Eskalacija nasilja nogometnih huligana posebno u zemljama zapadne Europe, pa tako i u Hrvatskoj ponovno su otvorili pitanje huliganizma i nasilja na sportskim terenima. Kao što to obično biva konkretni potezi nadležnih institucija javljaju se tek nakon nemilih događaja, kao što je bilo bacanje baklji od strane Torcide na tribinu s navijačima Rijeke među kojima su bili većinom “obični” navijači i velik broj djece, umjesto da se djeluje preventivno. Govoriti o tome tko je kriv za ovaj ili onaj izgred bilo bi uzaludno, jer svatko od sudionika naći će razlog da optuži upravo onog drugog za izazivanje nereda. Hrvatske navijačke skupine svakako nisu izumitelji nereda na nogometnim stadionima i ostalim sportskim terenima, i taj se problem sigurno neće riješiti jednostranim represivnim pristupom policije i drugih državnih organa. Kako bi pokušali otkriti korijene nasilničkog ponašanja i huliganizma na sportskim terenima, krenut ćemo od engleskog slučaja. Engleska je zemlja koju nazivamo kolijevkom nogometa, ali istovremeno i zemlja u kojoj je nogometni huliganizam stekao svoju reputaciju i zaživio u punom smislu te riječi.
– Nasilje je bilo naš način života. Sedamdesetih i osamdesetih godina svaki klub u Engleskoj imao je organiziranu navijačku skupinu koja se nazivala “firma”, a svaka subota bila je rezervirana za sukobe sa suparničkim firmama. Nije bilo utakmice na kojima nije bilo nereda, bilo prije, za vrijeme ili nakon samog susreta, ispričao je u svojoj životnoj priči Cass Pennant, jedan od vođa ICF-a (Intercity firm), navijačke skupine londonskog West Ham Uniteda.
Moralna kriza
Pennant je zbog nasilničkog ponašanja proveo tri godine iza rešetaka, a nakon što je preživio pokušaj ubojstva odlučio je progovoriti o problemima huliganstva u Engleskoj. O njegovu navijačkom životu snimljen je i film, a njegova priča mogla bi se slobodno preslikati u bilo koju englesku navijačku skupinu tog vremena. Brojni sociolozi koji su radili na istraživanju i fenomenu nogometnog nasilja u Engleskoj ističu da ta pojava datira još od početka nogometne igre, te da u Engleskoj nije bilo nasilja povezanog uz nogomet jedino u vrijeme između dva svjetska rata te neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
– Moralna kriza koja se javila početkom šezdesetih godina i pojava skupina nasilničkog ponašanja koje su sve više svoje istomišljenike, ali suprotnih klubova, pronalazili na nogometnim terenima, poput Teddy Boys pokreta bili su zapravo preteča stvaranja huliganskih grupa u Engleskoj – ističe profesor Watson sa sveučilišta u Exeteru te dodaje da se na moralnu krizu nadovezala sedamdesetih godina gospodarska kriza koja je bila plodno tlo upravo za takav devijantan način ponašanja.
– Svaki je klub imao “firmu”, bilo da se radilo o prvoligaškoj momčadi ili klubu iz nekog nižeg ranga. Pripadnici tih navijačkih skupina postali su jedni drugima kao članovi obitelji. Zapravo, u depresiji, nedostatku posla i slično, članovi “firme” nerijetko su nam bili i jedina obitelj. Tu smo bili jaki, osjećali smo da pripadamo nečemu i dali bismo i život jedan za drugoga – prisjeća se Cass Pennant. Nadmetanje suparničkih skupina očitovalo se u klasičnim primjerima suparništva bandi, borilo se za teritorij, tko će u većem broju doći na suparnikovo područje i pokazati da je jači. Tih sedamdesetih i osamdesetih godina uobičajeno je bilo započeti tučnjavu sa suparničkim navijačima na samoj tribini, unutar stadiona, a kasnije se to preselilo i na sami travnjak pa su utakmice često prekidane. Do sukoba je, naravno, dolazilo i izvan stadiona, a policija je bila gotovo nemoćna. Neredi su postali sastavni dio nogometa, a engleski primjer počeli su slijediti huligani u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj... A onda je jedan događaj promijenio sve.
Na stadionu Heysel u Bruxellesu 29. svibnja 1985. igran je finale tadašnjeg Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa, a prije početka utakmice došlo je do napada Liverpoolovih navijača na tribinu s Juventusovim pristalicama. Tko je prvi počeo i zašto je policija, koja je bila potpuno nespremna, smjestila navijače suparničkih momčadi na istu stranu tribine, sada je potpuno nevažno. U pokušaju bijega od engleskih huligana, 39 ljudi, većinom navijača Juventusa, poginulo je kada se urušio bočni zid tribine na kojoj su bili smješteni. Bila je to samo kap koja je prelila čašu i nadležni su napokon shvatili da se nasilju na nogometnim stadionima mora stati na kraj. Postavlja se samo pitanje je li trebalo čekati da toliko ljudi pogine pa da se nešto učini. Prva je reagirala Uefa i sve je engleske klubove izbacila iz svojih natjecanja na tri godine, a Liverpool na pet godina. S obzirom na to da su huliganski ispadi nastavljeni i ostali klubovi dobili su dodatnu kaznu i nastupi u Europi dopušteni su im tek 1990. Istodobno je vlada Margareth Thatcher odlučila stati na kraj huliganskim skupinama.
– Nakon Heysela svi smo bili tretirani kao najveći kriminalci. Kazne su znatno pooštrene, za huliganske ispade išlo se automatski u zatvor, sudilo se na licu mjesta, na stadionu, policiji su proširene ovlasti u suzbijanju nereda, a svi izgrednici morali su se prije utakmica javljati policiji. Uslijedile su zabrane posjeta utakmicama, nekima i doživotne, zatvorske kazne bivale su sve dulje, a novčane kazne sve veće – prisjećaju se neki od huligana tog vremena.
Najmlađem 10 godina
Četiri godine nakon Heysela dogodila se još veća tragedija, na stadionu Hillsborough u Sheffieldu gdje su polufinale FA kupa igrali Liverppol i Nothingham Forrest. Zbog loše procjene policije, u naguravanju na ogradi život je izgubilo 96 navijača Liverpoola, od kojih je najmlađi imao samo 10 godina! Nakon te tragedije došlo je do potpune promjene uvjeta na stadionima, ukinuta su stajaća i uvedena isključivo sjedaća mjesta. Huliganima je zabranjen dolazak na stadion, no u novije vrijeme, koristeći modernu tehnologiju, mobitele i internet, svoje su sukobe preselili na dogovorena mjesta udaljena od stadiona.