Na današnji dan prije 29 godina, 28. siječnja 1993., započela je operacija Peruća kojom su snage HV-a potpuno neplanirano snažnim protunapadom i za samo nekoliko sati, protjerale pobunjene Srbe s brane Peruća koju su prethodno minirali i time spriječili nesagledivu katastrofu koja je prijetila stanovništvu cetinskoga kraja u slučaju izlijevanja vodenoga vala iz Perućkoga jezera.
U protunapadu je sudjelovao i tada 23-godišnji Ante Kotromanović, bivši ministar obrane, zapovjednik 126. sinjske brigade i Operativne grupe Sinj, koji se u studiju Večernjeg lista prisjetio taktičkih detalja oslobodilačke akcije i istaknuo heroje koji su bili ključni za uspjeh operacije.
Iz ove perspektive ne mogu vjerovati kakvu smo mi odgovornost imali tada. Bio sam klinac tada, 23 godine, a načelnik Stožera jedne brigade koja je kasnije brojila u punom sastavu 2700 ljudi. Bili smo jako neiskusni, ali očito smo bili mudri. Pametno smo to odigrali, hrabrost nas je cijelo vrijeme vodila, gdje smo sve drugo, ovo neznanje i neiskustvo kompenzirali s jednom pretjeranom hrabrošću. No to se svidjelo ljudima. Mi, koji smo bili zapovjedni kadar, morali smo pružati nešto dodatno da vide da smo mi drukčija vojska od ovih preko puta nas.
Kako ste se snašli u ulozi zapovjednika, imali ste 23 godine. Što ste govorili svojim vojnicima uoči akcije?
Razmišljao sam dolazeći ovamo kako je to bilo jedno posebno, neobično vrijeme, puno viteštva, junaštva. Ja sam prije toga bio u specijalnim postrojbama, onda je Ante Gotovina postao zapovjednik Zbornog područja Split, mene su postavili za načelnika stožera 126. brigade, nakon nekoliko mjeseci za zapovjednika brigade. Bilo je to vrijeme brzog prilagođavanja i učenja. Tada sam imao 23 godine. Nisam imao vojne škole. Imao sam samo hrabrost i autoritet nad ljudima. Znali su da nema šanse da ću ih ostaviti. Imao sam instinkt za rat.
Dana 17. rujna 1991. srpske snage predvođene Ratkom Mladićem okupirale su i zauzele branu Peruća prijeteći njezinim miniranjem i urušavanjem. Taj datum posebno pamtim jer smo tada u Šibeniku vodili rujanski rat protiv Mladićevih snaga. Kako ste uspjeli u samo nekoliko sati jednim protuudarom osloboditi Peruću koja je bila okupirana 15 mjeseci?
To je bilo inače dosta neobično vrijeme u Dalmaciji. Prije operacije Maslenica imali smo Zagrebački sporazum prema kojemu su se snage morale razdvojiti, vojska je bila demobilizirana, napravljena je demobilizacija većine postrojbi u Zbornom području Split. 126. brigada imala je dijelove samo na južnom bojištu, a paralelno se tada formiralo domobranstvo u Hrvatskoj pa su domobranske pukovnije formirane u svim većim gradovima. Tako je formirana i 16. pukovnija koja je preuzela tu crtu bojišnice. Nas nekolicina znala je da će se dogoditi operacija Maslenica, ali vrlo kratko, dan do dva prije akcije. Imali smo vrlo male snage na tom području. Nije to bila posebno planirana operacija, više je bila po instinktu. Vidjeli smo što se događa. Znali smo što se zbiva na prostoru Zadra i da naše snage imaju relativan uspjeh. Pratili smo razvoj događaja. Naši položaji bili su na visovima, vidjeli smo prostor od Vrlike do brane Peruća. Znali smo da su neprijatelji minirali branu, imali smo ovlaštene podatke, ali i preko UNPROFOR-a smo znali. Britanski časnik Mark Nicholas Gray bio je vrlo odgovoran, on je jako mnogo pomogao da se razina vode spusti za nekoliko metara, što je bilo ključno kada su oni aktivirali eksploziv i podignuli branu.
