Horvatinčićeva tvrtka tužila obitelj poginulih za 240.000 € odštete

Tomislav Horvatinčić danas je iznosio obranu pred šibenskim sudom gdje mu se sudi za smrt talijanskog para Francesca Salpietra (63) i Marinelde Patell Salpietro (61) na koje je naletio gliserom. Odgovarao je i na pitanja odvjetnika.

– Trgovačko društvo Santa Marina pokrenulo je parnicu protiv obitelji poginulih tražeći naknadu od 240.000 eura. Predsjednik uprave je Tomo Horvatinčić – rekao je Ognjen Frangeš, zastupnik obitelj Salpietro. Horvatinčić je rekao da nije znao kako je tvrtka Santa Marina tužila obitelj poginulih, da on potpisuje na stotine dokumenata pa je moguće da je i to potpisao.

Rješenjem predsjednice općinskog suda u Šibeniku odbijen je zahtjev DORH-a i zastupnika oštećenika za izuzećem sutkinje Maje Šupe. Optužba i odvjetnik obitelji Talijana poginulih u stravičnoj pomorskoj nesreći na suđenju u ponedjeljak izjavili su da je sutkinja pristrana i da im ne dopušta iznošenje dokaza, dok je obrana navela da je riječ o pritisku na sud. Tragedija u primoštenskom akvatoriju dogodila se 16. kolovoza 2011.

Tomislav Horvatinčić iznio je obranu.

– Još jednom izražavam sućut djeci poginulih. Jako mi je žao zbog nesreće koja se dogodila. U više navrata pokušao sam dogovoriti se o materijalnom, dali smo ponudu, ali s druge strane nije bilo želje za dogovorom. Na današnjem  ročištu ističem da sam spreman za dogovor. Kako god završi ovaj sud, poginuli su stalno u mojim mislima i stalno posjećujem njihov grob u Italiji i oni su u mojim mislima do kraja života – rekao je u uvodu Horvatinčić.

Istaknuo je da je pomorac od 1985. i da je i s većim brodovima oplovio cijeli Mediteran. Rekao je da ima dozvolu za upravljanje brodovima do 500 tona i da ima sve dozvole.

– Našu jadransku obalu imam u malom prstu. Par dana prije nego što se to dogodilo, odlučio sam odmoriti se pet dana da isplovim na more sa zaručnicom i to manjim brodom nego što sam inače običavao ploviti. Zacrtali smo put od Ičića do Hvara i nazad. Dan prije spavao sam u marini Žut i vrlo rano sam legao i rano se digao. Boljela me glava i popio sam to jutro dvije tablete Tomapirina. I prije sam imao glavobolje, ali sam to pripisivao iscrpljenosti na poslu. Napunio sam gorivo u postaji u Tribunju i došli smo oko deset sati. Bili su odlični uvjeti na moru i nije bila velika gustoća plovidbe. Na moru sam vidio možda jedan brod. Oko 11 sati smo izašli na otvoreno more i htjeli smo ići na Hvar. Vozio sam, kada sam izlazio, brzinom od tri do pet milja, a budući da je bilo mirno more, stvorili su se uvjeti za glisiranje tuta forca, pa je brzina bila prvo oko 15 i uvijek tada vozim od 20 do 25 milja. U punoj sam brzini od položaja držanja kormila rukama prebacio na autopilot koji drži bolje pravac nego kada se ručno upravlja. To ni jednog pomorca ne amnestira da ne bude uz upravljač i ja sam cijelo vrijeme sjedio na povišenom mjestu za kormilom. Ana je donijela sendvič koji sam pojeo i potom je ona otišla vratiti tanjur. Brod ima vrlo visoke maritimne sposobnosti i pramac se ne diže vrlo visoko i nema ograničenja vidljivosti tijekom vožnje. Ana je sjedila s moje desne strane i gledala je prema krmi broda. Ja sam u jednom trenutku u daljini na cirka dva i pol, tri i pol kilometra sa svoje desne strane vidio jedrilicu koja nije plovila na jedra i koja je plovila prema meni. Bio sam na komandnom pultu i vidio sam je na udaljenosti, otprilike, na 400 metara s moje desne strane. Kao iskusan pomorac još nisam ništa poduzimao jer iskusni pomorci tek na 250 ili 300 metara na lijevo 20 stupnjeva okreću taster autopilota i na taj način želio sam zaobići jedrilicu na razdaljini od stotinjak metara. Ničeg se više ne sjećam jer sam doživio blackout sve do trenutka dok me Ana nije prodrmala i vikala "Tomo, Tomo!" Sjedio sam, i kad sam se prenuo, držao sam se za ploču komande. Neposredno nakon toga udario sam u nekakvu prepreku. Kada sam se okrenuo, iza sebe sam vidio havariju i pomislio sam je li moguće da je to ta jedrilica. Otplovio sam nekoliko stotina naprijed, jedan mi se motor ugasio i stao sam. Jedrilica se vrtjela u kruh obrnuto od smjera kazaljke na satu. Vidio sam dosta predmeta u moru, a od ljudi nisam vidio nikoga. Vidio sam gumenjak koji ide prema jedrenjaku i mahao sam mu i došao je. Ja sam ga molio da idemo na jedrilicu spašavati unesrećene. Ja nemam gumenjak. Bio sam pod stresom i ne znam kako smo se sporazumjeli. On mi je rekao da nema potrebe ići na jedrenjak jer da su ljudi mrtvi. Ukrcao je Anu na gumenjak, a ja sam htio markirati položaj gdje sam se nalazio pa sam spustio sidro. Počeo sam telefonirati i prvo sam zvao 92 i, nažalost, nitko mi se nije javio, a zbog stresa nisam zvao 112 i brojeve marine. Potom sam nasumce počeo zvati prijatelje iz  Splita i Hvara i stalno sam ponavljao da sam imao nesreću da ima mrtvih i stalno sam govorio da se pozove hitna i lučke kapetaniju. U međuvremenu sam, ne da bih spasio brod nego da ostanu tragovi, išao nasukati brod na otok koji nije bio zasječen. To nisam mogao bez pomoći Nijemca koji je došao. Nisam htio brod spašavati jer sam ga nakon nesreće dao gotovo za  badava da ga više nikad ne vidim. Htio sam da se utvrdi što se dogodilo i zato sam ga nasukao. Bio sam sav mokar, pod stresom, u šoku. Nijemac je otišao, a došla je policija koja me je odvezla na svoj brod. Mislim da se Ana vratila na brod po dokumente koje je policija tražila – rekao je Horvatinčić i dodao da je brod bio ispravan.

