Transferi zastupnika nisu izborna volja građana

Bandić ništa ne traži, a ništa mu se i ne nudi. Tim je riječima premijer Plenković odgovorio na nagađanja da bi zagrebački gradonačelnik, u čijem je klubu u Saboru za sada 10 zastupnika, a “smiješi” mu se i 11. – Milanka Opačić, uskoro mogao zatražiti rekonstrukciju Vlade.

No, to što Bandić do sada nije ništa zatražio, ne znači da neće. Bez obzira na premijerov pokušaj da umanji značaj rasta jednog kluba u dosad nezabilježenim razmjerima, posve je sigurno da Bandić “otpadnike” iz različitih stranaka i klubova oko sebe ne okuplja tek tako, “radi druženja”.

Čak i ako ne zatraži rekonstrukciju, njegovi se politički projekti ubuduće neće moći tek tako ignorirati, a ukaže li se potreba, moći će kočiti i inicijative Vlade koje mu nisu po volji. Čak i ako do kraja ne kontrolira sve zastupnike okupljene u klubu, zagrebački gradonačelnik na njih zasigurno ima snažan utjecaj. Posebno kada se uzmu u obzir podaci koje je na nedavnoj konferenciji za novinare iznio SDP-ov zastupnik Gordan Maras tvrdeći da Bandić novcem Zagrepčana financira udruge i projekte zastupnika koji sa Zagrebom nemaju nikakve veze.

U to vrijeme u Bandićev je klub prelazio Zdravko Ronko, a kako je riječ o čovjeku iz SDP-ovih klupa, vladajući se nisu pretjerano uzbuđivali. Dapače, odgovaralo im je Bandićevo podebljavanje tanke većine. No, kada se Bandić okrenuo prema njihovim redovima, okrenuli su ploču pa predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak poziva DORH da se pozabavi međustranačkim transferima i da istraži ima li tu elemenata političke korupcije.

Vrdoljaka je očito zaboljelo to što mu je Bandić preoteo potpredsjednicu stranke Mariju Puh i to što mu je klub sada upola manji od Bandićeva. No, bez obzira na Vrdoljakove motive, činjenica je da su transferi nakon raskida koalicije HDZ – Most do te mjere izobličili sliku ovog saziva Sabora da se doista teško može reći da on odražava izbornu volju građana. Zato bi doista bilo dobro da se DORH pozabavi pozadinom nekih transfera koji izazivaju najviše sumnje, jer je nepovjerenje u institucije teška boljka ovog društva, a priče o kupovanju zastupnika mogle bi je odvesti u terminalnu fazu.