Cijeli svoj život uz nju hodaju psi, priča nam, i to barem dva. Posljednjih osam godina brine se samo za Fidu, psa kojeg su pronašli prije 13 godina i kojeg su udomili njezini roditelji. Sad mu je 14, već godinama ima dijabetes, zbog kojeg mu svaki dan kuha posebne obroke, a sama mu daje i inzulin. No, kaže, unatoč tome što zbog Fide imaju puno obveza i nikamo ne mogu, nekako joj se činilo da je vrijeme da u njihov dom dođe i taj drugi pas.
– Rekla sam suprugu da bih udomila još jednog psa, kad sam mu pokazala Tonku, odgovorio je da napravim kako hoću – govori nam. A kad je razmišljala koga udomiti, prije nego što je odabrala, imala je nekoliko uvjeta, za neke možda prilično čudnih jer takve pse većina najčešće zaobilazi.
– Bilo mi je važno da bude ženkica zbog Fide. Uz to sam željela starijeg psa koji je neudomljiv, odnosno psa kojeg nitko nije poželio udomiti. Nije mi bio važan ni izgled, a ni veličina. Tako prvi put u životu imam ovako malog psa, svi moji psi bili su veći i teži od 30 kilograma – objašnjava nam. S obzirom na to da nije na društvenim mrežama, Tonku je ugledala među oglasima za udomljavanje. Tako je saznala i za udrugu Anima Dvor i Ivanu Begović koja se devet godina brinula za kujicu. Pročitala je i s kakvim se sve problemima i izazovima Ivana u posljednje vrijeme nosi, nazvala ju je, sve su vrlo brzo dogovorili i Tonka je već tri tjedna novi član njihove obitelji. Sami su išli po kujicu, a put od Dvora do mjesta u okolici Matulja u kojem žive bio je pun problema.
– Bilo joj je jako loše pa je i povraćala, dobila je proljev, svašta. Sad je pomalo učimo na vožnju u automobilu. Ne želi sama ulaziti pa je unesemo u auto, a podrška joj je uvijek Fido, da joj bude lakše – priča nam udomiteljica. Tonka se već prilično opustila, brzo je shvatila da je to sada njezin novi dom i da tu ostaje zauvijek. S Fidom se jako dobro slaže, nema nikakvih problema ni s mačkama s kojima živi u istoj kući, a ni psi iz susjedstva ne predstavljaju joj nikakav problem. Pomalo Tonka uči i strane jezike, svi znaju talijanski pa će ga znati i ona, barem one osnovne komande koje sada slijedi na hrvatskom. Nemaju još puno uspjeha, ali imaju vremena, govori nam udomiteljica.
– Naučila je hodati na lajni, iako nam to ovdje zapravo i ne treba. Naša je kuća na rubu šume, moji psi uz mene idu slobodni, a osim toga imamo veliko dvorište u kojem cijeli dan mogu biti vani. Fido sam bira gdje će biti, tijekom dana uglavnom je vani, no navečer i po noći je obavezno u kući. Tonku još ne ostavljamo u dvorištu bez nadzora pa kad ja moram u kuću, i ona ide sa mnom. Prihvatila je i susjede, jedino je još malo nepovjerljiva prema muškima – opisuje nam kako Tonka sada živi.
Pozivom za udomljenje bila je iznenađena i Ivana Begović. Kaže, već pola godine sama se brine za pse, uglavnom su to stariji psi koje nitko neće.
– Svaka nam je pomoć uvijek dobrodošla, ali najveća mi je pomoć kad se netko od mojih pasa udomi. Na korak sam do registracije skloništa, ali imam previše pasa. Nedavno su mi doveli slijepog psa, grizao je sve oko sebe. Ostao je i on kod mene. Moji su psi uglavnom u dobi od oko deset godina, divni su, ali dosta plahi jer poznaju samo mene i moju Milu. A nitko ne pita za njih – govori nam i dodaje da jako dobro pamti kako je pronašla Tonku.
– Bili smo još u staroj kući, stigla je dojava za ostavljene pse. Pješačili smo četiri kilometra, pronašli kujicu i dva šteneta, Ninu je preuzela Noina arka, a Tonka je ostala kod mene – prisjeća se. Bilo je teško rastati se od Tonke, dugo je bila kod nje, ali ovakva udomljenja daju joj dodatnu snagu i nadu da dom mogu pronaći i drugi psi o kojima se brine.
A Tonkina udomiteljica kaže da ljudi radije odabiru mlade pse, iako s njima treba puno više raditi. Za starijeg psa samo treba strpljenja, a čak i kada dolazi s nekim traumama iz života, sve se može riješiti.
– Ja sam Tonki ponudila dom, ali ona je meni uljepšala i obogatila život – ističe.
Hvala Bogu za ove dobre ljude.