukama je naših državljana. I to većinom tvrtki ili OPG-a. To znači da možemo biti ponosni što, za razliku od bankarskog ili drugih sektora, barem tu imamo dobar temelj za suverenost. No žalosno je, a ni tu nas Bruxelles nije usosio, već godinu dana nismo u stanju isplatiti ni milijune kuna koje su naši poljoprivrednici dobili na natječaju za mjeru 4 Programa ruralnog razvoja niti se zna što će biti s tim novcem, a trebali smo već imati i “ohoho” natječaja.

Stalo se zbog desetak tvrtki koje su trebale dobiti više od 300 milijuna kuna, ali su se, tvrde iz Ministarstva, stvarali umjetni uvjeti za stjecanje te potpore.

S još jednom kolegicom iz Hrvatske i dvoje kolega iz Danske, koji su također bili službeni evaluatori programa, ja sam upozoravao na to i pokušavali smo natjerati Ministarstvo, koje je tad vodio Tihomir Jakovina, da naprave potprogram za male poljoprivrednike, što je i Bruxelles dozvoljavao. No mali OPG-i, koji čuvaju i ruralni prostor, ispali su iz igre. Da ljudima u ruralnom prostoru danas poklonite i nekoliko stotina tisuća eura, teško da će ostati živjeti tamo, pogotovo mladi i vitalni ljudi.

Tko je najveći kočničar hrvatske poljoprivrede, da uvozimo više od 60% hrane?

I više je nego bjelodano da su to dosadašnji kreatori agrarne politike koji su, zbog interesa ili političkog uvjerenja, išli naruku velikim proizvođačima, tako da danas u poljoprivrednom sektoru imamo gotovo polufeudalni sustav. Oko 100 tisuća proizvođača – ugovorno, tržišno ili u smislu skladištenja, nabave repromaterijala i prodaje svoje robe – posve je vezano na velike sustave, od kojih su mnogi pod sumnjivim okolnostima došli do velikih resursa – i, da imaju imalo stida, danas bi pokazali veću socijalnu osjetljivost.

Slažete li se s dušobrižnicima koji ponavljaju kako Hrvatska može hraniti i četiri puta više stanovnika?

To je glupost. Jedan srpski političar davno je rekao kako bi “Srbija mogla da hrani celu Europu, ali neće iz inata”. Da mi to možemo, već bismo to radili. No s oko milijun hektara proizvodnog kapaciteta to je nemoguće.

U proteklih 25 godina ima li ministra poljoprivrede za kojega biste mogli reći da je napravio veliku stvar za poljoprivredu?

Nažalost, nema. Zvuči možda prepotentno, ali ne vidim da smo do sada imali nekog ministra od kalibra. Nisam vidio da je itko od njih promišljao strateški: o demografskoj strukturi sela, plodnosti tla, klimatskim promjenama, pravednijoj raspodjeli zemlje i potpora, o tome kako omogućiti da mladi ostaju na selu... a to su ključne stvari.

Što u najkraćim crtama trebamo poduzeti? Vidi li se svjetlo na kraju tunela?

REZ – preraspodjelu resursa, ekologizaciju i znanje, znanje, znanje... Vrlo pojednostavnjeno.

Što nas sprečava da se potpuno okrenemo ekopoljoprivredi?

Kad bi Hrvatska nastavila sadašnjim trendom, čitava zemlja bi kroz 10-ak godina bila pod ekološkom proizvodnjom. No to se neće dogoditi jer i iskustva drugih zemalja pokazuju da rast nakon nekog vremena usporava, a činjenica je da u nas većina ljudi u ekološku poljoprivredu ulazi samo radi većih potpora i siguran sam da dio njih uopće ne proizvodi na ekološki način, pogotovo ne oni koji su u paralelnoj proizvodnji, pola ekološkoj, pola u konvencionalnoj. Siguran sam da jedan dio njih sve proizvodi na konvencionalan način, njihov profit je u ekološkoj potpori. Zato i imamo fenomen da imamo već više od 90.000 hektara pod ekološkom proizvodnjom, a vrlo malo domaćih ekoloških proizvoda. Gdje su?

Kako komentirate nedavno spajanje Bayera i Monsanta. Ulazi li time GMO na velika vrata u EU?

Iz Monsanta su prije tog spajanja službeno rekli kako odustaju od GMO proizvodnje i prodaje u Europi jer im je Europa pretvrda barijera. No sad je situacija drugačija. Monsanto je sad njemačka, a ne američka tvrtka i interes njemačke ekonomije u njoj jako je velik. No prerano je govoriti je li u pitanju nekakav manevar koji će GMO-u šire otvoriti vrata, mislim samo da je GMO ogromna opasnost i nešto što Hrvatskoj ne treba. Svakako je za pohvalu da su sve ključne parlamentarne stranke dosad bile jedinstvene, dakle postoji konsenzus da nama GMO ne treba. Naša je perspektiva turistička, lijepa zemlja, bogata biorazolikošću, etno i gastroponudom, koja će pričati priču i o stoljetnim maslinama, moru...

Kako će izgledati hrvatska poljoprivreda 2030. i tipičan hrvatski poljoprivrednik? Hoće li nas uopće biti?

Ne dogodi li se najcrnji scenarij u kojemu idemo prema još svega 60 žetvi i još većem uvozu hrane, pokrenemo li se sada, uz velike ćemo napore povećati proizvodnju za 20-ak posto i smanjiti uvoz za oko 30% hrane, što su dugoročni procesi. Tada ćemo već naveliko koristiti i dronove u poljoprivredi, robote... Dio poljoprivrednika subvencionirat će se samo kako bi u tlu pohranjivali ugljik iz atmosfere i tako umanjivali učinak klimatskih promjena, a dio će njih održavati bioraznolikost, čuvati ptice, pčele, leptire... S više humusa u tlu, cvjetnim trakama i „hotelima“ za korisne kukce, živicama i slično, dokazano je kako se postiže i 15% veći prinos. Da sam ja ministar, moja bi strategija poljoprivrede imala svega 10 stranica, ali bi ujedno bila i laserski precizan akcijski plan...  

>> Je li ministar Tolušić izrazio politiku vlasti – jedite hrvatsko i ostanite gladni? 

>> 'Ekoproizvodnja ista ili manja, rastu samo muljaže s poticajima'