Čak i loši studenti novinarstva znaju da nema glupih pitanja, već ima samo glupih odgovora. Prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, koliko znam, nije studirao novinarstvo, ali je već toliko u javnom životu da bi to morao znati. Ako ništa, morao bi barem hiniti da poštuje pravo na javnu riječ i novinarske slobode. Nevjerojatna je Karamarkova reakcija na posve legitimno pitanje o tome u kakvim je odnosima s poduzetnikom i lobistom Jozom Petrovićem koji je, navodno, svjedočio u arbitražnom postupku koji Hrvatska vodi protiv MOL-a.
Vidno uzrujan novinarovom “drskošću”, Karamarko je takav pristup ocijenio vrlo površnim. Nije udovoljio novinarskoj znatiželji i opravdanom interesu javnosti, nego je tek dao do znanja da s Petrovićem prijateljuje već 25 godina te da se poznaju još iz Košarkaškog kluba Zagreb. Zanimljivo je da su svojedobno u tom odabranom košarkaškom društvu u Novom Zagrebu bili i neki trenutačno najmoćniji i najutjecajniji hrvatski političari i poduzetnici.
Tako su Košarkaški klub Zagreb svojim vezama i utjecajem “bodrili” moćni odvjetnik i izdavač Marijan Hanžeković, nekadašnji direktor Plive Željko Čović, zatim Davor Jelavić, bivša desna ruka Milana Bandića i još neke vrlo zanimljive javne osobe. Osim uživanja u košarci, probrano društvo istodobno je moglo graditi korisne političke i društvene veze. Sudeći po tome do kud su dogurali, čini se da su bili jako marljivi. Karamarko je novinarskom drzniku usput očitao lekciju o “teoriji novinarstva” ustvrdivši da je pitanje o njegovu odnosu s Petrovićem deplasirano. Prvi potpredsjednik je objasnio da se on ne odriče prijatelja zato što negdje svjedoče.
Zatim je, ničim izazvan, dodao da on ne pita urednike u novinama tko su im prijatelji. Naravno da svatko ima pravo na njegovanje prijateljstva, pa onda i potpredsjednik Vlade. Ali kada se netko bavi javnim poslom, onda mora biti spreman odgovarati i na neka malo “intimnija” pitanja.
Tim više ako se zna da je Karamarkov prijatelj vrlo utjecajna osoba u gospodarskim krugovima te da je, barem su tako pisali neki mediji, bio jedan od glavnih mecena Hrvatske demokratske zajednice. Jozo Petrović bio je u jako dobrim odnosima i s Ivom Sanaderom. Ovdje valja primijetiti da su se dva prijatelja, dakle Karamarko i Petrović, našla na suprotnim stranama. Ili bi tako trebalo biti. Karamarko je prvi potpredsjednik hrvatske Vlade, dok je Petrović lobist MOL-a. Međutim, što ako Karamarko uime prijateljstva i sponzorstva malo popusti?
Pravo je pitanje zašto se o prirodi tog prijateljstva, koje se može prelomiti preko interesa države, tako malo pisalo. Čak i da je Jozo Petrović puno manje utjecajan nego što jest, Karamarko nije smio onako reagirati prema novinaru. Možda je tako želio poslati poruku medijima i javnosti da se ne igraju previše slobode te da postavljaju samo strogo filtrirana pitanja?