Hrvatska sportska legenda Mate Parlov nije se previše veselio svojim boksačkim uspjesima i titulama. Jednim dijelom i zato što ih je smatrao logičnom nagradom nakon teških i napornih treninga kojima se predavao bez ikakva ustezanja. Ali nije to bio jedini razlog za jedva prikrivenu sjetu jedne od najpopularnijih javnih osoba u socijalističkoj Jugoslaviji. Ako se itko približio nedodirljivom “božanstvu” Titu, onda je to bio Mate Parlov. U svom zlatnom desetljeću – od 1970. do 1980. godine – šampion je osvojio sve što se u boksu moglo osvojiti. Nanizao je nekoliko prvenstava Jugoslavije i Balkana pa se uspeo sve do krova Europe i svijeta. Zlatnu olimpijsku medalju osvojio je u Münchenu. Zatim je uslijedio profesionalni boks i legendarni meč protiv Argentinca Miguela Angela Cuella koji je ostao zaštitni znak njegove boksačke karijere.
Teško do odgovora
Jedan dio melankolije, koja se kod Mate mogla vidjeti i kada je bio najveseliji, svakako valja tražiti i u velikoj obiteljskoj tragediji koju je proživio u ranoj mladosti. Ona ga je, kao neka teška sjena, pratila do prerane smrti. Možda mu je to teško breme bilo pokretač da ide naprijed, da se bori i nikada ne odustaje. Rupu u biografiji otkrili smo sasvim slučajno kada smo pokušali opisati životni put šampiona, od skromnih početaka u malom selu Ričicama pokraj Imotskog pa sve do zvjezdanih trenutaka koje je doživio u Puli, gradu koji ga je prihvatio i presudno utjecao na njega. Povod za pisanje velikog portreta bila je inicijativa obitelji Parlov i Hrvatskog boksačkog saveza da se velikom hrvatskom (a on bi sigurno rekao i jugoslavenskom) šampionu podigne zasluženi spomenik u Puli. Velika rupa u biografiji golicala je novinarsku znatiželju i zbog toga što o boksačkoj karijeri Mate Parlova postoje stotine novinskih članaka i TV reportaža.
Nismo mogli pronaći odgovor na banalno pitanje zašto se obitelj Parlov preselila iz Imotskog u Pulu. Nije ništa čudno kada se Imoćani sele u svijet. Oduvijek su se trbuhom za kruhom selili u Split, Zagreb, Slavoniju, Njemačku, Ameriku, Australiju... ali Pula je uvijek bila egzotičan izbor. Mate Parlov rijetko je spominjao svoje dječaštvo u Imotskom. Čak je i on sam navodio različite podatke o tome kada se preselio u Pulu. Jednom je izjavio da je došao s deset godina, ali pronašli smo i njegove izjave u kojima je tvrdio da je otišao iz Imotskog kada mu je bilo 12 godina. Nikada, baš nikada nije rekao zašto se obitelj odlučila za selidbu. Kada smo pokušali istražiti biografsku rupu boksačke legende u Imotskoj smo krajini nailazili na puno priča, legendi, pa i tračeva, a premalo pouzdanih informacija. Zanimljivo je da su gotovo svi naši sugovornici inzistirali da ostanu anonimni. Svi su imali različitu teoriju o tome zašto je obitelj Parlov napustila Imotski. Kasnije se ispostavilo da su neki bili vrlo blizu pravoj – surovoj istini, dok su oni povezani s obitelji Parlov davali idealiziranu sliku. Ovi drugi pogotovo su nekritički govorili o ocu Mate Parlova – koji se kao i boksački šampion zvao Mate.
Nekoliko sugovornika iz Imotskog tvrdilo mi je da je otac Mate Parlova morao na odsluženje zatvorske kazne u Pulu te da je nakon odležane robije tamo “povukao” i obitelj. Nisu bili dostupni podaci o tome kada je osuđen Mate Parlov stariji, a pogotovo je bilo nemoguće dobiti provjerene informacije o tome zašto je osuđen. Uspjeli smo rekonstruirati da je stariji Parlov osuđen nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata.
FOTO: Privatni album
S obzirom na to da je obitelj Parlov bila dobrostojeća trgovačka obitelj, možda ih je nova socijalistička vlast progonila kao kapitaliste? Možda je riječ o komunističkom progonu hrvatskog nacionalista? No, ove su se pretpostavke pokazale potpuno pogrešnima.
