To nisu kradljivci i ubojice, nego oni koji bježe od zla

Kad ga gledaš izvana, hotel Porin u zagrebačkom naselju Dugave nalikuje na bilo koji drugi hotel s tri zvjezdice. Osim što parkirani policijski kombi koji uvijek stražari pred jednim od dva ulaza, a rublje se suši na hotelskim balkonima, ne bi se na prvi pogled reklo da je i po čemu drukčiji. Ali kad prođete kroz ulazna vrata, kao da ste zakoračili u posve drugi svijet. U tom hotelu trenutačno živi 154 tražitelja azila. To nisu kradljivici, silovatelji, narkomani, ubojice... kako neki misle. To su oni koji traže bolji život od onoga koji su dobili. Tko god je miješao karte, njima nije dao one dobre. Većina tražitelja azila mlađi su muškarci sa završenom osnovnom, eventualno srednjom školom. Prođe kroz Porin i pokoji tražitelj azila s diplomom, ali to su rijetki slučajevi. Najviše ih je iz Afganistana, Somalije i Sirije. Barem se tako predstavljaju jer je s državljanstvom tih zemalja trenutačno lakše doći do azila ili supsidijarne zaštite. Većina ih je pobjegla zbog neimaštine. Drugi zbog mučenja, tortura koje su prolazili...

Proboli me nožem

Iza hotelskih vrata Porina i mlade su Afrikanke koje su bijegom izbjegle monstruozno sakaćenje genitalija, sudbinu 125 milijuna mladih žena i djevojčica. Dugave daju utočiše i bogatim biznismenima iz Rusije, političkim aktivistima, nepoželjnim novinarima, ali i proganjanima zbog vjerskih razloga. Jedan takav je i 31-godišnji nogometaš iz Nigerije.

– Tu su me proboli nožem. Jer sam kršćanin. A ne možeš biti kršćanin u Kanuu u kojem je 95 posto muslimana – podignute majice, da vidim njegov zašiveni trbuh, objašnjava mi zašto je pobjegao od kuće i došao u Hrvatsku. U sobi koju dijeli s još jednim Afrikancem pruža mi fotografiju s jedne nogometne utakmice u Nigeriji i članak iz crnogorskih novina iz vremena dok je nogomet igrao u crnogorskom NK Jedinstvu. U Hrvatskoj je 11 mjeseci i već sasvim solidno govori hrvatski. Na radnom stolu uredno je posložio knjige. Vidim Bibliju na hrvatskom i nekoliko časopisa Kula stražara.

– Ja sam Jehovin svjedok– objašnjava mi. Nada se da će azil uskoro dobiti. Tu mu se u Zagrebu sviđa, vidi se tu. Roditelji su mu umrli, ali ima posvojitelje u Nigeriji s kojima se povremeno čuje. Gotovo je identična i sudbina 22-godišnjaka iz Senegala, koji je u Porinu tri mjeseca. I njega su zlostavljali zato što je kršćanin među muslimanima.

Traže i agenta

– Bojao sam se za svoj život. Morao sam otići. Da nisam, tko zna što bi bilo. Ja sam po rođenju musliman, ali imao sam nekoliko prijatelja kršćana s kojima sam išao u crkvu. Svidjelo mi se pa sam promijenio vjeru. Tada su počela maltretiranja – kaže nam mladić. I on je, kao i Sebastian, nogometaš i u Senegalu je igrao i za mladu reprezentaciju. Trenutačno igra u NK Čulincu i traži, kaže, agenta koji će mu naći klub barem u drugoj ligi.

Život u hotelu Porin daleko je od idile. Ali je siguran život. Tri obroka dnevno su ti zajamčena, imaš topli krevet, vlastitu kupaonicu, a zahvaljujući volonterima Crvenog križa, imaš i organizirane i društvene aktivnosti, teretanu, kreativne radionice, učenje hrvatskog i engleskog jezika. Tražitelji azila u nekim drugim, mnogo bogatijim europskim zemljama tome se mogu samo nadati. Jer zapravo je rijetkost da se tražitelje azila smješta u hotele. Mjesta na koja oni idu uglavnom nalikuju na izbjegličke kampove. Pa opet, Hrvatska je za većinu tražitelja azila tek usputna stanica, država u koju rutom Turska – Grčka – Bugarska – Rumunjska – Srbija dođu i koju uglavnom vrlo brzo i napuste.

Tu su me proboli nožem. Jer sam kršćanin. A ne možeš biti kršćanin u Kanuu u kojem je 95 posto muslimana

31-godišnji nogometaš iz Nigerije

Kako nam objašnjava voditelj MUP-ove službe za strance i azil Krešimir Perović, Hrvatska je među tražiteljima azila vrlo nepopularna. Gotovo osamdeset posto onih koji dođu u Hrvatsku vrlo brzo zemlju i napuste. Ostali azil ili supsidijarnu zaštitu uglavnom dobiju. Usporedbe radi, u Hrvatskoj je trenutačno 974 tražitelja azila. U Mađarskoj ih je deset puta više. Razlog je u Schengenu jer, kada osoba dobije azil u Mađarskoj, ona može slobodno do svih drugih europskih zemalja. Zbog toga, kada Hrvatska uđe u Schengen, možemo očekivati val tražitelja azila.

Neki ih ne žele vidjeti

Nije nerealno da će se njihova brojka, kaže Perović, udvostručiti, možda i utrostručiti. A pravilo EU jest da je ona država Unije u koju azilant prvu uđe za njega i odgovorna. Jesmo li spremni? Centar za azilante godinama se planira graditi. Ali svi pokušaji do sada su propali. Ne zbog novaca, ne zato što nema zemljišta, nego zato što azilante nitko neće u svom kvartu. Kao što to uvijek biva, neznanje i neupućenost posijalo je strah, a pojedinačni incidenti strah su samo raspirili.

Doduše, ima i onih koji na azilante u svom kvartu gledaju negativno jer im ruše cijenu stambenih kvadrata. A ima i onih koji se samo vole iživljavati na drukčijima, braniti im da se voze tramvajem, dati im koju šaku u rebra jer su crne boje kože, toliko ih vrijeđati na Facebooku da moraju zatvoriti svoj profil... Unatoč svim problemima, polovica tražitelja azila uspješno se integrira u društvo. Oni drugi ostanu socijalni slučajevi. Puno toga ovisi o samoj osobi. Sigurno je jedino da su svi oni htjeli bolje sebi kada su za svoje gazde radili godinama po cijele dane da bi skupili dvije, tri, a neki i deset tisuća dolara, koliko krijumčari naplaćuju ulaznicu u bolji svijet. Koji mnogi nikad neće okusiti.