Kako je on to uspio napraviti?
On je bio informiran od tadašnjeg direktora HE Peruća Joška Macana. Macan je inzistirao da se nađe s njim. On ga je osvijestio u vezi s opasnosti od eksplozije. Da je razina vode bila maksimalna, to bi bila strašna vodena bomba koja bi pomela sve ispod sebe sve do Omiša. Bilo bi strašnih žrtava.
Posljedice bi se osjećale od Sinja do Omiša, spriječili ste pogibiju oko 30 tisuća civila u tom kraju?
Val bi bio najopasniji baš dolje kod Omiša, jer bi pokupio sva ta naselja. Tog čovjeka treba opet pozvati u Hrvatsku i dati mu priznanje. On je napravio pametnu stvar, bio je osviješten od stručnjaka koji su mu govorili o opasnosti. Njega su obučili kako se može ručno manipulirati klapnom. Jednom je to i napravio. Baš ispred neprijatelja tražio je da se ta klapna podigne. Oni su to napravili, ali nakon njegova odlaska ponovno su je zatvorili. Mark je morao ponovno doći gore i fizički opet podignuti klapnu i tada je uspio onesposobiti sustav da je oni ne mogu vratiti u početni položaj. Tako se voda spustila nakon nekoliko mjeseci za šest, sedam metara. To je bilo jako bitno. Inače bi razina vode bila maksimalna i to bi bilo strašno, eksplozija bi dovela do katastrofe. Mi smo morali reagirati brzo, bez nekakve velike pripreme. Brigada je bila potpuno demobilizirana. Sjećam se da sam se tada sa zapovjednikom Zdravkom Škarpom dogovorio da odem u Split i predložim mobilizaciju kompletne brigade, što je odobreno. Mi smo tijekom noći i topništvo i oklop, i postrojbe pješačke bojne – sve smo mobilizirali.
Vi ste uočili grupiranje neprijatelja u okolnim selima, između ostalog u Potravlju i Satriću i nakon toga je krenula akcija?
Vidjeli smo kako su došli, nemoguće je da se ne vide. Bili smo na visovima Svilaje i mogli smo vidjeti svaki njihov pokret i tako smo ih pratili. Oni su dovukli snage, zauzeli sve položaje koje su prije morali napustiti na temelju Zagrebačkog sporazuma o povlačenju i demobilizaciji. Kako smo mi imali tada male snage, postali smo svjesni da će se nešto dogoditi, da je vrlo lako moguće da će branu podići u zrak. Vrlo kratko smo se dogovorili što učiniti. Idemo mobilizirati ljude, onda sam ja s 12 ljudi po zapovijedi upao u neprijateljsku pozadinu i trebali smo uništiti neprijateljske tenkove. Čak smo vidjeli ta dva kamiona ljudi koji su došli na branu i kasnije je aktivirali. Bili su ispred nas. Mogli smo ih napasti. Bili smo vrlo blizu te ceste D1, ali jednostavno smo čekali te tenkove. Mogli smo ih neutralizirati sve, ali smo gledali kako se penju i idu na brdo.
Imali smo sreće jer je s druge strane Peruće napadao jedan super lik Ante Podrug, tadašnji zapovjednik bojne. Njega smo vratili s brane. Rekli smo mu da nismo sigurni što se može dogoditi. Mislim da je bilo nešto prije 10 sati ujutro kad se dogodio ogroman zemljotres, odnosno kad je grunula eksplozija. Skupina koju je vodio jedan hrabri čovjek, Željko Cvitković, napala je čelo fronta na Alebić kuli. Bila je to sinkronizirana akcija gdje smo mi radili više po instinktu, uz minimalne žrtve, i stigli smo sve do sela Maljkova. I to je bila crta bojišnice sve do operacije Oluja.
Poginuo je pripadnik HV-a Ante Buljan. Je li bilo ranjenih?