Novinarska “istraga”, međutim, krenula je u sasvim drugom smjeru kada je jedan relevantan sugovornik ustvrdio da je zapravo bila riječ o ubojstvu te da je boksač Mate Parlov „rođen u zatvoru u Splitu”. O cijelom slučaju ispričao je gotovo fantastičnu priču, s nevjerojatnim zapletima, koja se morala uzeti s velikom rezervom. Prije svega, riječ je o osjetljivim obiteljskim pitanjima, a što je još bitnije, nije bilo nikakvih dokumenata koji bi potkrijepili tu dramatičnu priču. Stoga je bilo bitno doći do sudske presude koja će pomoći rekonstruirati ovaj dio biografije Mate Parlova starijeg.
U presudi, koja je u posjedu Večernjeg lista, piše da je Mate Parlov stariji 1948. godine osuđen na smrt strijeljanjem zbog ubojstva, ali i raznih drugih gospodarskih makinacija i prijevara. U optužnici piše da je Parlov počinio ubojstvo na posebno okrutan način radi prikrivanja drugih zločina. Ubio je svog poznanika Nikicu Raku koji mu je zaprijetio da će ga prijaviti zbog raznih malverzacija koje je Parlov počinio kao direktor građevinskog poduzeća “Turija” iz Imotskog. Mate Parlov stariji rođen je selu Ričice 1909. godine. Bio je poznat kao lokalni trgovac, ali je svoj društveni ugled izgradio kao sudionik partizanskog pokreta.
Tolerirao je vezu
Nakon rata postao je direktor građevinskog poduzeća Turija koje je bilo zaduženo za gradnju škola i domova kulture. Njegova žrtva Nikica Rako također je bio lokalni partijski funkcionar koji je odobravao novac za gradnju tih kapitalnih objekata za mladu socijalističku državu. Navodno je Rako predao neki novac Parlovu koji je on prisvojio za sebe. Kada je Rako zaprijetio da će sve to prijaviti narodnim vlastima, Parlov ga je odlučio ubiti. Ubojstvo se u sudskom spisu detaljno opisuje. No tu postoji još jedan element koji pojačava cijelu dramu. Tužitelj je tvrdio da je Nikica Rako bio u ljubavnim odnosima sa suprugom Mate Parlova.
– Optuženi je po unaprijed stvorenom planu na okrutan način lišio života Nikicu Raku. To je činio koristeći ljubavnu vezu pokojnika i svoje supruge Mire, za koje je i ranije znao i tolerirao ih – stoji u sudskim spisima. Parlov je pratio svoju suprugu i Nikicu Raku do blizine Vujčića Doca, udaljenog oko dva kilometra od Imotskog. Oni su sjeli na neki suhozid, a Parlov im se prišuljao iza leđa te se brzim i iznenadnim skokom bacio na leđa pokojnog Nikice. Stegao ga je lijevom rukom oko vrata te mu isto vrijeme velikim opančarskim nožem zadao ubod s desne strane pluća. Nakon toga zadao mu je još nekoliko teških uboda. Kako bi bio siguran da je žrtvu dotukao, uzeo je sa suhozida veliki kamen i udario ga dva puta u glavu i razbio mu lubanju. Nakon toga se mirno vratio kući ostavivši žrtvu na mjestu zločina. Nije Parlov osuđen samo zbog ubojstva nego i zbog raznih malverzacija. Sud je presudio da je kao sudionik partizanskog pokreta skupljao pomoć za NOB koju nije predavao onima kojima je bila namijenjena, nego ju je zadržavao za sebe. Nakon oslobođenja Imotskog, uzimao je robu iz dućana čiji vlasnici nisu bili po volji novim vlastima. Nakon ubojstva Nikice Rake u istražnom pritvoru u Splitu završila je i Mira Parlov, boksačeva mama. Boksač Mate Parlov rođen je 1948. godine u Splitu pa otuda i potječe priča da je “rođen u zatvoru”. Smrtna presuda nad ocem Mate Parlova nije izvršena, nego je otišao na izdržavanje kazne u zatvor u Pulu. Mali Mate je s majkom, bratom i dvjema sestrama ostao živjeti u Imotskom. Nije bilo lako živjeti s takvom hipotekom u maloj sredini. Njegovi poznanici iz djetinjstva opisuju budućeg boksačkog šampiona kao dominantnu, ali u isto vrijeme i vrlo osjećajnu osobu. Bio je “duša od čovjeka”.
