“Ja sam rojen da mi bude lipo” kaže Tonči Huljić u jednoj od svojih pjesma koje se nalaze na novom albumu “Panika” što ga je sa svojim bendom Tonči&Madre Badessa prije nekoliko dana izbacio na tržište. Ti stihovi su i pisani po Tončijevoj mjeri jer kontroverzni skladatelj i tekstopisac kaže kako tek sada, kada stvara glazbu u kojoj na sebi svojstven način iznosi probleme današnjice, napokon potpuno uživa u onome što radi. U povodu izlaska novog albuma, Tonči je sjeo s nama, ispričao ponešto o planovima, supruzi Vjekoslavi, djeci Ivanu i Hani.
Vaš zadnji hit je pjesma “Guštan” u kojoj refren ide: “... guštan se karat ja sa svima, takve sam race, takav soj”. Je li to autobiografski? I znate li da pola Hrvata riječ “karati” shvaća kao intimni odnos?
– Nama Dalmatincima karati se znači svađati se. Ja sam tu riječ upamtio u onom kontekstu u kojem je većina ljudi shvaća, ljubavnom, još u pjesmi “Ribari” pokojnog Coce koja kaže da se galebi karaju. Na početku sam u čudu gledao o čemu to on pjeva dok nisam shvatio da je karanje svađanje. A sada da se vratim na pitanje. Ja sam vjernik pa ne mogu stavljati horoskop ispred vjere, ali ako horoskop određuje karakter čovjeka, onda možda ima istine u njemu jer sam Škorpion i Lav. Mislio sam da ću s godinama postati pragmatičniji i sada sam malo tolerantniji, ali se s druge strane, moja živčanost digla na entu potenciju. U svakom od nas živi više osoba, pa tako u meni živi ta jedna koja se voli karati.
Opjevali ste nedavno i Brazil u povodu SP-a u nogometu koje se odigrava u toj zemlji.
– Ta pjesma došla je preko reda. Kad već svi luduju oko Brazila, učinilo mi se zgodno napraviti nešto kontra, kao što sam napravio s pjesmom “Ajvar” kada smo ulazili u Europsku uniju. Ljudi su je shvatili kao zezanciju oko ajvara, a u biti je kritika svega onog što je Hrvatsku zadesilo nakon 1. srpnja prošle godine, među ostalim, i toga da više ni ajvar preko granice ne možemo normalno prenijeti. Nadam se da su kod pjesme “U Brazil” shvatili poantu da bi bilo bolje ići “dati gol” nekoj Brazilki nego ići gledati nogomet. Sve polazi od onih koji ne žele gledati nogomet, a silom prilika to sada moraju.
Jeste li vi jedan od tih prisiljenih?
– Pogledam našu reprezentaciju i jako sam se uzrujao oko utakmice s Brazilom jer volim biti na strani potlačenih, a to smo u tom dvoboju bili mi. Ako je HNS močvara, onda je FIFA blato.
Ovih dana je izašao drugi album vašeg benda “Tonči & Madre Badessa” koji nosi naziv “Panika”. Kako ste zadovoljni materijalom? – Radikalniji je od prvog i ako ništa, taj prvi otpjevao je normalan pjevač, Petar Grašo. “Panika” je malo pomaknut album i trebao mu je eksces koji ističe šokantnost teksta i aranžmana. Otpjevao sam većinu pjesma na njemu i svaku pjevam drugim tipom glasa.
Ako je Grašo normalan pjevač, kakav ste vi?
– Ako kažem nenormalan, ne mislim na svoje psihičko stanje. Rekao bih da sam specifičan, što ljudi i primjećuju. Ne pjevam punim glasom, a ako pjevam punim glasom, onda je to ispod glasa. Ne mogu se natjecati ni s kim, ali da bi bio drugačiji u ovako skučenim prostorima kakav je naš, moraš biti inovativan. Mogu samo reći da nitko ne pjeva kao ja, pa sad je li to dobro ili loše, ne znam.
Sve vaše pjesme imaju dvojako značenje, sarkastične su i cinične. Mislite li da je to dobar recept?
– Mislim da da. Kod nas u Dalmaciji običaj je da što se više vrijeđaš s nekim, to je vaš odnos bliži, pogotovo ako taj odnos traje mjesecima i godinama. I da, puno više me opisuje sarkazam i cinizam koji imam s Madre Badessom nego što me opisuje sve drugo što sam radio prije. Ali jednostavno, došao je period kada sam otpustio kočnice i nemam više vremena za kalkulaciju, nego pokazujem sebe kakav jesam.
Supruga Vjekoslava napisala je tekstove za pjesme, ali prema čijoj ideji?
Zajedničkoj! Ja kažem neku temu, ali način na koji ona posloži riječi i stavi ih u kontekst jedinstven je i ne znam nikoga tko to može napraviti tako dobro.
