Topla zima Europu će koštati deseterostruko više nego prijašnjih godina

Epohalna promjena koja se dogodila Europi od početka ruske invazije na Ukrajinu jest povratak na temeljne postavke regulirane ekonomije, a jedna od težih dugoročnih posljedica bit će ta što je iz javnog diskursa iščezla do jučer prevladavajuća globalna tema – borba protiv klimatskih promjena. Da je svijet ekologiju stavio po strani, vidjelo se na velikom klimatskom summitu koji je UN u studenome organizirao u Egiptu. Iako je konferencija ambiciozno najavljivana kao prekretnica u zaštiti klime i okoliša, rezultati su bili mizerni. Bogati su odbili plaćati siromašnima za posljedice zagađenja, a i dogovor u vezi s ograničenjem zagrijavanja Zemlje prolongiran je za neka bolja vremena. Naravno, pod uvjetom da ih dočekamo. Kao da pandemija koronavirusa nije bila dovoljna, ekološke je teme u zapećak javne pozornosti gurnuo i rat u Ukrajini.

Međutim, činjenica da se ključna tema za opstanak čovječanstva baca u treći plan upozorava na još jedan, možda i suštinski bug u softveru zapadne civilizacije. Sve uočljiviji deficit vizionara u politici i poplava birokrata na najvažnijim funkcijama unutar izvršnih vlasti uvodi svijet u neizvjesno doba. A nedostatak snažnog političkog liderstva ogleda se i u načinu na koji se svijet nosi s teškim bremenom krize uzrokovane kriminalnom kampanjom ruskog vlastodršca Vladimira Putina. No i više od toga, na političko lutanje upućuje i činjenica da je europske lidere rat u Ukrajini zatekao potpuno nespremne.

O tome kako smanjiti ovisnost Europe o ruskim energentima do 24. veljače ove godine razmišljali su samo u Washingtonu, a od toga datuma europski mudraci razbijaju glave kako riješiti problem koji se, u simbiozi industrije i politike, napuhavao proteklih pedesetak godina. Želje su jedno, a realnost nešto sasvim drugo. Da je tome tako, vidi se po nemogućnosti postizanja jednoglasnog dogovora u vezi s uvođenjem embarga na rusku naftu, o kojoj je Europa daleko manje ovisna nego o ruskom plinu.

Priča o Europi i ruskom plinu nije od jučer pa se ne može očekivati da se već sutra može razriješiti. Neosporna je činjenica da je još od doba hladnoga rata zapadna Europa gospodarstvo gradila na pogonu ideološkog neprijatelja. Zbog te podvojenosti, koja se desetljećima ogledala u latentnoj vojnoj konfrontaciji i energetskoj kooperaciji, Amerikancima se kosa dizala na glavi još tamo od početka 70-ih godina prošlog stoljeća kada su Nijemci pristali Sovjetima izvoziti materijal i tehnologiju u zamjenu za dotok zemnog plina. Iz SAD-a su naivno upozoravali da bi u slučaju rata kroz cijevi širokog profila umjesto plina lako mogli poteći sovjetski tenkovi. No argumenti su bili na strani ostvarivanja ekonomskih ciljeva. Europskih, dakako. Preko berlinskog zida ljudi nisu mogli nikako, ali plin i nafta tekli su u golemim količinama. Teku još i danas, čak i kroz Ukrajinu.

Teško je priznati, ali iz moralnog gliba u koji je zapala Europa ne može izaći bez posljedica. Njezin dojučerašnji partner prometnuo se u agresora i ubojicu, a novi pajdaš koji se napadno nameće isuviše je skup. Izbor između nacionalne sigurnosti i održivog gospodarskog razvoja – što bi u normalnim okolnostima trebala biti dva neodvojiva pojma – sada je klica europske društvene, gospodarske i političke shizofrenije za koju lijek još nije pronađen.

Ruska nafta još se nekako i može supstituirati, ali plin teško. Barem u kratkom razdoblju. Jedini alternativni dobavni punktovi su LNG terminali, međutim njihovi raspoloživi kapaciteti od Sredozemlja do Baltika nisu ni približno dovoljni za europske apetite, kao što nema ni dovoljno brodova kojima se ukapljeni plin prevozi od izvora do kupca. Da bi se sagradili novi lučki i brodski kapaciteti, trebat će nekoliko godina. A pitanje je i po kojoj cijeni.

Europske su države tijekom protekloga ljeta panično punile plinska skladišta ne pitajući za cijenu. Kombiniraju se štednja u potrošnji energije, vraćanje u pogon već zaboravljanih elektrana na ugljen i povećana kupnja ukapljenog prirodnog plina, čiji je uvoz već do početka jeseni višestruko premašio dosadašnje rekorde. Sve skupa, kada se zbroji, topla zima Europu će koštati deseterostruko više nego prijašnjih godina. Amerikanci trljaju ruke, a zbog visokih cijena dobro zarađuju i Rusi. Na gubitku su, kao mnogo puta dosad, europski građani čiji se politički lideri ponovno ne snalaze u civilizacijskoj borbi Istoka i Zapada. Žalosna je posljedica toga da rasprava o cijenama energenata i pad standarda građana sve više potiskuju patnje Ukrajinaca u drugi plan.