Najveći hrvatski sportaš 20. stoljeća nikada nije želio govoriti o obiteljskoj tragediji
– Živio je pod pritiskom. To je tištilo cijelu obitelj – kaže novinar Braco Ćosić koji se dobro sjeća malog Mate jer su išli u istu osnovnu školu.
Otac Mate Parlova je pomilovan pa je nakon izdržavanja zatvorske kazne “povukao” cijelu obitelju u Pulu. Mate Parlov mlađi dobro se snašao u novom gradu. Dobro su ga primili, ali i on se trudio prilagoditi novoj sredini. Ipak, zadržao je onaj opori, specifični imotski smisao za humor i karakterističan naglasak. Uvijek je isticao da je na njega jako utjecao otac, ali nikada nije spominjao ove strašnu epizodu koja je trajno utjecala na sudbinu cijele obitelji. O tome ništa ne znaju ni Matini prijatelji iz Pule. A ako nešto i znaju, o tome uopće ne žele govoriti. U Puli je dječarac Mate, kojeg sada već zovu Teo, otkrio dramsku sekciju i pjevanje. Ali pravu afirmaciju stekao je tek kada se 1964. godine upisao u boksački klub i počeo ozbiljno trenirati. Nakon samo četiri godine treninga otišao je na Olimpijske igre u Meksiko. Boks mu je bio odličan ispušni ventil, ali i put prema afirmaciji i društvenom ugledu. Bez obzira na tešku obiteljsku sjenu i iskrenu privrženost problematičnom ocu, Mate je izrastao u vrhunskog sportaša i čovjeka.
Aldo Kantaruti upoznao je Matu kada su obojica trenirala boks. Ostali su nerazdvojni prijatelji do Teove smrti.
– Mate je bio jako pošten čovjek. Imao je sve odlike velikog sportaša i čovjeka – kaže Kantaruti dodajući da je Parlov birao društvo. Dok je bio amaterski boksač, bio je jako discipliniran, ali kada je počeo izgrađivati profesionalnu karijeru, onda je počeo otkrivati noćni život. Uvijek je oko Tea bilo puno prijatelja, ali i onih koji su se na bilo koji način htjeli okoristiti njegovim društvom. Parlov je za tadašnje socijalističke prilike bio izuzetno bogat. To je na svoj način volio pokazivati. Gotovo nikada nije dopustio da mu netko plati piće. Volio je popiti gemišt, a o njegovoj kockarskoj strasti i danas kruže legende.
– Počeo je izlaziti tek kada je krenuo u profesionalne vode. Da ga je prije toga zvala Brigitte Bardot, rekao bi joj da ne može ići s njom jer mora na trening – potvrđuje Josip Čikada, dugogodišnji Matin prijatelji i sparing-partner.
– Bio je načitan i uporan. Nikada nije napravio nijedan eksces. Pomogao je kome god je mogao, a nikome nije odmogao – ističe Čikada dodajući u šali da Mate nikada nije bio “previše” zagrijan za žene. Daleko od toga da ga žene nisu interesirale, ali zasigurno nije bio opsjednut njima kao kosovski boksač Aziz Salihu koji je svojedobno izjavio u SN Reviji (sportskom tjedniku koji je izlazio u Zagrebu početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća) da je spavao s 1001 ženom.
Iako prijatelji biraju riječi kada govore o Mati, to ne znači da je boksački šampion bilo lagana karaktera. Uvijek je moralo biti sve po njegovom... Znao je biti zajedljiv. Uvijek je oko sebe imao “posilne” koji su ga tetošili i ispunjavali mu sve želje. Čekada se prisjeća osebujnog Matina humora, koji je očito “uzeo” od svog starijeg brata Kike, kojem se divio.
Volio je igrati poker, a posebno ga je uzbuđivao rulet. Nije znao stati. Nije se obazirao na prijateljska upozorenja da ga neki igrači varaju i da će sve izgubiti. Kada smo upitali njegova prijatelja koliko je najviše izgubio za jednu noć, samo se nasmijao kada sam spomenuo tadašnjih 100.000 maraka (50.000 eura). Shvatio sam da je Parlov u kockarskom zanosu znao prokockati i više. Za razliku od mnogih boksača koji svoju snagu pokazuju i izvan ringa, Mate Parlov to nikada nije učinio. Njegovi prijatelji tvrde da je na provokacije odgovarao mirno. Okretao bi leđa od nadobudnih provokatora koji su se željeli “obračunati” s njim i tako steći slavu.
