Tragično je ako nismo učili od trubača sa Seine

Ovu sam kolumnu namjeravao posvetiti Ibrici Jusiću, kantautoru i pjevaču koji je koncertom u zagrebačkom HNK pretprošle nedjelje radno obilježio pedeset četiri godine javnog nastupanja. Publici je, uz sjajnu pratnju prvorazrednih umjetnika kao što su to Elvis Stanić i Saša Olenjuk, otpjevao gotovo tridesetak pjesama. Iako će 15. prosinca proslaviti sedamdeset peti rođendan, glas mu je još u odličnoj formi, a ekspresija netaknuta.

Dapače, možda je još dobila na snazi. Ibrica je šansonijer kakvog bi poželjela i jedna velika zemlja kao što je to Francuska. Da je samo uglazbio onu antologijsku i danas, na žalost, sve aktualniju pjesmu Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine” posvećenu Antunu Gustavu Matošu, Ibrica bi ušao u panteon hrvatske umjetnosti kao jedan od njezinih najzaslužnijih pojedinaca. Svoju glazbenu, ali i kazališnu karijeru (ne treba zaboraviti da je kao glazbenik nastupao u važnim predstavama Dubrovačkih ljetnih igara) Ibrica je svih ovih desetljeća vodio vlastitom energijom i vlastitom samosvojnom vizijom, nikada, ali baš nikada ne snižavajući visoke kriterije koje je zadao sam sebi. I koje je malo tko od njegovih kolega mogao pratiti.

Zato je odlično da su kamere Hrvatske televizije snimile Ibričin slavljenički, dirljivi i neponovljivi koncert u HNK. I dok sam još bio pod dojmom autentičnog Ibričina koncerta, u utorak sam, ne prvi put, ostao zadivljen i virtuoznim vokalnim nastupom mladog umjetnika rodom iz Zenice Ivana Jelića. Jelić je održao koncert u rasprodanoj maloj dvorani Lisinski uz brojne goste i svoj odličan bend, iz već etabliranog ciklusa koncerata nazvanog s pravom Ethno remake.

I Jelićev je repertoar, poput onog Ibričina, vrlo raznorodan, ali poetski izbrušen i uključiv, spajajući tako sevdah s klapskom pjesmom ili pak vrhunske pop-balade sa starogradskim napjevima. Kakav se biser krije u Jelićevu glasu i Jelićevoj tankoćutnoj interpretaciji najbolje je pokazala izvedba sevdalinke “Ah što ćemo ljubav kriti” u impresivnoj glazbenoj suradnji s onim rasnim glazbenim čarobnjakom na gitari Antom Gelom. Na tom Jelićevu samostalnom koncertu posebno se izdvojio nastup školarca Martina Kosovca, koji je već imao uspjeha u jednoj TV emisiji koja se bavi mladim glazbenim talentima. Način na koji je više nego muzikalni Martin (uz pratnju Mladena Kosovca na harmonici) izveo amblematsku Dragojevićevu pjesmu Nocturno (glazba Zdenko Runjić, tekst Jakša Fiamengo), slušatelja može samo ostaviti bez riječi. Izvanzemaljsko iskustvo.

Dok u Hrvatskoj žive i djeluju umjetnici poput Ibrice, Jelića i malog Martina, nekako si mislim da ima nade za Hrvatsku. I da i u Hrvatskoj treba pronaći više mjesta i za dobre vijesti i za dobre vibracije koje šire umjetnici raznih generacija, ali istog senzibiliteta. Ali takvim umjetnicima treba dati još više medijske i svake druge pažnje. Njihovi glasovi i pjesme trebaju se puno češće čuti i s televizije i s radija nego što je to sada slučaj. Jer inače će ispasti da doista ništa nismo naučili od Cesarića i njegova “Trubača sa Seine”. A to bi tek bilo tragično.