Bio je studeni 1990. godine kada je jedan od trojice braće Medved iz obiteljskog doma u Šiljkovači u općini Cetingrad otišao u bazu Rakitje i tako otpočeo svoj ratni put. Slijedio ga je najstariji Milan, potom i najmlađi Ivan.
Sva trojica braće bez razmišljanja stavila su se na raspolaganje, pristupila Hrvatskoj vojsci i otišla u Domovinski rat, dok su kod kuće ostali njihovi roditelji i pet sestara, koji su idućih pet godina proveli u strepnji iščekujući glas s bojišnice, osluškujući korake, čekajući na njihov povratak. Izranjavana i umorna, dvojica sinova su se vratila, no Milan, na žalost, nije nikada. Poginuo je u posljednjim danima rata, tijekom operacije Oluja, u 35. godini, iza sebe ostavivši svoju brojnu obitelj, pa i svoju mladu obitelj koju je tek stekao. Mlađi brat Ivan i danas je djelatna vojna osoba u Oružanim snagama, koja svoje dužnosti obnaša u Karlovcu, a treći brat Tomo, brigadni general koji je cijeli rat prošao u odori Prve gardijske brigade, legendarnih Tigrova, ovih će dana biti imenovan ministrom hrvatskih branitelja u Vladi Tihomira Oreškovića.
Cijeli rat u Tigrovima
Golema je to čast, čuje se od osoba bliskih budućem ministru, ali i svojevrsna nagrada cijeloj obitelji Medved koja je podnijela goleme žrtve tijekom Domovinskog rata. Do odlaska u Domovinski rat trojica braće Medved živjela su mirnim, skladnim obiteljskim životom u seoskoj idili, kazuju nam obiteljski prijatelji. Najstariji brat Milan bio je, kažu, upravo to, stariji dječak koji je neprekidno bdio nad dvojicom mlađe braće pazeći da ne učine kakvu nepodopštinu. Iz rodnog sela krenuli su u škole, svatko svojim putem, ali obiteljska veza nikada se nije prekidala. – Tomo se nakon završetka srednje škole strojarskog smjera zbog posla koji je dobio u Hrvatskim željeznicama na održavanju preselio u Bjelovar. Brat Milan, pak, zaposlio se u obližnjem Agrokomercu, dok je najmlađi Ivan radio kao električar – pričaju obiteljski prijatelji, prisjećaju se djetinjstva i odrastanja braće Medved. Kada je zaratilo, Tomo se priključio Specijalnoj policiji te krenuo ratnim putem Prve gardijske brigade, u smjeru istočne Slavonije, Banovine, zapadne Slavonije.
Majka kao majka, kažu, pokušala ga je od toga odgovoriti, ali ga ništa nije moglo zaustaviti.
– Bile su to godine strepnje, straha i čežnje – kazuje prijatelj obitelji Medved. Jer, uskoro su Tomu slijedila i obojica braće.
Milan Medved u ljeto 1991. godine priključio se 14. domobranskoj pukovniji u obrani Cetingrada, a s tom je postrojbom proveo cijeli Domovinski rat, dok je najmlađi Ivan, krenuvši stopama najstarijeg brata, istoj postrojbi pristupio koncem 1991. godine.
Kasnije se, tijekom ratnih godina, pridružio Tigrovima, s kojima je ratovao i Tomo, potom je pristupio i Prvom hrvatskom gardijskom zdrugu, obilazeći sva hrvatska ratišta.
Istodobno, ostatak obitelj Medved je nakon okupacije njihova rodnog kraja proživljavao kalvariju progonstva. Roditelji i sestre najprije su izbjegli u susjednu Bosnu i Hercegovinu, izvlačeći jednog po jednog člana obitelji, a to je trajalo gotovo godinu dana dok se nisu naposljetku domogli ratom također izranjavanog Karlovca. Tamo, u malenom prognaničkom stanu, gdje se stisnula cijela mnogočlana obitelj, nastala je i jedina zajednička fotografija braće Medved iz vremena Domovinskog rata, snimljena 1992. godine, za stolom u kuhinji.
Tom prilikom Tomo Medved pristigao je nakratko s dubrovačkog ratišta, tijekom odmora između dviju bitaka.
– Tijekom rata, osobito dok je Tomo bio Dubrovniku, čuli su se telefonom koliko su to okolnosti dopuštale. Veze su bile slabe i loše, ali čuli su se prilično često, hrabrili jedan drugoga, pitali za zdravlje, izmjenjivali informacije o razasutoj obitelji. Susreli su se nekoliko puta, ali samo u jednom trenutku rata nalazili su se na istoj bojišnici. Bilo je to 1993. godine dok je Tomo s nama ratovao u Ogulinu, a njegova braća ratovala u našoj blizini, uzduž karlovačkog ratišta – pričaju suborci iz Tigrova.
Tata Nikola u bolnici
Budućeg ministra opisuju kao vojnika i zapovjednika kojeg ni tri ranjavanja nisu mogla zaustaviti da ustraje na svom ratnom putu. Prvi put, ranjen je već na početku Domovinskog rata, 16. kolovoza 1991. godine, na zapadnoslavonskom ratištu, kada je tijekom borbe pogođen gelerom u pluća. Drugi put, pokušali su ga zaustaviti već koji mjesec kasnije, u listopadu 1991. godine u Pokupskom kada je zadobio prostrijelnu ranu nadlaktice. To je, kažu, smatrao ogrebotinom i nije želio napustiti suborce ni pod koju cijenu. I treći put, ranjen je dogodine, 1992. u lipnju kada ga je u zaleđu Dubrovnika dohvatio geler u blizini kralježnice. U to vrijeme nosio je gipsanu udlagu oko vrata, ali bio je na nogama i spreman ratovati ne mareći za ozljede, koje su u to vrijeme već bile prilično teške, po cijelome tijelu. Rane su zarasle, ali jedna nikada nije.
Bio je 4. kolovoza 1995. godine kada je u akciji oslobađanja Slunja tijekom operacije Oluja na lokaciji Polojska kosa poginuo Milan Medved.
Tragedija od koje se ni danas nisu oporavili duboko je potresla obitelj, a Milanovo posljednje počivalište svake godine posjećuju obitelj i suborci. Iza Milana ostala je supruga i troje djece, dvojica sinova i kći, kojima se svi u ovoj mnogočlanoj obitelji trude nadomjestiti oca. Obiteljska okupljanja ne propušta ni general Tomo Medved, a i on je otac troje djece.
Roditelji Nikola i Lucija i danas drže obitelj na okupu, međutim, samo dva dana prije nego što će premijer Orešković predstaviti Tomu Medveda u Banskim dvorima, otac budućeg ministra doživio je moždani udar. Kako doznajemo, nalazi se u karlovačkoj bolnici i njegovo je stanje relativno stabilno, ali je zbog visoke dobi dosta teško. Generalu Tomi Medvedu danas je 48. rođendan. Suborci kažu da je na vlastiti rođendan potpuno zaboravio.
Svaka čadr obitelji Medved