Europa glavinja u pronalaženju pravih alata za provedbu strategije u borbi protiv podivljalih cijena energenata i inflacije. Nakon što je desetljećima provodila politiku potpune liberalizacije, energiju je dekretom svela na razinu puke robe široke potrošnje. Europa kao da je sama sebi iskopala rupu. Sada u Bruxellesu mahnito pokušavaju pronaći modus po kojem bi se cijena plina ograničavala na gornjoj razini. Jedan od alata je i možebitna opskrba tim energentom putem zajedničke nabave, kao da smo zaboravili fijasko sa zajedničkom nabavom AstraZenecina cjepiva početkom pandemije.

U borbi protiv inflacije neke zemlje, poput Hrvatske, idu korak dalje pa ne samo da ograničavaju cijene energenata već uspostavljaju sustav koji regulira i cijenu svinjske vratine i lopatice. To na prvu zvuči logično. Što je država ako ne brine o standardu svojih građana? Međutim, zaroni li se malo dublje, problemi isplivavaju u slojevima.

Svijet je progresivno napredovao u posljednjih 80-ak godina zbog toga što napredne ideje nisu nikad bile prihvaćenije. Ideja nije nedostajalo ni prije, ali nisu bile isplative, a zbog nekih od njih u daljnjoj su se povijesti palile i lomače. U trenutku kad je sustav postavljen tako da se zamisli mogu unovčiti, ideja je bilo napretek i sve su gurale čovječanstvo naprijed. Ako ne bi naišle na kupca, bivale su odbačene. Istina je da cijenu svinjske vratine svaka država može ograničiti administrativnim potezom. Međutim, u liberalno-demokratskim društvima pogonjenima kapitalistički organiziranom privredom, ako se nikome ne isplati robu prodavati, ona će nestati s tržišta. Poput jalovih ili "opasnih" ideja nekada. Nije stvar u tome da trgovci mogu smanjiti svoje profitne marže. Oni su samo pretposljednja karika u tržišnom lancu, tik ispred kupaca. Svinju treba netko i uzgojiti, a svinjogojac za to treba hranu na čiju cijenu nema nikakav utjecaj. Treba mu i farma koja, osim građevinskih radova, zahtijeva i sustav održavanja, rasvjete, grijanja i hlađenja. Za rasvjetu, grijanje i hlađenje potrebna mu je energija. Na formiranje cijene energije svinjogojac također nema utjecaj. Prema logici kapitalizma, ne dovedu li se sve te sastavnice u ravnotežu – uključujući cijenu koju si može priuštiti krajnji potrošač – svinje se neće isplatiti uzgajati, a svinjskog mesa nestat će s polica u trgovinama.

Isto je i s energentima. Da bi netko proizveo dizel ili benzinsko gorivo, treba mu nafta. Nafta se, kao i plin, crpi iz podzemlja sustavom sofisticiranih postrojenja za bušenje na kopnu ili u moru. Da bi se netko usudio vaditi naftu iz podzemlja, mora znati gdje bušiti, a da bi saznao kamo zabiti svrdlo, mora provesti seizmološka istraživanja i platiti koncesiju vlasniku zemlje. Proces od raspisivanja natječaja za istraživačku koncesiju, do početka komercijalne eksploatacije ugljikovodika, traje nekoliko godina. Za to vrijeme kompanija treba investirati u logistiku, tehnologiju, radnike. Stotine milijuna eura su na kocki, ali iskusne kompanije znaju se kockati pa im se rizik uglavnom isplati. S obzirom na činjenicu da su investirale stotine milijuna, može se očekivati i da još više zarade. Jer, sviđalo se to nekome ili ne, profit je temelj napretka suvremenih ekonomskih sustava. Tu činjenicu prihvatila je čak i komunistička Kina.

Pitanje svih pitanja na početku rata u Ukrajini bilo je hoće li Europa imati dovoljno energije da upogoni svoju industriju kako bi se stanovništvo grijalo. Međutim, to je pitanje bilo pogrešno. Energenata na svijetu ima dovoljno, samo je pitanje po kojoj se cijeni mogu nabaviti. Stiješnjena između želje da osigura dovoljnu količinu energije i moralne potrebe da pomogne Ukrajini, Europa je sumanuto krenula u supstituciju ruskog plina energentima iz drugih dijelova svijeta. Kako je potražnja nadmašivala ponudu, cijene su podivljale. A podivljale su jer je netko shvatio da na preprodaji plina može dobro zaraditi. Trgovce ne treba kriviti, njihovo je ponašanje ovdje sasvim legitimno i legalno.

Hrvatska se kao najmlađa članica EU godinama trudila uskladiti svoje tržišne mehanizme s direktivama iz Bruxellesa. Pa smo tako postupno liberalizirali tržište električne energije, a nešto poslije tržište plina i nafte, sve u skladu s osnovnim postavkama i logikom kapitalističko-liberalnog ekonomskog sustava. Što je tržište liberalnije, takmaca će biti više, pobijedit će onaj tko je bio najsposobniji, a potrošači će profitirati zbog nižih cijena. Stoga se opravdano postavlja pitanje je li ponovna regulacija tržišta energije pravi odgovor na današnju krizu.

VIDEO Hrvatska pošta ima važnu obavijest za građane oko zamjena kuna u eure