Tomislava Merčepa sustigla prošlost nakon 21 godinu

Te prohladne noći 7. prosinca 1991., sat prije ponoći, skupina do zuba naoružanih muškaraca upala je u kuću Mihajla Zeca na zagrebačkoj Trešnjevci. Što su zapravo htjeli od dobrostojećeg mesara, koji je po jednima potpomagao osnivanje Hrvatske demokratske zajednice, a po drugima radio kao prikriveni agent KOS-a, nepoznanica je koja nije razriješena ni 21 godinu poslije. No zato je ono što se te noći dogodilo Mihajlu Zecu i njegovoj obitelji postala paradigma zločina u Hrvatskoj. Zločina zbog kojeg se hrvatska država još uvijek srami.

Osam hitaca u djevojčicu

Jer do zuba naoružani muškarci iz kuće su istjerali Zeca, a samo koju minutu kasnije jedan od njih pokosio ga je hicima iz automata Heckler & Koch, kalibra 9 milimetra. Oružje je imalo prigušivač, što upućuje na to da je zločin bio pomno planiran, a u Zeca su ispaljena tri hica koja su ga na mjestu usmrtila. Muškarci koji su upali u kuću zagrebačkog mesara poveli su uplakanu suprugu Mihajla Zeca Mariju te njihovu preplašenu 12-godišnju kćer Aleksandru. Kako su skončale, zna se već godinama – u kombi vozilu marke Citroën odvezene su do planinarskog doma Adolfovec na Sljemenu, mjesta koje je u to vrijeme služilo za smještaj pripadnika pričuvnog sastava MUP-a RH. Dok su u pidžamama drhturile na zimi, preplašena majka i kći gledale su skupinu muškaraca koja je kopala jamu. Jamu koja će im postati grob. Jer malo nakon toga njihovi egzekutori vezali su im ruke i stavili im poveze od tkanine na usta i oči. Hladnokrvno su likvidirane nad jamom čije su kopanje gledale. I one su ubijene iz Heckler & Kocha, s više hitaca. Obdukcija je pokazala da je Marija Zec imala tri strijelne rane glave i pet strijelnih rana prsnog koša i leđa, dok je njezina 12-godišnja kći imala šest prostrijelnih rana glave, prostrijel desne podlaktice i jednu tangencijalnu strijelnu ozljedu glave. Sve ozljede majke i kćeri bile su smrtonosne, na mjestu su preminule, a njihovi ubojice nakon počinjenog zločina beživotna tijela u jami prekrili su smećem.

Tko je ubio 12-godišnju djevojčicu i njezine roditelje, znalo se takoreći odmah – ljudi koji se sebe zvali merčepovci jer su bili dio postrojbe kojom je rukovodio Tomislav Merčep (60), zapovjednik pričuvne postrojbe MUP-a i ratni savjetnik ministra policije. Iako su počinitelji ubrzo i uhićeni te iako su neki od njih priznali zločin koji su počinili, nisu osuđeni. Naime, "dogodila" se proceduralna pogreška – priznanja su dali bez nazočnosti odvjetnika te su postala bezvrijedna. Pravomoćno su oslobođeni i pušteni iz pritvora, a otad pa do danas nisu prestala nagađanja i objašnjavanja je li formalni pravni previd koji je doveo do njihova oslobađanja bila operacija spašavanja ubojica obitelji Zec? Ili je zapravo to bila operacija spašavanja Tomislava Merčepa? Čovjeka kojega su, kako onda tako i sada, jedni smatrali ratnim herojem, a drugi ratnim zločincem. Čovjeka koji je već tada iza sebe imao krvavi trag koji se vukao od Vukovara preko Pakraca do Zagreba. Ali i čovjeka koji je, kako onda tako i sada, imao moćne političke zaštitnike, i to takve da je čak i dr. Franjo Tuđman onima koji su ga upozoravali na krvave zulume Merčepove postrojbe, a poglavito ubojstvo obitelji Zec, poručio:

– Pustite te dečke, možda će mi još trebati.

No kako to obično biva, kosturi rijetko kada zauvijek ostanu u ormaru, a u životu nas prošlost kad-tad sustigne. Sustigla je i Merčepa, 21 godinu od krvavog događaja sa zagrebačkog Sljemena. Jer kada 10. veljače Tomislav Merčep sjedne na optuženičku klupu pred vijećem zagrebačkoga Županijskog suda kojim će predsjedati sudac Zdravko Majerović, zbog optužbi za ratni zločin nad civilnim stanovništvom, čut će da ga tužiteljstvo, među ostalim, po zapovjednoj odgovornosti tereti i za smrt obitelji Zec. Čut će da ga se za njihovu smrt tereti jer su oružje kojim je ubijena obitelj Zec dužili pripadnici postrojbe pod Merčepovim zapovjedništvom. Kao i to da je kombi kojim su Marija i Aleksandra Zec odvezene na Sljeme također dužila postrojba pod Merčepovim zapovjedništvom. A tijekom predstojećeg sudskog postupka, Merčepa, koji se u istrazi branio šutnjom, netko će zasigurno priupitati i zašto je posjećivao tadašnje osumnjičenike u zatvoru, i to na njihov izričit zahtjev. Merčep će 10. veljače čuti i da ga se u optužnici, koju je 8. lipnja 2011. protiv njega podiglo Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, po zapovjednoj odgovornosti tereti da je znao, a nije ništa učinio kako bi spriječio zločine koji su činile postrojbe kojima je zapovijedao. Smatra ga se tako odgovornim za nezakonito lišavanje slobode ukupno 52 osobe, koje su uhićene na području Kutine, Pakraca i Zagreba između 8. listopada i sredine prosinca 1991. Od 52 osobe, čija se imena navode u optužnici, 43 su ubijene, uključujući i članove obitelji Zec, tri se vode kao nestale, a šest ih je preživjelo mučenja i zlostavljanja po improviziranim zatvorima ustrojenim u Pakracu i na Zagrebačkom velesajmu te su ispitani kao svjedoci tijekom istrage. Merčepu se stavlja na teret da, osim što nije spriječio zlostavljanja i ubijanja civila, nije spriječio ni pljačke njihovih domova i imovine, o čemu su iskazivali svjedoci ispitani tijekom istrage.

