Poduzetnik, graditelj, ugostitelj, humanitarac, borac, radoholičar... sve su to riječi kojima se može opisati Tomo Horvatinčić. Čovjek je to kojeg mnogi vole, ali i čovjek koji je mnogima na piku. Od toga ne bježi. Svjestan je da izaziva različite reakcije među ljudima kao i toga da su ga obilježili veliki projekti, ali i veliki animozitet. Danima su prosvjedi protiv gradnje Cvjetnog, trgovačkog centra u središtu Zagreba, čiji je Tomo glavni investitor i sinonim, bili top-tema svih medija, ali i javnosti. No iako su mišljenja o Tomi Horvatinčiću podijeljena, činjenica je da je nemoguće s tim čovjekom, koji je u svoje 63 godine prošao mnogo toga, popiti kavu u središtu grada, a da mu ne priđe barem nekoliko ljudi. Svaki sa svojim problemima, molbama, kritikama. I Horvatinčić ih sve sasluša. Mnogima i pomogne. Nekima novcem, nekima savjetom. Neke ignorira, više sreće drugi put.
No kako izgleda jedan njegov dan, koji su mu najveći strahovi, najveće želje, kako se opušta, što ga smeta, a što ga unatoč bogatstvu i iskustvu i danas može oboriti s nogu? Sasvim otvoreno, samo nekoliko dana uoči otvorenja centra Cvjetni, u koji je u posljednjih pet godina uložio ne samo novac nego i trud, znanje i želju, pustio nas je u svoj svijet i pokazao kako je to biti Tomo Horvatinčić.
– Moj dan počinje već oko 6 ujutro, a obvezna rutina su mi rastezanje i čaša soka od naranče, ananasa, kivija. Nakon toga stižem na gradilište i odrađujem proširenu analizu radova sa stotinjak suradnika. Komentiramo što se napravilo, što još treba učiniti... Nakon toga sa svoja tri najbliža suradnika sjedam na jutarnju kavu, to je svojevrsni ritual koji ne propuštam, i s kojima finaliziram ideje i planove. To su ljudi u koje imam maksimalno povjerenje, ma oni su mi lijeva i desna ruka – prepričava svoje tipično radno jutro Horvatinčić te brzo nastavlja objašnjavati čime mu je još ispunjen dan.
– Slijede sastanci, pregled pošte, telefonijada... Nakon toga, ako imam vremena, odem na ručak, a ako ne, pojedem nešto s nogu, kobasicu u pecivu ili slično. Nakon kratkog predaha opet sam u uredu, na gradilištu ili sastancima. Posebno je napeto sad uoči otvaranja centra pa prvo slobodno vrijeme imam tek oko osam navečer. Tada popijem kavu, prolistam novine, odmaram mozak, jer mi već oko deset svi koji sudjeluju u projektu šalju dnevne izvještaje s čijim iščitavanjem nerijetko završavam tek poslije ponoći – objašnjava Horvatinčić.
Ni laiku nije teško zaključiti da njegov radni dan traje čak 18 sati. Kako se nosi sa stresom, koja je njegova oaza, utočište od stvarnosti i kako (i kada?!) se opušta.
– Ako imam vremena, “bježim” na more. Nautika je moj mir. Samo jedan dan na moru dosta mi je da napunim baterije. Ali u ovim trenucima odlazak na more je nemoguć pa se trudim opustiti u dobrom društvu. Nerijetko na svoje imanje u okolici Samobora pozivam prijatelje s kojima uživam u druženju, ležernijim temama, dobroj hrani i pokojoj partiji bele. Unatoč pretrpanom rasporedu, i mojem i njihovu, nastojim jednom tjedno organizirati okupljanje s najbližim i najdražim ljudima. Njihovo me društvo opušta – ističe poduzetnik, ali i dodaje da je mobitel uvijek uz njega.
>>Cijeli tekst pročitajte u današnjem tiskanom izdanju Večernjeg lista
Bravo, super izgleda Cvijetni, sad je to pravi Europski izgled, lijepo, praktično, funkcionalno, korisno, estetski ugodno... ono prije je bilo RUGLO!