Ante je poginuo, nažalost, zarobili su njega i njegovog. Oni su mislili da je UNPROFOR na brani Peruća, s njima su komunicirali. Antu su likvidirali, a drugog našeg vojnika zarobili. Imali smo nešto ranjenih ljudi, ali u principu to je bilo to. Uz minimalne gubitke i sreću, uspjeli smo osloboditi okupirana sela koja su bila devastirana i uništena.
Kakvo je bilo stanje kada ste ušli u oslobođena sela?
Samo u mom selu ubili su 22 osobe, ubili su obje moje bake. To su bili sve stariji ljudi koji su bili doma, likvidirali su ih brutalno. Mislim da je 90 posto svega bilo uništeno. Mi smo se kasnije vrlo brzo organizirali pa smo svi počeli raditi obnovu tih kuća. Država je pomogla i sada su to pristojna mjesta u koja se nije vratio broj koliko je živjelo prije rata, ali odem dolje često i vidim da ljudi rade, sretni su.
Koliko su vam te scene ulaska u današnjem životu teret?
Rat je okrutan. Čovjek postane grublji nego inače zato što si stalno vani. Spavaš vani, spavaš na blatu, kiši, ljudi ratuju, ginu, budu ranjeni, navikneš se na razne scene. Ja sam u tom razdoblju smršavio 9, 10 kila. Jeli smo 17 dana samo pršut i pili vodu. Postaneš okrutna životinja, ali s mjerom. Nikad se nismo ponašali kao oni. Okrutan zato što postaneš na jedan način divlji, svaki dan pucaš i puca se na tebe.
Kada gledamo oslobodilačku akciju Peruću, gdje nju svrstavate u odnosu na druge akcije koje su vratile moral građanima u danima kada se spajala Hrvatska?
Što se tiče Cetinjskog kraja, za nas je to bila ključna stvar. Za nas je to bila Oluja prije Oluje. Nama je to uvijek bio trn u oku. Mi smo gledali kako su ti ljudi radili bušotine, postavljali eksploziv. Uvijek je bila nekakva neizvjesnost i strah, pitanje što će se dogoditi ako to stvarno naprave. Ponekad, kad smo razgovarali s ljudima u zapovjedništvu, govorili smo da nema šanse. Nisu tolike zvijeri da će na takav način, nevojnički, srušiti branu i što? Ugrozit će samo civile. Nijedan vojnik tu neće poginuti.
U pitanju su bili životi desetaka tisuća civila.
Da. Ne mogu vjerovati, ne mogu zamisliti te glave. Gledao sam neki dan neku emisiju o generalskom zboru i admiralima u Srbiji, govorili su o tome kako su to sve školovani ljudi, kako su učili ples. Dolazili su iz različitih sredina i učili su osnove kulture. Ne mogu vjerovati, ako su to sve prolazili i imali u glavi, što se u tim glavama kasnije dogodilo. U što su se oni transformirali, od ljudi koji su bili žestoki Jugoslaveni pa postali žestoki četnici u nekoliko mjeseci. Koga ćete ugroziti osim civila, razmišljao sam. Taktički nećete ništa dobiti. Nećete dobiti centimetar novog područja. Samo ćete napraviti štetu. Malo ljudi osuđeno je za to.
Je li najgori dio to što danas imamo ljude koji nisu kažnjeni za svoja nedjela?
Sto posto. Mi smo tu zakazali na jedan način. Znam, bila je policija, oprost, lijevo-desno. Valjda će se jednog dana nešto pokrenuti. Valjda, to kažem s dozom ironije u glasu.
Meni je bitno da smo mi, tada mladi ljudi preuzeli odgovornost i naš vojnički posao uspješno obavili. Što bi bilo da nismo? Volio bih vidjeti odgovornost. Moramo biti odgovorniji prema Republici Hrvatskoj. Moramo je brže razvijati, brže reforme provoditi. Poslovne procedure su nam katastrofalno složene. Primjerice, obnova u Zagrebu.
Kad pričamo o miniranju Peruće, moram spomenuti tri čovjeka – Britanca Marka, Vladu Benca koji je ušao kasnije u tijelo brane i uspio je razminirati postrojenja koja su bila minirana te generala Rosu.
HDZ i SDP nas potapaju već 30 godina.