Kada je riječ o ostavštini bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, jedna se činjenica često (pre)naglašava u njegovu korist. Riječ je o tvrdnji da Trump u protekle četiri godine, koliko je bio na čelu najveće svjetske sile, nije pokrenuo nijedan rat. Tu tezu ovih dana čujemo od njegovih obožavatelja, ali i od njegovih protivnika, od analitičara i intelektualaca pa sve do običnih ljudi.
Međutim, malo je što u vezi s Trumpom toliko pogrešno i daleko od istine kao uvjerenje o njegovu mirotvorstvu i miroljubivosti. Vojna sila bila je i u Trumpovu mandatu jedna od ključnih okosnica američke globalne moći, kao što je to, uostalom, bila i u mandatu njegovih prethodnika Baracka Obame, Georgea W. Busha ili bilo kojeg poslijeratnog američkog predsjednika. Američka vanjska politika, naime, toliko je militarizirana da to ni Trump, unatoč svom “mirotvorstvu”, nije mogao promijeniti, niti su ga američki birači zbog toga nagradili. Jimmy Carter je, osim Trumpa, jedini američki poslijeratni predsjednik koji nije pokrenuo nijedan rat, a ni on, kao ni Trump, nije uspio osvojiti drugi mandat.
Teza o Trumpovoj miroljubivosti duboko je površna. Iako u svom mandatu doista nije pokrenuo nijednu invaziju na neku drugu zemlju poput niza svojih prethodnika, recimo Busha koji je naredio invazije na Afganistan i Irak ili njegova oca Georgea H. W. Busha, u čijem su mandatu Amerikanci izvršili invazije na Panamu i Irak, i Trump je više puta zapovjedio napade američkih vojnih snaga na ciljeve u drugim zemljama. Radilo se o američkim raketnim udarima u Siriji 2017. i 2018. godine, a onda je Trump naredio i atentat na iranskog generala Qasema Soleimanija, koji je izvela američka vojska. Bili su to akti rata koji samo zahvaljujući spletu povoljnih okolnosti nisu prerasli u širi rat.
Međutim, i za vrijeme Trumpova mandata, unatoč njegovom uvjeravanju o američkom povlačenju, američka je vojska sudjelovala u tri rata u turbulentnoj regiji: u Afganistanu, Iraku i Siriji.
Američki rat u Afganistanu počeo je američkom invazijom 2001. godine, a sukobi nisu okončani unatoč lanjskom potpisivanju mirovnog sporazuma koji bi, i to je jedan od paradoksa Trumpova mirovnog angažmana, lako mogao voditi u novi krug krvoprolića. Analitičari ocjenjuju da će mirovni sporazum najviše koristiti protivnicima mira u toj opustošenoj zemlji, u kojoj rat, uz manje prekide, traje već dulje od četiri desetljeća, od sovjetske invazije 1979. godine. Što se Amerikanaca tiče, američki rat u Afganistanu traje dulje od vijetnamskog i najdulji je rat u američkoj povijesti. Slično je i s američkim ratom u Iraku koji traje samo dvije godine kraće od afganistanskoga. I svi ti ratovi, bojimo se, daleko su od kraja.
Kada je riječ o Trumpovoj “mirotvornoj” ostavštini u bliskoistočnoj regiji, najčešće se naglašava važnost tzv. Abrahamovih sporazuma o normalizaciji odnosa, što su u zadnjoj fazi Trumpova mandata i pod pokroviteljstvom njegove administracije sklopljeni između Izraela i nekoliko arapskih zemalja. Nesumnjivo je riječ o dalekosežnim sporazumima, ali ne radi se o dogovorima koji će pridonijeti rješenju ključnog bliskoistočnog problema, izraelsko-palestinskog sukoba. Trumpovi sporazumi između Izraela i arapskih zemalja postignuti su bez Palestinaca i na njihovu štetu, isključivo u korist Izraela, a zbog tih je sporazuma mir između Izraelaca i Palestinaca dalji nego što je bio prije njih.
Tu su i Trumpovi posredni, tzv. proxy ratovi, poput, recimo, užasnog rata u Jemenu koji traje već šestu godinu i koji se pretvorio u trenutačno najgoru humanitarnu krizu u svijetu. Riječ je o ratu koji se ne bi mogao voditi bez otvorene Trumpove potpore saudijskoj koaliciji koja se bori protiv pobunjeničkih Hutija, koji pak imaju potporu Irana. I Trumpova potpora nije samo verbalna, nego vrlo konkretna. Trump sudjeluje u tom ratu tako da svog ključnog saveznika, Saudijsku Arabiju, opskrbljuje oružjem, i to u nevjerojatnim količinama.