Mate Parlov mlađi dobro se snašao u novom gradu gdje je ubrzo otkrio boks
Volio se pokazivati u dobrom automobilu, a kao svaki pravi Imoćanin, najviše je uživao u mercedesu kojemu je ostao vjeran do smrti. Kada je riječ o političkim uvjerenjima, Parlov je bio Jugoslaven i kozmopolit. Jednom je izjavio da ne može biti nacionalist kada je svjetski prvak. Bio je član Saveza komunista, ali nikako se ne može reći da je izravno propagirao tadašnji sustav. Tito ga je, kažu njegovi prijatelji, primao nekoliko puta. Parlov je do kraja života s ponosom govorio o darovima koje je dobio. Nikada, međutim, nije rekao ništa protiv hrvatske samostalnosti. Odbio je sve ponude da se politički angažira. Navodno ga je za “hrvatsku stvar” neuspješno pokušao vrbovati tadašnji ministar obrane Gojko Šušak.
Stolica rezervirana za Matu
Parlov ne samo da je bio vrhunski sportaš nego je u isto vrijeme bio i uspješan student. Nakon što je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, upisao je magisterij ekonomije na Sveučilištu u Ljubljani. Bio je izuzetno inteligentan i načitan. Mogao je bez problema položiti ispite na fakultetu, ali je pitanje koliko je on uopće na vrhuncu svoje karijere imao vremena i volje polagati ispite (a moguće je da su i ovdje partijske strukture nešto pogurale). Parlov je bio prepoznatljiva zvijezda u cijeloj Jugoslaviji, ali ponajviše u Srbiji. Njegov sin Matko, koji vodi legendarni kafić “Mate” u središtu Pule, tvrdi da i danas postoje restorani u kojima se ne može sjesti na stolicu jer je “rezervirana za Matu Parlova”.
Bruno Langer, pulska glazbena legenda i prijatelj Mate Parlova, ističe da je Mate uvijek bio svoj. I on ističe njegovo poštenje i odanost. I Pero Tadić, još jedna legenda hrvatskog boksa, govori sve najbolje o Mati Parlovu. Ispričao je jednu anegdotu koja potvrđuje vrlo opori humor boksačke zvijezde. Šampion je uvijek pušio Marlboro. Raznim žicarima Mate je sarkastično poručivao: “Nemoj pušiti Marlboro. Nemoj se navikavati na dobro”. Često se prisjećao osebujnih likova iz Imotskog. Stalno je spominjao nekog Šinka koji je mogao “satrat” pet kila janjetine. Ni Mate nije loše stajao kada je bila riječ o janjetini.
Stoički je podnosio bol
Jednom su zgodom Kantaruti i Parlov otišli prijatelju koji ih je pozvao u bolnicu tvrdeći da je na samrti. Kada su došli u Rijeku, prijatelj im se samo šeretski nasmijao. Uživao je što ih je nasamario. Tako su se zabavljali. Kada su se vraćali iz Rijeke, Mate je stalno kimao glavom i ponavljao: “Đava ga odnija, pa što nije umra”. Jednom zgodom su Kantaruti i Mate išli u Švicarsku, u banku. Na povratku u Hrvatsku stali su malo predahnuti i nešto popiti. Međutim, kada su ponovo došli na autocestu, krenuli su u krivom smjeru. Vozili su se tako gotovo sat vremena kada su ponovo ugledali oznaku za Zürich. Mate je samo rekao: “Nu Züricha, jeba mu bog mater!”
Zlatne godine Matina noćnog života i zabave završile su krajem osamdesetih. Čak je radio jednu smjenu u svom kafiću “Mate” gdje se nastavio družiti sa starim prijateljima. Uživao je u poeziji. No kada je obolio od raka pluća, nije volio primati posjete. Kod njega su uvijek mogli doći Aldo Kantaruti i Josip Čikada. Zadržao je smisao za humor do zadnjeg trena. Stoički je podnosio bol. Tako je, uostalom, podnosio sve nedaće u životu. Nikada se nije žalio. Legenda i šampion Mate Parlov.
>> Lijepo izgleda ova parada oko mene, ali moj život su krv i znoj
Mate veliki