Na odluku Duje Draganje da ipak ne ode plivati za Katar vjerojatno je utjecala i politika. Je li, zbog opasnosti da i posredovanjem politike bude javno sveden na apatrida i "plaćenika", Draganja odlučio ne otići? No što god bilo glavnim razlogom za njegovo odustajanje, ovo je valjda prvi put nakon niza godina da se u nedoumicu nekog sportaša tako revno uključila i politika. Ta činjenica može djelovati dvojako, pa Draganju "zaraziti politikom" i u nju ga jednoga dana privući, ili ga od politike definitivno odbiti. U politici je danas niz sportaša kojima se politika nije bavila kao njime, pa su u nju možda ušli i zbog toga.
Patriotsko snubljenje Duje Draganje stihom "sunce tuđeg neba neće te grijat ko što ovo grije" bio je upliv politike na njegovu odluku. Ako ne najvažniji, ali ipak upliv. Politika se uvijek petljala u sport. Najčešće, "onako generalno". Kada se upletala u pojedinačne odluke, uglavnom je to činila grubo i bahato. Primjerice, kada je legendarni Vladimir Beara morao prijeći iz Hajduka braniti u Crvenu zvezdu. Ili kada su jugoslavenski generali natjerali većinu najboljih zagrebačkih nogometeša da dođu u Partizan. U socijalizmu su sportaši bili manekeni režima. Vlast je u svojim počecima i u sportu primjenjivala "revolucionarne metode" miješajući se u nj komesarski i generalski drsko i otvoreno. Poslije su metode postale profinjenije, ali se nastojalo "sve držati pod kontrolom". Kraj te pedesetogodišnje sraslosti sporta i politike učinio je Zvone Boban bubnuvši maksimirskog milicajca. Zbog toga trajno nastrana odnosa sporta i politikei nije čudno što je parastos Jugoslavije bio upravo na stadionu.
Stvaranjem Hrvatske poznati sportaši zapravo postali su i njezini najuspješniji ambasadori. Dražen Petrović i Goran Ivanišević, ali i mnogi drugi, učinili su za promociju Hrvatske u svijetu više nego njezina diplomacija. No sportaši su se tada još vodili rodoljubnim motivima, bili su manekeni Hrvatske i, radeći za Hrvatsku, radili su i za politiku, ali se u nju formalno nisu uključivali. Od nekadašnjih vrhunskih sportaša službeno je u diplomaciji bio legendarni Krešimir Ćosić, čije su sportske i druge veze sezale do samog vrha američke piramide političke moći. Cibonin centar Andro Knego i poznati šakač Damir Škaro dugo će, uz legendarnog Krešu, biti najznanijim sportašima među političarima. Danas su pak u Saboru ili na nižim razinama institucionalizirane moći glasoviti Cro Cop, Mirko Filipović, vaterpolist Perica Bukić, osebujni rukometni coach Lino Červar, košarkaši Danira Nakić i Franjo Arapović te naj-goleador "vatrenih" Davor Šuker.
Pokušaj Ćire Blaževića da se iz političke ličinke pretvori u političkog leptira još je jedna potvrda da politika ima moć koju žele dobiti čak i poznati i moćni. Politička je moć očito nekad veća i od "svetačke". Jer, ako je netko imao baš takvu moć, bio je to Ćiro. Ali ipak mu nije bilo dovoljno. Politika se tako još jednom potvrđuje ne samo kao zaraza nego i kao traganje za moći. Kod sportaša motiv za ulazak u nju može biti i želja da se pomogne sportu, kao i želja za produžetkom života pod reflektorima javnosti. Jer, uz estradu i sport, politika je najprisutnija pod zorom javnosti. Kao što je u današnjoj reklamokraciji anonimnost zapravo simbolična smrt, jednako je takva smrt i biti poznat, a potom pasti u zaborav.
Pojavljivanje političara na utakmicama, brojnost sportaša u politici i graja oko Duje Draganje i neizbora Gorana Ivaniševića znak su i da simbioza sporta i politike nije uvenula, nego da se preobrazila. Sada se politika ne bavi samo sportašima, nego i sportaši politikom. Bez te bi, ma koliko još odiozne veze, naš sport bio na samrti, a politika još dosadnija.