Horvatinčić je rekao kako je imao čovjeka za servisiranje broda. Dodao je da je godinu prije nesreće imao problema s autopilotom i da je zbog toga zvao servisera.

– Sjećam se da se stavljalo 100 kila olova u krmu i da se to više nije događalo. Prije nesreće, prije isplovljavanja, napravio sam pregled ispravnosti broda, no brigu o brodu vodio je zaposlenik Stjepo Asić i on mi nije javio ništa prije isplovljavanja. On je za to kvalificiran i on je registrirao brod. Taj brod je bio u vlasništvu tvrtke Santa Marine i ja sam kao djelatnik Hoto tvrtke uzeo brod u najam i plaćao ga po tržišnoj cijeni. Dogodio se lapsus za koji sam naknadno saznao i Asić Stjepo nije napravio periodični pregled koji se mora napraviti svakih šest mjeseci ako je brod u čarteru. No to nije bio uzrok nesreće. Zbog toga nisam tražio naknadu materijalne štete. No, postoji polica osiguranja za poginule od milijun eura – rekao je Horvatinčić.

Na upit sutkinje o priopćenju za medije u kojem je navedeno da se pokvario autopilot, Horvatinčić je rekao: – Ne isključujem mogućnost da sam razgovarao s Neviom i rekao da je možda bio problem u upravljačkom mehanizmu, ali ne sjećam se da sam decidirano rekao da je uzrok autopilot. Naime, nije mi bilo jasno kako sam desnom stranom udario u jedrilicu. No, ja nikad nisam diktirao mom članu uprave Vajagiću tekst i priopćenje za medije. On je samoinicijativno napisao priopćenje za medije jer zna da smo plaćali neke račune za servis broda. U onom stresu mi nije palo na pamet da dajem ikakve izjave. Na policiji sam inzistirao na alkotestiranju jer ne pijem, a rezultati su bili nula, nula – rekao je Horvatinčić i inzistirao da kaže nešto o svom zdravlju.

– Ja sam 1990. prebolio karcinom kostiju zbog čega sam se liječio u Beču. Oporavio sam se, a 1996. ušao sam u stresni nekretninski biznis. Kao firma smo sudjelovali u projektima izgradnje više od 300.000 metara četvornih. Ja radim dnevno od 15 do 18 sati i vodim koordinacije. Imao sam dozvole, a ljudi su mi godinu i pol dana ležali na cesti. Tako sam 2008., kad je Cvjetno bilo u pogonu, završio na hitnoj. Tada sam imao vrtoglavice i krvarenje iz nosa, a poslali su me i kod neurologa u Vinogradsku, no liječnica mi je rekla da idem doma, da se dobro odmorim, naspavam i da će proći. I prije nesreće odlazio sam liječniku zbog problema s kralježnicom i primao sam injekcije u vratni kralježak. Planirao sam operaciju jer imam začepljenje žila u vratu. Išao sam u Beč liječiti se, a i slali su me i u Švicarsku. Mene ta operacija čeka. Nakon nesreće išao sam psihijatru i neurologu i stalno pijem tablete. U međuvremenu sam obolio od karcinoma želuca, operirao sam želudac... Sve to dolazi od stresa i moj život se sastoji od razdoblja prije i poslije nesreće – rekao je Horvatinčić u iskazu koji je trajao sat i pol.

>>Sin poginulih: Ovo sve predugo traje. Razočaran sam jer još nema presude

>>Tomislav Horvatinčić: Izražavam sućut, ali nisam kriv