U odnosima Hrvatske i Srbije, koji već godinama variraju, uvijek su posebno zanimljivi položaj i prava nacionalnih manjina koje prve na svojoj koži osjete loše ili bolje odnose između dviju zemalja. O položaju hrvatske nacionalne manjine razgovarali smo s predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine Tomislavom Žigmanovom.
Kakvim biste ocijenili trenutačni položaj Hrvata u Srbiji?
Boljim nego što je bio prije nekoliko godina, no još s brojnim deficitima, napose kada je riječ o integraciji Hrvata u društveni i politički život Srbije. Riječju, bilježimo velike pomake, no to ne znači da je postignut naš ravnopravni društveni položaj. Pri tomu, većina pomaka posljedica je naših ustrajnih i velikih napora.
Ima li razlike od regije do regije, na primjer od položaja Hrvata u Vojvodini, Srijemu i Beogradu?
Razlike su itekako vidljive. Recimo, u području južno od Save i Dunava, na teritoriju središnje Srbije, Hrvati su organizirani samo u Nišu. U Beogradu su tek jesenas dobili prostor za djelovanje. U Banatu pripadnici hrvatske zajednice u posljednjih nekoliko godina nastoje artikulirati svoje interese i postati vidljivi u javnosti. U Srijemu se još uvijek osjeća strah i žive su rane od etničkog nasilja i protjerivanja iz 1990-ih, što otežava njihovo djelovanje. Na području grada Sombora bilježimo snažne politike dekroatizacije Bunjevaca i Šokaca koje kreiraju i provode lokalne vlasti.
Koji su danas glavni problemi Hrvata u Srbiji?
Isključenost iz procesa donošenja odluka – nema Hrvata u predstavničkim tijelima ni na republičkoj ni na pokrajinskoj razini, niti smo zastupljeni u izvršnoj vlasti na lokalnoj razini! Za razliku od Hrvatske, u Srbiji ne postoji institut zajamčenih mandata, na koji se Srbija obvezala međudržavnim sporazumom potpisanim sada već daleke 2004., ali ga ni do danas nije primijenila. Posljedica je toga da politički predstavnici Hrvata interese svoje zajednice artikuliraju “s ulice“, izvan političkog sustava. Drugim riječima, želimo da političko zastupanje Hrvata u Srbiji bude riješeno onako kako je to regulirano za Srbe u Hrvatskoj, a ne da se ono ne rješava jer za to ne postoji politička volja! Kada to bude riješeno, i ostala otvorena pitanja lakše će se rješavati.
Na prošlim izborima DSHV nije ušao u Skupštinu Srbije i Vojvodine. Koliko vam to otežava rad?
Znatno! Gotovo je nemoguće politički artikulirati interese ako niste uključeni u procese donošenja odluka, a oni se za pripadnike nacionalnih manjina osiguravaju, osobito u zemljama nekonsolidirane demokracije kakva je Srbija, institutom zajamčenih mandata. U uvjetima koji su trenutačno u Srbiji, pozitivan rezultat glede toga mogao bi se ostvariti jedino kad bi DSHV bio u koaliciji s vladajućim SNS-om, no on dosad nije pokazao interes da koalira s nama.
Kakvi su odnosi DSHV-a i HNV-a s ministarstvima i vladom Srbije?
Za razliku od predsjednika Srbije, s ministrima i novom srbijanskom vladom bilateralnih susreta nije bilo, pa stoga teško možemo govoriti o nekakvim odnosima. Pozitivnim cijenimo jedino iskustva s novom vladom Autonomne pokrajine Vojvodine – dosad smo uspjeli realizirati sve što je dogovoreno: od uključenosti predstavnika Hrvata u tijela pokrajinske vlade do početka zapošljavanja Hrvata na pozicije koje su važne za kvalitetnije ostvarivanje manjinskih prava.
Kako se u svemu tome postavlja Hrvatska?
Kada je riječ o položaju i pravima srpske zajednice u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji, dosljednim inzistiranjem na reciprocitetu ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman djelovao je posve odgovorno. Također, naša je komunikacija i suradnja s Vladom Republike Hrvatske na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem izuzetno napredovala, a podrška koju trenutačno uživamo sve donedavno činila se nemogućom. No, usporedo s time izostaje operativna suradnja na terenu – sa mnom kao jedinim političkim prvakom hrvatske zajednice gotovo godinu dana nije službeno kontaktirao ni jedan predstavnik veleposlanstva ili generalnog konzulata Republike Hrvatske u Srbiji. To je izostalo čak i nakon njihovih susreta s predsjednikom Vučićem na kojima se razgovaralo i o uključivanju Hrvata u procese donošenja odluka. Ako je Hrvatskoj do toga stalo, a čvrsto vjerujem da jest, onda se na tome planu mora nešto hitno i stubokom promijeniti!
Kako Hrvati u Vojvodini gledaju na činjenicu da je Boris Milošević bio u Kninu, a Tomo Medved u Gruborima?
Apsolutno smo to pozdravili budući da je riječ o iskoraku u politikama suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj ne samo kada je riječ o gestama nego i kada govorimo o porukama koje smo čuli! S druge strane, zbog izostanka nečega takvog u Srbiji i po vlastitim iskustvima, osjećali smo se na neki način poraženo. Javnost u Hrvatskoj mora znati da Hrvati u Srbiji imaju razvijene komparativne aspekte u percepciji, pa ne čudi da se nakon iskoraka u tome u Hrvatskoj, Hrvati u Srbiji osjećaju kao da oni toga nisu dostojni! Jer, dio naših zahtjeva i smjera na to da budemo dionici politika suočavanja s prošlošću koje će rezultirati priznanjem da su i vojvođanski Hrvati imali nevinih žrtava u ratu Srbije protiv Hrvatske – oko 40.000 protjeranih i 25 ubijenih.
Hrvatska mora još žešće podržavati Hrvate u Srbiji. Postoje neka obećanja i sporazumi koje Srbi, po običaju nisu ispunili, pa ih treba stalno podsjećati na to.