Neki dan ispred “Mustanga”, kultnog kafića na Trpinjskoj cesti, gdje se okupljaju vukovarski branitelji bruseći dnevno-političku problematiku, odnekud se probija glas vinkovačkog repera Shortyja. Pa opet i opet. Bio je to zvuk zvona na mobilnom telefonu Tomislava Josića, koji tog jutra neprekidno zvoni. Nakon velikog zagrebačkog prosvjeda danima je bio isključen, jer je šef Stožera za obranu hrvatskog Vukovara odlučio nestati na nekoliko dana i "razbistriti glavu" pa se autom uputio prema jugu. A sada, kad se vratio kući, čuti i vidjeti ga željeli su mnogi, stisnuti mu ruku, potapšati po leđima.
Uostalom, u kratko je vrijeme na dva gradska trga, najprije vukovarski pa onda onaj zagrebački, izveo čak 80.000 branitelja, spremnih podržati ga u naporima da zaustavi uvođenje dvojezičnosti u gradu heroju. I ne bi to trebalo nikoga čuditi. Najširoj javnosti do jučer nepoznati Josić, u braniteljskom korpusu diljem Hrvatske uživa golemi ugled stečen zahvaljujući neprijepornoj hrabrosti u obrani Vukovara ali i snazi koju je pokazao tijekom devet mjeseci, devet krugova pakla u srbijanskim logorima. No, detalje iz njegove 49 godina duge biografije dosad su znali samo oni njemu najbliži.
Vojnik preko noći
Rođen je 1964. u Ilači, selu nedaleko Vukovara, kamo je njegova obitelj doselila godinu dana kasnije kada je otac dobio posao trgovca. Obitelj je krenula podizati dom, a za četvrti rođendan Tomislav je dobio brata. U Vukovaru je završio osnovnu školu, na srednju medicinsku putovao je u Vinkovce, no kandidacijski prag za studij medicine, što je žarko želio, uspio je dobaciti tek kao treći ispod crte. Kada mu je ondašnja djevojka ostala u drugom stanu te se '87. oženio i iste godine dobio kćer. Početak rata ga je zatekao u vukovarskoj bolnici na odjelu psihijatrije gdje je radio kao medicinski tehničar. Upravo mu je razgovor s jednim od radnih kolege iz Borova Sela po prvi put navijestio vjetrove rata.
- Pričao je da se čudni ljudi tamo pojavljuju, da dolaze nekakve bradonje, da imaju odore. Već su u travnju postavili prvu barikadu i naravno da smo se bojali i da nikome nije bilo svejedno, jer nismo bili naoružani. Bili smo sasvim obični ljudi, moj otac nikad nije u kući nije imao oružje pa smo za prve straže nabavili nekakve kubure kubure i lovačke puške. Moj stari je bio dobar s Blagom Zadrom, i ja ga znam dugo i prije rata, igrom slučaja kod nas u kući je bio štab, pa se tu čuvalo tih par pušaka što smo imali – prisjeća se Tomo, kako ga nazivaju prijatelji i suborci.
Sva trojica muškaraca u kući, otac i dvojica sinova, preko noći su postali vojnici braneći Novu Banijsku ulicu i svoj dom koji se nalazio na prvoj liniji obrane prema Borovu Selu. Brat Miroslav, koji je to ljeto trebao potpisati profesionalni ugovor sa nogometnim klubom Zagreb, nije želio napustiti svoj napadnuti grad. Bez posla je, vlastitim izborom, ostao i stariji brat.
Odrekao se plaće
- Neko sam vrijeme izdržao držati stražu cijelu noć pa ujutro doći u bolnicu u prvu smjenu, ali nakon nekog sam vremena rekao dr. Vesni Bosanac da više ne bih dolazio. Rekla mi je zabrinuto da ću dobiti otkaz, pa me uputila da donesem neku potvrdu da se nalazim u sastavu Zbora narodne garde koju mi je ubrzo potpisao pisao Tomislav Merčep. I tako sam od lipnja prestao dolaziti na posao i odrekao se plaće od 1500 maraka da bih bio na prvoj liniji.
Nitko od nas nije razmišljao hoćemo li jednog dana primati plaće i mirovine, u rat smo otišli iz domoljublja, braniti naše kuće i naš grad – priča Tomislav Josić, koji je najprije imenovan zapovjednikom voda pa zamjenikom zapovjednika satnije kojom je u konačnici i zapovjedao. S grupom suboraca držao je položaje prema Borovu Selu i uskakao gdje god je trebalo: na Trpinjsku cestu, Vinogradsku i Budžak.