Naime, kao što je SAD tradicionalno najveći izvoznik oružja u svijetu, Saudijska Arabija najveći je svjetski uvoznik oružja. To, međutim, nije rezultat Trumpova djelovanja, nego je riječ o drugoj strani militarizacije američke vanjske politike, odnosno njezinu uzroku. Naime, znameniti američki vojno-industrijski kompleks, na čiju je moć prvi otvoreno ukazao američki predsjednik Dwight D. Eisenhower u svom oproštajnom govoru 1961. godine, već desetljećima ovisi o ratovima i napetostima u svijetu, što je u Trumpovu mandatu samo dobilo dodatan zamah. On je u protekle četiri godine često funkcionirao kao običan trgovac oružjem koji se hvalio ugovorima o prodaji američkog oružja teškim milijarde dolara.
Zato smo u Trumpovu mandatu svjedočili i diplomatskoj ofenzivi njegove administracije na Europu koja je optužena da ne izdvaja dovoljno za obranu. Trump je zaprijetio opstanku NATO saveza, optuživši ključne zapadne saveznice za škrtost i varanje na štetu Amerike, inzistirajući na povećanju njihovih vojnih budžeta. Istini za volju, na tome je podjednako uporno, iako ne i tako sirovo, inzistirao i Trumpov prethodnik Obama, koji je i prvi napravio odmak od američkog intervencionizma preferirajući tzv. vodstvo iz pozadine, što je najčešće, i to uglavnom s razlogom, bilo shvaćeno kao neodlučnost i nesnalaženje. Sve u svemu, iako se nije potvrdio kao vojskovođa – premda je u cijelom mandatu stalno bio okružen umirovljenim generalima – Trump je dao golem doprinos ratnom kaosu na Bliskom istoku, dok je u Europi pokrenuo utrku u naoružanju aktivno radeći na stvaranju hladnoratovske atmosfere, pokušavajući od nje profitirati.
Osim toga, iako nije pokrenuo nijedan rat izvan Amerike, Trump je rat donio u Ameriku, sve do samog Capitola koji su opustošile njegove pristaše, i to na njegov nagovor, a u tom su ratu pale i prve žrtve. I prije Trumpa u SAD-u su postojali oni koji su smatrali da je opravdano korištenje nasilja za ostvarivanje političkih ciljeva, ali je njihov broj bio izrazito malen. S Trumpom se njihov broj povećao, i na jednoj i na drugoj strani političkog spektra, iako je riječ o kompleksnom procesu polarizacije i radikalizacije američkog društva koji traje već neko vrijeme. S Trumpom je u Americi, koja sebe smatra kolijevkom moderne demokracije, doveden u pitanje njezin temeljni postulat da se nasilje kao sredstvo političke borbe smatra neprihvatljivim i nedopustivim. I to je nešto s čime će se Amerika, ali i Trumpovi obožavatelji diljem svijeta, morati suočiti.
Ako "Trumpov proxy rat u Jemenu" traje već šestu godinu, u čijem mandatu je onda počeo taj rat? A što se tiče rata u Americi, njega su počeli demokrati koji nikad nisu priznali rezultate izbora i koji su stalno držali tenziju a neki poput Maxina Watters ili AOC otvoreno pozivali na nasilje nakon čega se aktiviraju BLM i antifa koji divljaju pola godine tijekom kojih su usmrtili najmanje 74 osobe, tako da recimo žena koja je na Capitolu dobila metak u glavu Ashli Babbit nije mogla biti među prvim žrtvama. Što se tiče generala Sulejmania, to je terorist, a prema takvima je američka politika jasna od 11. rujna. Osim toga mi Hrvati bi mu trebali na tome zahvaliti jer taj iranski terorist stoji iza mnogih pokolja nad Hrvatima u srednjoj Bosni. Što se tiče prodaje oružja Saudi Arabiji, to je činila sve do jedna američka administracija. Što se tiče rata u Iraku tu je Trump samo pregazio ISIL kojeg je stvorio Obama i na tome mu hvala. Što se tiče Izraela, novi državni tajnik Blinken pohvalio je Trumpa i rekao da će nastaviti tu politiku. A što se tiče dviju Koreja, rat započet još 1950. završio je i formalno. Dakle, Norvežani su se osramotili što mu nisu dali Nobela za mir a sve drugo su priče za malu djecu i naivce.