Tomislav Salopek: 
žrtva rata u kojem smo zaboravili da sudjelujemo

Šok, tuga, bijes, nemoć i veliki upitnik nad glavom miješaju se pred viješću da je Sinajska pokrajina, egipatska frakcija Islamske države, objavila da je ubila Tomislava Salopeka, oca dvoje djece, koji je kao geodetski tehničar radio za francusku tvrtku CGG u Kairu.

Kad je objavljeno da je Salopek otet, iz naše perspektive činilo se da je riječ o zabuni, da je nevin čovjek iz male, neutralne zemlje zgrabljen i stavljen u kontekst s kojim nema nikakve veze, već mu je jedina „krivnja“ to što se zatekao u krivo vrijeme, na mjestu za koje nitko, barem do tada, nije mislio da je krivo. Kairo, glavni grad Egipta, zapadnog saveznika u borbi protiv terorizma, koji je u danima Salopekove agonije trijumfalno slavio otvaranje novog Sueskog kanala, činio se daleko od zbivanja u raspadnutom Iraku, Siriji ili Libiji. Statistički gledano, vjerojatnije je bilo da Hrvat postane žrtva islamističkog terorizma u susjednoj BiH nego u Kairu jer su s druge strane granice prije dvadesetak godina pripadnici jedinice El Mujahid ritualno odsijecali glava zarobljenicima, a poslije rata događaji poput pokolja katoličke povratničke obitelji Anđelić na Badnju večer, koji je izveo vehabija ili još kasniji napad islamista na američko veleposlanstvo. Devedesetih su teroristi aktivirali autobombe u Rijeci i Mostaru, a neki još pamte i pokolj 12 Hrvata, radnika Hidroelektre u Alžiru 1993. koji je počinila slična ekipa.

Egipat nakon otmice stranca, civila, usred Kaira i njegova ritualnog smaknuća u percepciji zapadne javnosti više nije ista zemlja. Taj zločin nepovratno mijenja sliku o sigurnosnom stanju u Kairu pa će mnogi stranci dvaput razmisliti prije nego što krenu vidjeti piramide.

Jednako tako u hrvatskoj percepciji zločina Islamske države više ništa nije isto jer se od sada izravno tiču i nas. Ono što već dugo gledamo među vijestima iz svijeta i na što smo pomalo i oguglali sad se odjednom obrušilo na našeg čovjeka, našeg imena, prezimena i gastarbajterske sudbine, koji moli za spas, a ne možemo mu pomoći.

IS-ova smaknuća su svojevrsna mješavina horora i reality showa. Morbidna predstava uvijek slijedi isti obrazac. Krvnik s nožem u ruci je zamaskiran, a žrtvi koja kleči ispred njega jasno vidimo lice dok govori svoje ime i prezime, štoviše sama čita svoju presudu. Lako se poistovjećujemo sa žrtvom, dok maskirani krvnik ostaje anoniman i apstraktan ostavljajući dojam kao da sudbina, neumitna kob izvršava ubojstvo, a ne nečija individualna odluka. Kao u hororima, sve je još strašnije kada ne vidimo ubojicu. Koliko god opasno i odvratno realno mogao izgledati, još je jeziviji kada je nevidljiv ili maskiran, jer na neviđeno, zamišljeno lice ljudi projiciraju svoje najdublje strahove. Ta situacija anonimnog, nevidljivog ubojice i vidljive, personalizirane žrtve obrnuta je od uobičajenog izvještavanja o suvremenim ratovima. Od prvog Zaljevskog rata borba se u zapadnim medijima prikazuje kao svojevrsna videoigra, nešto sterilno, čisto, visokotehnološko. Savršeni simulakrum u kojem nema krvi, ne vide se žrtve, a vrhunac takvog ratovanja postala je upotreba dronova, kao savršenog sredstava za ubijanje s odmakom. Nasuprot tome islamisti žrtve kolju golim rukama. Ritualno odrubljuju glavu čovjeku s imenom i prezimenom, kojeg su nam ranije prikazivali živog. Kao u reality showu, anonimac, u ovom slučaju zapadna žrtva koja kleči pred ubojicom, postaje poznat, ali samo zato što će u sljedećem činu biti ubijen. Tomislav Salopek do jučer je bio anoniman mladi čovjek, koji se primarno brinuo za to kako prehraniti obitelj, kao i tisuće drugih Hrvata koji posljednjih godina odlaze od Irske i Njemačke do Kanade i Australije. Danas svi znamo i pamtit ćemo dok smo živi ime i lik Tomislava Salopeka te nemoć naše zajednice da išta učini za njegov spas.