- Kad je negdje bila frka dolazili smo u pomoć, kao što su priskakali i nama. Odlazili smo na Sajmište i Mitnicu, gdje god je zapinjalo - priča Josić, ne skrivajući da nije jedan od branitelja koji se može podičiti tenkovima koje je svojski demolirao.
- Mene to nije zanimalo, nikad u životu ne bih ušao u tenk, bilo je ljudi koji su obučeni za to. Mene je zanimala pješadija: gađao sam i ulazio tamo gdje je rijetko tko ulazio. Kad smo znali da na nekom mjestu ima naoružanih vojnika ja sam uvijek znao organizirati da mi tamo uletimo – prisjeća se Josić tih sudbinskih dana na prvoj crti bojišnice koji su mu predodredili životne puteve. Gubitak grada i za njega osobno značio je gubitak života kakvog je poznavao.
Četiri mjeseca samice
- Strašno mi smeta što svi se sjećaju 18. studenog, jer mi smo branili Borovo Naselje sve do 20. studenog. Ovdje je ostala cijela bojna, 500 ljudi, nije to bila sporadična pucnjava već pravi rat. Pa, meni je otac poginuo 19. studenog! Toliko je apsurda, povijest su izgleda pisali neki drugi ljudi, iz nekog interesa - kaže Josić, pa nastavlja pričati kako ga boli kad ga netko pita zašto su se predali. Njima uvijek odgovara isto: da je u gorućoj zgradi Komerca bilo 1500 ljudi, mahom ranjenika, civila, staraca, žena i djece.
- Tko god je pokušao prići da spasi ljude poginuo je, a onda su nam postavili ultimatum: ako se ne predate zapalit ćemo Obućaru, gdje je bilo još 1500 ljudi. Onda se pojavio novi problem, suborci koji govore da se moramo predati jer je unutra nečija majka, nečija žena, nečiji ranjeni brat. I tada smo rekli: dobro, mi ćemo se predati, vadite te ljude, spašavajte ih - sjeća se Tomislav Josić.
U danima koji su slijedili skupa sa suborcima odveden je u logor Stajićevo, gdje u neljudskim uvjetima, u staji bez prozora i vrata, na temperaturi minus 15, na betonu, proveo mjesec dana. Otamo je prebačen u Mitrovicu gdje je u jednoj prostoriji 7 puta 13 metara.bilo potrpano 120 ljudi. Sjeća se pokušaja spavanja: kad bi se netko poželio okrenuti na drugu stranu, okretali bi se svih 120 zatočenika, po podu pobacanih poput sardina. A onda su ga strpali u samicu, na četiri mjeseca. Što je skrivio, pitamo. Bio sam dobar, kaže.
- Mene nitko nije silovao ali sam batina dobio puno. Ima prijatelja koji kažu da su me znali sa ispitivanja donijeti potpuno crnog. Uvijek sam bio tvrdoglav i nikad nisam dao da mi slome duh. Mene je više bolilo što ne mogu vratiti udarac, što život ne vrijedi ništa. Puno je ljudi umrlo od batina. Vidio sam ljude koje su polomili pa ništa nisu rekli, vidio sam i one kojima su udarili čvrgu pa su "pjevali pjesme", ali na takvom mjestu pod batinama ne možeš nikome ništa zamjeriti. Logor je nešto najružnije što postoji, toga mi je najteže sjetiti se.
Bio je rat, ljudi su ginuli, svašta smo vidjeli i doživjeli, međutim, ti si u ratu odgovarao za svoj život. U logoru, ti si bio broj, mogao te ubiti tko god je htio jer tvoj život nije vrijedio ništa. Kad je god kome palo napamet mogao ti je razbiti zube i glavu. Bio sam bespomoćan i to je najgora stvar, ta nemoć me boli više od svih batina koje sam dobio – prisjeća se vukovarski branitelj, tijekom zatočeništva optuženog za genocid i rušenje ustavnog poretka SFRJ, zbog čega je prebačen u vojno istražni zatvor u Beogradu. Bio je 14. kolovoz kada je razmijenjen u Nemetinu.
Nakon što je udahnuo prvi miris slobode, odlučio je vratiti se u rat. - Iskreno, meni je bilo dosta svega, najviše razočaranja. I tada smo govorili da su nas prodali, da nam nisu pomogli i da je nemoguće da se taj put do Vukovara nije mogao probiti jer znamo da su ljudi bili voljni krenuti iz Vinkovaca, ali se to iz nekog razloga nije dogodilo. Otišao sam u Rakitje, onako nadrndan od logora, ljutit, željan osvete, ali nitko mi nije htio dati odoru i oružje. Rekli su: morate se maknuti neko vrijeme, kao da vas nema – priča Tomo, koji se potom pridružio supruzi i kćeri u Crikvenici.