Neki od njih iskazivali su i kako svoje živote mogu zahvaliti dr. Andriji Hebrangu, koji je za njih intervenirao kod Merčepa, što upućuje na to da je tadašnji državni vrh jako dobro znao što se događa u Pakracu i okolici.

Blizak radikalnom krilu HDZ-a

Kao što je znao i što se događa u Vukovaru 90-ih, gdje je zapravo početkom Domovinskog rata počela i Merčepova "karijera". Jer do 1990. Merčep je radio kao građevinski inženjer, vozio je stari renault 4 te je imao obiteljsku kuću u Bogoslavcima kraj Vukovara. No od 1990. sve se mijenja – Jugoslavija se raspada, nagovještaj rata sve je bliži, a Merčep te godine pristupa HDZ-u te 1991. biva imenovan sekretarom narodne obrane grada Vukovara. S te pozicije postat će blizak slavonskom krilu HDZ-a, čiji su najistaknutiji pripadnici bili Branimir Glavaš, Ivan Vekić i Vladimir Šeks, ali i s radikalnim krilom HDZ-a koji je bio pod patronatom ministra obrane Gojka Šuška. U godinama koje su uslijedile, u nekima od njih (Šušak, Šeks, Vekić) Merčep će imati izuzetno moćne političke zaštitnike dok će s drugima (Glavaš) podijeliti istu sudbinu – od svojevrsnog ratnog gospodara života i smrti preko saborskih klupa do optužbi za ratne zločine. A repovi tih optužbi vuku se upravo iz tih vukovarskih dana, kada je Merčep ili Vukovarski Napoleon, kako su ga vrlo brzo titulirali mediji, bio zaslužan za nabavljanje oružja i postavljanje seoskih straža. No organizacija obrane Vukovara imala je i svoju tamniju stranu jer se upravo Merčepu pripisuju "zasluge" za smjene direktora gradskih poduzeća u okupiranom gradu te tajanstvene nestanke civila srpske nacionalnosti, čija su tijela počela izranjati iz Dunava. Sve to bilo je garnirano i brojnim miniranjima kuća vukovarskih Srba tijekom ljeta 1991., a prvi koji je na to reagirao bio je Marin Vidić Bili, tadašnji povjerenik Vlade za Vukovar. Bilić je pisao dr. Franji Tuđmanu, upozorio ga da se Merčep okružio osobama sumnjiva morala i bivšim kriminalcima koji su preuzeli vlast u Vukovaru. Je li to pismo ili mrtva tijela koja su sve češće izranjala iz Dunava bio razlog koji je Tuđmana natjerao na akciju, nepoznanica je. No činjenica je da je nalog za Merčepovu smjenu došao s najvišeg političkog vrha pa se Merčep uskoro seli s obitelji u Zagreb gdje je ubrzo nakon dolaska imenovan savjetnikom ministra policije Ivana Vekića. Kao ministrov savjetnik te zapovjednik pričuvnog sastava MUP-a, Merčep će zapovijedati postrojbama koje će se kasnije povezivati s brojnim mučenjima, silovanjima, ubijanjima i pljačkama na području Pakraca, Kutine, Zagreba te Gospića.

Napadi medija nisu mu smetali

Zbog tih zločina, neki od pripadnika njegovih postrojbi završit će na dugogodišnjima robijama, a drugi će u medijima javno istupati opisujući potanko sve strahote koje su pojedinci iz postrojbe pod Merčepovim zapovjedništvom počinili tih ratnih godina. Ti zločini, kao i oni u Vukovaru, postat će i predmet interesa suda u Haagu, koji je sve do 2006. marljivo prikupljao dokaze o Merčepovoj ulozi u njima. Prikupljena dokumentacija 2006. ustupljena je hrvatskom pravosuđu, koje je valjda oportuno čekalo povoljan trenutak – slabljenje Merčepovih političkih zaštitnika – da pokrene istragu protiv Merčepa, posljednjeg u nizu hrvatskih "kapitalaca", ratnih lordova, čije su uhićenje i procesuiranje godinama glasno zazivale i razne domaće i strane udruge za ljudska prava. Halabuka koja se oko njega dizala svih tih godina Merčepu nije previše smetala. Informacije da ga Haag istražuje zbog ratnih zločina, u medijskim istupima nazivao je glupostima, a sve one koji su ga povezivali sa zločinima brzopotezno bi tužio zbog uvrede časti te klevete. I dok je dio javnosti zazivao istraživanje njegove uloge u tamnoj strani Domovinskog rata, on se već viđenim razvojnim putem ljudi sebi sličnima okušao u politici. Bio je tako saborski zastupnik, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, ali i kandidat na izborima za predsjednika države 2000. Sve to na koncu mu nije pomoglo da izbjegne prošlost koja ga proganja 21 godinu. Hoće li izbjeći sudbinu sebi sličnih, poput Branimira Glavaša (osuđen) ili Đure Brodarca (umro), vidjet će se okončanjem spomenutog postupka.