Ubojice su jasno istaknuli kako je Salopekova smrt osveta Hrvatskoj zbog sudjelovanja u međunarodnoj koaliciji u ratu protiv Islamske države.

To je moment koji mijenja interpretaciju događaja i pokazuje da nije riječ samo o pojedinačnom čovjeku koji je imao peh, već da smo i kao zajednica upetljani u tu priču. Ulazak u NATO svojevremeno nam je prezentiran kao nekakva stvar prestiža. Nedostajalo je svijesti da time, uza sve sigurnosne prednosti i garancije, počinjemo dijeliti sudbinu jedne šire priče, koja malo ovisi o nama, i čiji interesi i profiti ne moraju nužno biti i naši iako rizici jesu.

Islamska država je ratu s Hrvatskom, kao i sa svakom od pedesetak zemalja na američkom popisu antiterorističke koalicije, o kojoj smo, nažalost, doznali od Amerikanaca, a ne od naših lidera. Mi do jučer nismo do kraja bili svjesni da smo u tom ratu i da za terorističku organizaciju to znači da će, gdje god dohvati hrvatskog državljanina, dotičnog koristiti kao taoca za otkupninu ili smaknuti.

Ništa više nije isto za naše ljude koji, poput Tomislava Salopeka, rade unutar dosega te ekipe. Na drugačiji način će se sada gledati i na do jučer sporedne vijesti, poput one da zastava Islamske države povremeno zavijori po Bosni, ili na činjenicu da je u Skopju prije nekoliko dana zbog suradnje s Islamskom državom uhićeno devet osoba, uglavnom povratnika iz Sirije, među njima i Redžep Memiši, imam dviju skopskih džamija.

Mediji korektno apeliraju da se snimke smaknuća ne gledaju niti dijele jer se time ide naruku teroristima, tj. učinku straha koji žele postići. Ali on je postignut već i ovako. Pitanje je elementarne ljudskosti to ne gledati, ali ostaje činjenica da je možda stravičnije zamišljati nešto za što znaš da postoji, ali to ne želiš vidjeti. Teroristi vrlo uspješno koriste suvremene medije u svrhu sijanja straha, ali i izazivanja mržnje i reakcije druge strane.

Uz kurtoazne i politički korektne izjave, primjerne strašnom trenutku, od vodstva hrvatske države očekuje se da se jasno odredi i kaže naciji: Jesmo li dio koalicije ili nismo, točnije jesmo li u ratu s Islamskom državom ili ne? Ako nismo, kako i zašto je došlo do zabune? Ako jesmo, kao što tvrde Amerikanci i Islamska država, zašto sudjelujemo u tom ratu, koji su tu naši interesi? Je li Hrvatska sudjelovala u razvaljivanju Iraka, Sirije ili Libije? Je li podržavala islamiste u borbi protiv Assada ili Gadafija? Slična pitanja unutar sretne euroatlantske obitelji mogu se postaviti i oko obveze prihvata ilegalnih imigranata. Je li ista odgovornost SAD-a, Britanije i Francuske, s jedne, i npr. Hrvatske ili Letonije, s druge strane, za sudbinu Sirijaca, Iračana i Afganistanaca? Zašto bi se tuđi (post)kolonijalni, ekonomski, energetski, vojni, geostrateški interes obijao o glavu našeg čovjeka? Ili, ako nije tuđi, nego i naš, neka nam objasne u čemu on leži.

Floskula kako ćemo ulaskom u euroatlanske integracije postati ravnopravan dio zapadne obitelji, nažalost, ispunila se samo u negativnom smislu.

>>Nataša Salopek: Želim vjerovati i nadam se da je on i dalje živ. Nadat ću se do kraja

>>Francuska tvrtka za koju je radio Salopek razmišlja o povlačenju iz Egipta