Prilično sam siguran da bi mi, kao i mnogim drugim gledateljima, promaklo “Ministarstvo ljubavi” emitirano neku večer u programu Hrvatske radiotelevizije, da nije bilo cirkusa koji je oko tog filma Pave Marinkovića povelo nekoliko žena, predstavnica udruga udovica poginulih hrvatskih branitelja i nekih drugih braniteljskih udruga. One su cirkus započele, uz svesrdnu medijsku i logističku podršku nacionalističke televizijske ikone, stručnjaka za domovinu, naciju, hrvatstvo, rat, heroje, heroin i heroine. Ali, asistiralo im je samo vodstvo HRT-a, kao i jedno državno ministarstvo i njegov ministar.
Tako je došlo do vrhunca tragikomedije ispred zgrade HRT-a, gdje su udovice u večeri emitiranja filma na cesti ispred porte organizirale izvanrednu press-konferenciju na kojoj su tražile od javnosti da ih podrži u nastojanju da “zaustave blaćenje Domovinskog rata i Hrvatske”. “Unatoč tome što su odgovorni na HRT-u upozoreni da komedija ‘Ministarstvo ljubavi’ izruguje i vrijeđa nas udovice, djecu, naše ubijene muževe, Domovinski rat i Hrvatsku, odlučili su ga prikazivati večeras”, rekla je njihova predstavnica. I onda vapijući uputila pitanje samom premijeru Plenkoviću: “Tko uopće vlada u Hrvatskoj?”.
Ta zbunjenost i pitanje tko tu uopće vlada sasvim su razumljivi. Jer njima se, s razlogom, učinilo da one i oni, njihovi muški i drčni podupiratelji, vladaju u Hrvatskoj nad svime što se po njihovu slobodnom dojmu, sudu i rasuđivanju tiče Domovinskog rata, poginulih i preživjelih branitelja, dostojanstva i tako dalje, da ne ponavljamo sve njihove već dobro naučene floskule.
Ako je išta u Hrvatskoj svedeno na otrcanu floskulu onda su to tekovine, vrijednosti, svetinje, žrtve i sve ostalo vezano uz Domovinski rat, upravo zahvaljujući ovakvim grupicama koje se u javnosti nameću kao predstavnici, čuvari i glasnogovornici svega hrvatskog.
Dakle, kada je pet žena tjedan dana ranije, na dan prvog zakazanog i u programu najavljenog emitiranja “Ministarstva ljubavi”, došlo pred HRT, onda ih je rukovodstvo HRT-a primilo i umirilo informacijom da te večeri taj film Hrvatska neće gledati.
I doista, prikazani su “Glembajevi” s izlikom da je film izvanredno uvršten u program u počast preminulog hrvatskog redatelja i scenografa Željka Senečića. HRT inače mnogo brže reagira na smrti zaslužnih umjetnika. Od Senečićeve smrti do ovog televizijskog odavanja počasti prošla su ovaj put čak četiri dana. U svakom slučaju, dobro im je došlo.
Ali, tek tada je krenulo kukavno i kukavičko sprdanje vrhuške HRT-a s vlastitom kućom, programom, gledateljima, autorima filmova i samim udovicama.
Naime, u istom udarnom terminu, u četvrtak navečer, u 21 sat, HRT je u svom programu za sljedeći tjedan već bio najavio film “Ustav Republike Hrvatske” redatelja Rajka Grlića i scenarista Ante Tomića. Ali, tog četvrtka kada je skinuto “Ministarstvo ljubavi”, nestao je s programa i “Ustav RH”, čije je mjesto u programu zauzeo “Kiklop”, još jedan Vrdoljakov filmski klasik nastao prema velikom djelu hrvatske književnosti. Premda nitko iz ekipe tog filma nije umro. Onda se, nekoliko dana kasnije, na program za taj četvrtak vratilo odgođeno “Ministarstvo ljubavi”, a u termin tjedan dana kasnije “Ustav RH”, da bi na kraju krojači programa na sam dan emitiranja bez objašnjenja ispremetali večernji program i “Ministarstvo ljubavi” iz termina u 21 sat pomaknuli dva i pol sata kasnije.
Dakle, do udovica i njihova domoljubno-filmskog ukusa čas se drži, čas ne. A onda je ministar branitelja Tomo Medved, kako je sama predstavnica udovica ispričala ispred porte HRT-a, primio njihovu delegaciju i navodno “pismeno uputio zahtjev svim odgovornima s HRT-a da se film ne prikazuje”. Zbog toga je slijedilo obraćanje premijeru: “Tražimo od vas objašnjenje tko to na HRT-u ne želi poslušati riječ i apel našeg ministra hrvatskih branitelja. Tko to ima jaču i veću moć od ministra vaše i naše vlade, ako je ministar na sastanku zajedno sa svim udrugama iz rata tražio u pisanom obliku da se poražavajuća komedija ne prikazuje na javnoj televiziji, a koju i mi financiramo iz proračuna”.
Meni je sasvim razumljivo da u glavama nekih velikih zaštitnika ratnih udovica i svih hrvatskih svetinja vlada zbrka i pomutnja. Pogotovo onih koji su, poput Đure Glogoškog ili Mladena Pavkovića, svoju viziju hrvatske države kreirali još dok su bili aktivni i vrijedni članovi Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije. Naravno da je iz te perspektive neshvatljivo da na javnoj televiziji nitko ne drži do pismenog naputka (molbe ili naredbe, svejedno) jednog ministra. U njihovo vrijeme, kukala bi majka urednika koji bi se oglušio o direktivu šefa SUBNOR-a.
Oni su upravo ono za što optužuju sve koji ih kritiziraju: mentalne karijerističke i oportunističke komunjare.
Na čitav taj udovičko-heroinski cirkus oko jednog bezazlenog filma ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj. Međutim, to gaženje po polju kulture i umjetnosti s braniteljsko-domoljubnih pozicija postaje trend. I to vrlo opasan.
Te male grupacije šire bez ikakve zadrške gnjusne laži i raspiruju mržnju protiv svakoga tko nije po njihovom estetskom ili etničkom ukusu. Sve odreda udovice u filmu Pave Marinkovića su likovi koji osvajaju simpatije gledatelja, a meta njegove satire je upravo bešćutna birokratska država bezobzirna prema svima, pa i ratnim udovicama. Ali, nema smisla njima išta objašnjavati. Oni su po kratkom postupku sve koji su sudjelovali u stvaranju “Ministarstva ljubavi” već proglasili velikosrpsko-četničkim mrziteljima svega hrvatskog. No, čitajući popis tih mrskih neprijatelja kukavički su prešutjeli jednog kojem je na odjavnoj špici upućena posebno istaknuta zahvala što je za potrebe filma ustupio pjesmu “Vjetar s Dinare”, gospodina Marka Perkovića Thompsona. Cirkus u režiji udovica i heroina.
U RH nije osim filma Broj 55 nije snimljen niti jedan domoljubni film o Domovinskom ratu. Snimani su samo filmovi koji ismijavaju taj rat.i gdje se Hrvatsku prikazuje u lošem svjetlu. Problem je što su takvi filmovi snimljeni sa novcem iz državnog proračun RH tj uz potporu HAVC-a.