- Mene je ubilo ono: siđi na ručak, siđi na večeru. Čekaš non-stop da ti netko nešto dade, slušaš o ratu od ljudi koji nisu vidjeli rata i tada sam otišao kod dr. Njavre i rekao mu da moram nešto raditi. Tako je i bilo dva, tri mjeseca, dok mi se nije javio prijatelj koji je mislio da sam poginuo, pa kad je čuo da sam živ pozvao me u Njemačku i obećao mi naći posao – prisjeća se.
Stigao je u Frankfurt, bez znanja ijedne riječi njemačkog jezika. Prvih se godina snalazio, sve dok mu jedan vukovarski liječnik nije pronašao posao u domu za mentalno retardirane osobe. Učio je jezik i napredovao do šefa internog jedne bolnice no koncem 90-ih doživio je bračni brodolom. Dvije godine nakon razvoda sa suprugom, s kojom je imao dvije kćeri, upoznao je svoju novu buduću suprugu, Njemicu poljskog podrijetla, koja će mu roditi kćer i sina. Sagradili su dom, za koji je naporno radio na dva radna mjesta, u bolnici i jednoj tvrtki, pa je često bio odsutan. I tako se dogodio još jedan bračni krah. - Bilo joj je teško što me nema, pa mi se žena zaljubila u drugog. Tada smo se razišli. Prvoj ženi ostavio sam kuću, drugoj ženi iz kuće ni žlicu nisam uzeo. Nisam imao motiva raditi, rješavati tuđe probleme pored brda svojih. Morao sam krenuti ispočetka, a to psihički u tom trenutku nisam bio u stanju pa sam mislio da je najbolje da se vratim i riješim tu mirovinu. Osobito kad sam vidio tko sve riješava mirovinu – prisjeća se trenutaka kada se, nakon gotovo dva desetljeća izbivanja, 2009. vratio u Vukovar, potpuno sam.
Dani ponosa i slave
Uselio je u roditeljsku kuću koja je bila djelomično obnovljena.
- Posadio sam nešto voćki, zasadio lozu, da imam neku zanimaciju. Nisam se htio petljeti ni s jednom udrugom, učlanio sam se jedino u Kluba branitelja s Trpinjske ceste, a cijela priča sa Stožerom je ispalo sasvim slučajno. Mene su predložili prijatelji i suborci jer ja se nisam nigdje okoristio i nitko ne može reći da je Tomo uzeo neku kunu i svi znaju da se nigdje nisam upetljavao, ni trpao ni okoristio. Možda neki misle da od Stožera imamo koristi, ali napravili smo si samo probleme u životu jer sve što radimo radimo na našu financijsku i ostalu štetu. Pitali su me ljudi kako dolazimo u Zagreb, kažem: fino, sjednemo u auto, izvadimo novčanik i platimo. Sve što radimo, radimo iz domoljublja - kaže Tomislav Josić, pa dodaje kako su, da bi pokrili troškove puta na zagrebački skup, prodavali majice, ali da će ubrzo ipak biti prisiljeni podizati kredite da sravne dugove.
Kada danas mislima krene na putovanje dugo 20 godina, jesu li se tamo na Trpinjskom živjeli dani ponosa i slave? - Nama nije bilo važno tko je odakle došao, imali smo prijatelja među nama i Srba i mješanih brakova i iz Zagore i Hercegovine svi su se cijenili i bili spremni pomoći. Bilo je to specifično vrijeme, u kojima je bilo i ponosa i slave, ali to se jako brzo zaboravi. Onda ti isti koji su nas tapšali po ramenima i govorili: “svaka vam čast, vi ste heroji”, danas nas prozivaju, za njih smo ekstremisti - kaže Josić, dragovoljac Domivinskog rata koji nikad nije uspio dobiti čin satnika koji mu pripada: - Trebao sam imati plaću visokog časnika, ali nemam ništa od toga. Naime, dobio sam rješenje iz Ministarstva obrane prema kojem mi pripada čin kapetana, što ne postoji u Hrvatskoj vojsci. Neki prijatelji, među kojima i Mladi Jastreb, i danas me pozdravljaju sa: gdje si, kapetane. Ispada da smo kapetan Dragan i ja bili jedini kapetani u tom prokletom ratu...