Čega god da se dotaknete, čini se, to i uspješno napravite. Uspijete li nekada biti na miru sam sa sobom, bez razmišljanja o novim projektima, stihovima...?
– Nažalost, stalno razmišljam, a valjalo bi nekada isključiti mozak. Odmorio bih se, a i bilo bi mi jeftinije jer tko radi, taj i griješi, što financijski nekad nije bajno. Mislim da su moj uspjeh i neuspjeh pravilno raspodijeljeni. Najvažnije je da sam sretan s time što radim, a to sada, s Madre Badessom, jesam. U zadnje vrijeme pisanje ljubavnih pjesama pretvorilo se u sklapanje stihova o osjećaju ljubavi sa svim mogućim alkoholnim derivatima, votkama, rakijama, tekilama, čašama, flašama. Sve to treba staviti u kontekst partijanja i seksa za jednu noć i koliko god da je izlizano, ljudi to žele slušati. A takvo sklapanje pjesama s vremenom umori i ako se želiš maknuti dalje od toga, moraš biti Tonči&Madre Badessa.
Što trenutno pripremate?
– Za festival u Starigradu Paklenici bit će spreman kratkometražni film u kojem glume likovi iz mojih spotova, a koji na smiješan način pokazuju kako i zašto sam krenuo u solo karijeru. Film će imati i specijalnu projekciju na Sarajevo film festivalu. S Brankom Đurićem Đurom radim dugometražni film, crnohumornu dramu. Rađen je po mojoj ideji koju je Đuro nakon jedne večere i par dana druženja po Splitu odlično razradio. Imam gotovu i kazališnu predstavu koja se zove “Ženu treba slušati”, a zamišljena je kao omnibus između igre i glazbe s moja dva CD-a. Radi se o dvije obitelji u kojoj glave obitelji, muškarci, ne rade. Sastaju se na zidiću, tipičnom mjestu za susrete Dalmatinaca, ispijaju pivo, a nasuprot je kladionica. Oni su nezaposleni, a žene koje rade stalno im kvocaju pa njih dvojica odluče lagati da su se zaposlili te namjeravaju dobitke na kladionici predstavljati kao plaću. Ali svaki genijalni plan se izjalovi...
Imi li u kući Huljić dana da se ne priča o glazbi?
– To je nemoguće jer kći Hana studira kompoziciju, sin Ivan svira u Magazinu i voli pisati pjesme. Vjekoslava i ja pišemo i skladamo... Doduše, mi glazbu ne prihvaćamo kao obavezu, čak i ne pišemo previše pjesama godišnje, samo što dosta njih uspije pa se čini kao da stalno pišemo.
Kći Hana glumi u spotu za pjesmu “U Brazil”. Dugo ste je nagovarali?
Ma ne! Pa što ne bi pomogla tati u nevolji? Glume Hana i njezina prijateljica, a vodio sam se time da što bih plaćao neke manekenke kad i one tako izgledaju. Premda nije da one rade besplatno.
Je li teško biti dijete Tončija Huljića?
– Nije im lako, pogotovo što im je mama Vjekoslava pa je problem dvostruk. S tim da je ona književnica, ne piše samo pjesme. Moja djeca su se prirodnom skromnošću i samozatajnošću borila protiv svega, nikada nisu potencirali prezime, često su ga i skrivali. Svjestan sam da im nije lako u ovom poslu kojim se bave jer nose breme prezimena.
Unatoč uspjehu, čini li vam se da ste prečesto bili osporavani?
– Što bi bilo da nisam? Gora opcija od toga da vas napadaju samo je da vas ni ne primjećuju. Dok si mlađi, čak voliš da te osporavaju pa da se možeš svađati. Danas mi se čini da kritike nisu utemeljene na objektivnim činjenicama.
Koji trenutak u svojoj karijeri smatrate prijelomnim?
– Nema ga! To je bila prva pjesma, “Samo sjećanja”, koju je na Splitskom festivalu izvodio Dalmatinski magazin. Dobio sam nagradu žirija i tu se probudila moja taština.
Jeste egocentrik?
– Liječeni egocentrik.
Što Tonči radi kada ne radi?
– Uvijek radim, ali nisam manijak koji samo sjedi za klavirom. Ako ne sviram, promatram glazbeni svijet oko sebe, predviđam kako će se razvijati glazba. Volim otići u ribolov, ali to radim samo pola sata i ako ništa ne ulovim, više mi se ne da, što je svetogrđe prema ribolovu. U stvari, guštam biti slobodan, mrzim kad sam talac neke situacije.
>>Austrija je napravila eksperiment koji je od samog starta osuđen na uspjeh
najveci sarlatan i plagijator ovih prostora, jadno