Neka svaka država prihvati sjećanje na holokaust kao obvezu kako bi buduće naraštaje poštedjeli tog užasa – rekao je 1. studenog 2005. godine u palači Ujedinjenih naroda u New Yorku tadašnji stalni promatrač Svete Stolice pri UN-u nadbiskup Celestion Migliore pozdravljajući ustanovljenje Dana sjećanja na holokaust. Od godine do godine, od vlasti do vlasti, Republika Hrvatska je ponekad čvrsto i odlučno, a ponekad labavo i onako reda radi ispunjavala ovu obvezu koju joj, više nego riječi jednoga katoličkog nadbiskupa, nalaže već samo članstvo u Ujedinjenim narodima.
Ali, mnogo više nego državama, riječi vatikanskog izaslanika trebale su i trebale bi biti jasna uputa katoličkim vjernicima, kleru i hijerarhiji bilo gdje u svijetu, a osobito u zemljama u kojima se holokaust događao i gdje su za vrijeme Drugoga svjetskog rata bile ustanovljene državice nacističke lutkice koje su u tom zločinu aktivno i revno sudjelovale. Jedna od takvih državica-lutkica bila je i NDH. Četvrtak 24. siječnja 2019. ostat će upamćen kao dan kada se sam hijerarhijski vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj prvi put vrlo jasno i nedvosmisleno opredijelio i odlučio dati primjer ne samo u načinu obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta nego i u zauzimanju stava prema zločinu u kojem su aktivno i revno sudjelovali ustaški režim i “nezavisna” “hrvatska” državica, mala u svemu osim u zločinu.
“Za Dan sjećanja na žrtve holokausta izabran je 27. siječnja, dan oslobođenja Auschwitza, simbola stradanja šest milijuna Židova, simbola svih nacističkih i fašističkih logora širom Europe, pri čemu mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi”, izrekao je tog 24. siječnja 2019. ispred zagrebačke katedrale zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Ponovimo: “bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi”.
Zašto su te riječi tako važne i uistinu, kako su mnogi ocijenili cijeli kardinalov govor, povijesne. Zato što bi mogle značiti prekretnicu i smjernicu za promjenu ponašanja onih u državi i Crkvi koji su do sada i te kako imali ne samo zadrške nego i revizionistički pogled koji je umanjivao ili potpuno nijekao strahote Jasenovca i drugih ustaških logora. Istraživati i opravdano tražiti utvrđivanje pune istine o komunističkim zločinima, zatvorima i logorima je jedno, a nijekati pritom ustaške zločine sasvim drugo.
Istodobno, kardinalove riječi su veliki znak ohrabrenje onima u Crkvi i državi koji su i do sada imala jasan pogled bez zadrške prema strahotama Jasenovca. Ohrabrenje onima kojima su i do sada bili “dragocjen uzor, kompas i putokaz, ljudi koji su se suprotstavili silama zla, koji su izložili sebe i svoje živote nasuprot nepravednom i neljudskom sustavu, da bi branili i čuvali tuđe živote”, kako je to u ovom govoru izrekao kardinal Bozanić. Ohrabrenje onima koji su i do sada prepoznavali širenje mržnje, koji su i do sada znali stravične brojke o genocidu počinjenom nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj i drugdje. Naposljetku, onima koji su i do sada bili svjesni važnosti tog 27. siječnja, Dana sjećanja na holokaust i njegove žrtve.
Upravo zato što je u samoj crkvi bilo mnogo onih koji su pokazivali zadršku prema strahotama Jasenovca, i upravo zato što i danas pod okriljem crkvenih krovova još uvijek djeluju udruge i pojedinci koji imaju ne samo zadršku nego i potpuno naopak pogled na sve te strahote, upravo zato što se i u crkvenim dvoranama mogu čuti nakazne teze kako su slanjem u Jasenovac hrvatski Židovi zapravo bili spašavani, važne su kardinalove riječi na koje se čekalo toliko dugo da ih mnogi primaju sumnjajući u njihovu iskrenost.
Zagrebački nadbiskup, međutim, ovaj put nije stao na riječima nego je učinio i važan, mnogo više nego samo simbolički čin: prihvatio je inicijativu Židovskog informativno-obrazovnog centra Hatikva i dopustio da najistaknutije i najvidljivije mjesto što ga ima Katolička crkva u Hrvatskoj, toranj zagrebačke katedrale, postane oglasna ploča za važnu poruku koju treba upamtiti: prije svega datum 27. siječanj kao Dan sjećanja na žrtve holokausta i sve čemu nas taj dan poučava.
U kardinalovu govoru napokon, za razliku od većine prijašnjih govora i državnih i crkvenih dužnosnika na tu temu, doista nije bilo nikakve zadrške, nikakvih dvosmislenosti, nikakvih relativizacija i spominjanja drugih sistema, ideologija i zločina. To ne znači da i o tome ne treba govoriti, naprotiv. Ali ne tako da se umanjuje, relativizira ili niječe fašističko, nacističko i napose, jer se radi o onom što se događalo u Hrvatskoj, ustaško zlo i zločini.
S mjesta koje simbolički i stvarno predstavlja hijerarhijski vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj napokon je postavljen jasan kriterij i pravilo koje obvezuje u prvom redu vjernike, zatim i političare koji su svojom prisutnošću osnažili kardinalovu poruku, a osobito onog tko ih je izgovorio. Nakon ovako velike, važne i moćne geste i govora, za kardinala Bozanića i sve koji predstavljaju i čine Katoličku crkvu u Hrvatskoj i među Hrvatima, nema i ne smije biti uzmaka.
Ta gesta mora biti temelj budućeg djelovanja. Na tom temelju treba graditi sve ono što je dosadašnjim nemarom i izmotavanjima bilo porušeno. A već sljedeće godine zadatak je upravo zagrebačkog nadbiskupa, bio to Bozanić ili možda već njegov nasljednik, da kako treba i na vrijeme osobno uputi pozive tamo gdje treba kako bi se na ovakav susret i zajedničku molitvu odazvali i židovski rabini kojih ovaj put, premda ih je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije brzopleto i očito bez provjere najavio, pred katedralom nije bilo. Ta početnička greška, jer ovako nešto vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj do sada nije radio, ne smije i ne može umanjiti veličinu i važnost rečenog i učinjenog. Toranj katedrale napokon je uistinu postao moralni orijentir i svjetionik.
>>Pogledajte video: Gradnja crkve na Savici